Roman „Jutin kod“ predstavila je Andreja Varoščić-Austin zagrebačkoj publici u dvorani restorana Oaza u Radićevoj 9. „Jutin kod“ je krimić o istrazi koja se pokreće nakon ubojstva predsjednika Povijesnog društva Juta koje održava tradiciju velikog indijanskog plemena koje je nekada zauzimalo područje Utaha, zapadnoga Colorada, južnoga Wyominga, sjeverne Arizone i New Mexica. Istragu koju vodi lokalni šerif usmjeravaju tajanstvene energije koje se vrtlože oko tradicionalnih posuda plemena Juta.
Nakon romana „Posljednja ratnica Liburna“, u kojoj je istražila naslijeđe prastanovnika otoka Ugljana, Andreja Varoščić-Austin istražuje mitologiju i suvremenicu sjevernoameričkih Indijanaca koji i danas održavaju tradicionalne mitove i rituale vezane uz prirodu i divljinu. Roman „Jutin kod“ prikazuje naselja, tradicionalne plesove, odore i rukotvorine plemena Juta te njihovo drevno simboličko tumačenje prirode i moći koje se pripisuju divljini i divljim životinjama. Sve u prirodi komunicira s čovjekom i usmjereno je na njegov razvoj, govore stare indijanske legende, stoga šerif Duncan uz pomoć lijepe Jeneanne prati tragove zločina, a istodobno osluškuje duhovne poruke i magiju ugrađenu u rukotvorine kojima komunicira ostavština plemena Juta.
Andreja Varoščić-Austin živi u New Mexicu, a ljetuje u Rijeci. Nakon studija filozofije i ruskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu doktorirala je rusku književnost pri Institutu za svjetsku književnost Gorki Ruske akademije znanosti u Moskvi. Hrvatskoj književnoj publici poznata je kao prevoditeljica serijala „Zvonki cedar ruski“ koji je objavljivan početkom dvijetisućitih, a tražen je i danas. Roman „Jutin kod“ u prodaji je u knjižarama Planetopija, Ilica 68 i Superknjižara, Rooseveltov trg 4 u Zagrebu.
S Andrejom Varoščić-Austin razgovaramo o legendama plemena Juta koje su potaknule pisanje romana „Jutin kod“, o duhovnosti Indijanaca u suvremenoj Americi te o njezinim ranijim projektima „Posljednja ratnica Liburna“ i „Zvonki cedar ruski, koji su također usmjereni na razvijanje svijesti.
U romanu „Jutin kod“ bavite se običajima nekada velikog plemena Juta, koji su živjeli na području od Meksika do Kanade. Čime su Vas privukle legende Juta i kako ste se sreli s njima?
Svijet onostranog oduvijek me privlačio. Moj me životni put odveo u malo mjesto u Coloradu, nedaleko od Ute prolaza – jedne od najstarijih migracijskih ruta u Sjedinjenim Američkim Državama, stare 10.000 godina, kojom su nekada prolazili Juti. Iza sebe su ostavili bogatu riznicu maštovitih priča, prožetih mitovima i legendama, što nas vodi na putovanje kroz vrijeme i otkriva tajanstvenu vezu između čovjeka, prirode i onostranog svijeta.
Duhovno naslijeđe Juta bilo je presudno za razrješenje zločina, pokazalo se u romanu. Koliko je danas u svakodnevnom životu u Americi prisutno duhovno naslijeđe starosjedilaca?
Mitološki „ples medvjeda“ na početku knjige uvodi čitatelja u priču o Stvoritelju, Velikome Duhu, koji je prema vjerovanju Juta i drugih starosjedilačkih naroda prisutan u svemu – pa i u životinjama. U romanu one imaju ključnu ulogu u razrješenju tajne magičnih posuda, oko kojih se razvija kriminalistički zaplet. Životinje su moćni simboli jedinstva, vjerni pratitelji Juta na njihovu putu povratka k izvornome duhu. Oživljujući mudrost starosjedilaca, današnji se čovjek, ne samo u Americi nego i diljem svijeta, sve više okreće prirodi i vraća k samome sebi, svojim korijenima i svome izvornom duhu.
Marko Fančović u svom predgovoru napominje da ste realno opisali život suvremenih Indijanaca i njihovu ovisnost o kocki koja je dosta česta. Kako ste istraživali život današnjih Indijanaca?
Odvajanje od rodne zemlje i život u rezervatima ostavili su svoj danak, pa su se mnogi starosjedilački narodi odali porocima. Ta surova stvarnost, međutim, samo je jedna strana medalje. Mene je privukla ona druga, svjetlija strana – ona koja odiše vječnošću Stvoritelja, Velikoga Duha. Upravo kroz mitove i legende Juta otkrila sam tajanstvenu i intrigantnu dimenziju njihova života, koja nas, poput njihovih priča, neprestano poziva da učimo i iznova otkrivamo svijet s one strane svakodnevice.
U svom prethodnom romanu „Posljednja ratnica Liburna“ bavite se predajom o otoku Ugljanu i Liburnima koji su živjeli na otocima. Koliko se roman temelji na istraživanjima i stvarnoj povijesti hrvatske strane jadranske obale?
Roman „Posljednja ratnica Liburna” zadire u još uvijek nedovoljno istraženo kulturno-povijesno nasljeđe drevnih Liburna, koje sam promatrala kroz prizmu mitova, legendi i narodnih predaja.
Preveli ste „Zvonki cedar ruski“ Vladimira Megrea. Gdje ste se prvi put sreli s Anastazijom i kako ste doznali za nju? Kako je serijal o proročici Anastaziji prihvaćen kod nas, a kako u drugim zemljama?
Knjiga mi je došla spontano – kao dar u pravom trenutku. To je knjiga mudrosti koja se ne čita umom, nego srcem. Serijal o Anastaziji postao je svjetski bestseller, a i u Hrvatskoj se, i nakon dvadeset i dvije godine, još uvijek traži i rado čita.
Nakon Ugljana i indijanskih plemena, imate li ideju za novi roman? Hoće li biti smješten u Hrvatskoj ili u SAD-u?
Moj sljedeći projekt bit će kriminalistički roman s elementima magijskog realizma. Radnja će se odvijati u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje će se ponovno ispreplesti svakodnevica i onostrano, stvarnost i tajna.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.