Krunoslav Šetka | Molitva

Slaven T. bio je dobar radnik sve dok njegov šef nije odlučio da on više nije dobar radnik. To se dogodilo onog časa kad je Slaven T. svoga šefa zamolio da mu ode donijeti sendvič iz kantine, a ovoga je to toliko uvrijedio kao da mu je Slaven T. opsovao najgoru ikad izgovorenu psovku u Hrvata. Slaven T. bio je dobar, ali i neprilagođen po nekim ljudskim kriterijima, no po Božjim kriterijima bio je, mogli bismo slobodno reći: Božji miljenik. To je i on sam shvatio onoga časa kad je u Bibliji pročitao ulomak iz Prve Pavlove poslanice Korinćanima: „Nego, lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake, i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom.“  

A Slavenov šef g. Boso neprestance se hvalio: kako on nikad nije bio radnik, kako je njegovo prvo radno mjesto bilo mjesto direktora, kako postoje staleži među ljudima i kako to treba poštovati te kako on sam pripada najvišem mogućem staležu, kako radnici i ljudi općenito nemaju prema njemu dovoljno poštovanja, a on hrani tolike ljude, te kako je on filantrop, humanist, altruist i, naravno, katolik. G. Boso odisao je samopoštovanjem, samopouzdanjem i samodopadnošću.

Toga dana je prvo on poslao Slavena T. po kavu iz kafeterije jer mu je bilo dugo čekati konobara da mu donese prethodno naručenu kavu jer g. Boso ništa nije volio čekati dulje od dvije do tri minute, a najviše bi volio da se nešto uradi odmah ili, po mogućnosti, već jučer. Slavenu T. bilo je krivo što ga prekida u poslu i što to dugo čekanje dolaska konobara nije on riješio s njim. Svoju izrazitu netrpeljivost prema Slavenu T. g. Boso je počeo iskazivati onoga dana kad je shvatio da Slaven T. stvarno vjeruje u ono u što g. Boso stvarno ne vjeruje, odnosno u onoga u koga g. Boso stvarno ne vjeruje – kao niti bilo koji normalan čovjek na zemlji, po njegovu mišljenju: u Boga. Bog je služio samo kao pokriće za ostvarenje nekih životnih ciljeva – kao politički bodovi političarima, odnosno etički bodovi svim drugim upraviteljima ljudskih sudbina, ali nikako kao realna mogućnost postojanja nekoga tko je iznad njih, jer su se oni osjećali superiornima spram drugih, naivnih, ljudi. Toga je dana Slaven T. rekao kako mu je manje važno što mu kaže g. Boso, a kako mu je puno važnije što mu kaže Isus, i od toga dana je krenuo progon od strane Novog svjetskog poretka u kojemu nema mjesta za Isusa i one kojima je važno što im Isus ima za reći.

Dva sata nakon što je Slaven T. donio šefu kavu iz kafeterije, ogladnio je pa je pomislio kako bi najlakše njegov šef g. Boso mogao na par minuta napustiti svoju fotelju u uredu, s koje je po cijeli dan samo telefonirao i obavljao pretežno nebitne telefonske razgovore za posao koji su obavljali njegovi radnici, pa će mu bez problema donijeti taj sendvič iz kantine da pojede. No kad je to zamolio svoga šefa g. Bosu, ovaj je to shvatio kao osobni napad na njega, na državu Hrvatsku, na osamdeset posto katolika u državi Hrvatskoj, na jedinstvo Europske Unije, na Novi svjetski poredak globalne međunarodne zajednice koji je g. Boso tako zdušno zagovarao i čiji je bio važan sastavni dio (barem je tako mislio), a koji se sada zatresao do temelja jednom uljudnom zamolbom radnika Slavena T. da mu on donese sendvič iz kantine jer Slaven T. ne može to učiniti zato što je zatrpan poslom. 

Istog je trena Slaven T. dobio otkaz, a do dana današnjeg nije shvatio zašto. No, masonska oholost, zbog koje oni preuzimaju ulogu bogova u ljudskim životima, Slavena T. je koštala radnog mjesta kao i drugih problema u životu. No nije ni Slaven T. g. Bosi ostao dužan. Rekao mu je da je on nezahvalan za sve što je Slaven T. uradio u njegov tvrtki, a ne obratno, kako je g. Boso to bio predstavio – da je Slaven T. nezahvalan jer ga je on godinama hranio. A kad je Slaven T. rekao: “Niste mi vi poklanjali plaću, ja sam tu plaću pošteno zaradio, za razliku od Vas“, ovaj ga više nikad nije htio vidjeti u svojoj tvrtki. Slaven T. bio je srdit i galamio je na g. Bosu jednakim tonom kojim je ovaj galamio na njega. Drugi radnici sablažnjavali su se i govorili da je Slaven T. lud i da se s rogatim ne može bosti. Ni tu njihovu izreku Slaven T. nije razumio, a nije bio ni glup ni lud, samo, možda, kako rekosmo maloprije: malo neprilagođen, bolje reći: malo drukčiji. Nekad su masoni bili tajno društvo, a u posljednje vrijeme otvoreno progovaraju o svojim planovima upravljanja svijetom, pa je tako i g. Boso rekao da je uspostava Novog svjetskog poretka već gotova priča i da nema zemlje u svijetu u kojoj oni nisu na vlasti. 

„Mi sve što činimo, činimo iz ljubavi“, rekao je Slavenu T. dok je ovaj napuštao njegov ured, a Slaven T. pomislio: Bože, oslobodi me takve ljubavi!

S etiketom luđaka i glupaka koju su mu prišivali i svi drugi radnici tvrtke pod utjecajem g. Bose, Slaven T. se nakon posla tog dana zaputio na svetu misu gdje se želio ispovjediti i priznati svoje grijehe. Što bi sve g. Boso dao da je kadar ispovjediti svoje grijehe? Vjerojatno ništa jer mu to ništa ne bi značilo. Ali Slavenu T. je to značilo život. Vjera mu je bila najvažnija u životu jer Isus stalno govori: „Vjera te tvoja spasila!“, a Slaven T. vjeruje i trudi se živjeti u skladu s Isusovim naukom.

No, kada je svećeniku u ispovjedaonici ispovjedio grijehe koje je počinio od zadnje ispovjedi, a osobito toga dana, ovaj mu je odgovorio da kao kršćanin treba voljeti svoje neprijatelje i sve što čini treba činiti iz ljubavi. Slaven T. prvo je jedno vrijeme kratko razmislio o tomu što mu je svećenik rekao i složio se s njim jer je Isus rekao da ljubimo svoje neprijatelje, ali kad je čuo drugi dio rečenice da sve što čini treba činiti iz ljubavi, Slaven T. je u tim riječima prepoznao g. Bosu, jer i on stalno govori da sve čini iz ljubavi, pa se onda Slaven T. počeo obraćati vlč. Ljubi kao što se toga dana obratio i g. Bosi.

Slaven T. znao je da su riječi Božje puno većeg značenja od ljudskih riječi jer ih je stalno doma čitao u Bibliji, pa je, s tim u svezi, odgovorio svećeniku: „Bio bih, uistinu, pravi licemjer ako bih tvrdio da volim svoga šefa i njemu slične ljude jer ne mogu ni ispričati što mi je sve uradio u životu, no to nije ispovijed za ovu ispovjedaonicu. Zapravo, ne bih bio normalan ako bih volio svoje neprijatelje jer nije prirodno voljeti nekoga tko tebe mrzi i nanosi ti zlo, ali tu svoju ljubav u meni, koja od Boga dolazi, pokazujem tako što se svojim neprijateljima ne svetim, jer Bog kaže „osveta je moja“ i što ne postajem kao moji neprijatelji. U Psalmu 139 piše: „Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje? Zar da mi se ne gade protivnici tvoji? Mržnjom dubokom ja ih mrzim i držim ih svojim neprijateljima!“ Tako, ne može se Novi Zavjet promatrati odvojeno od Starog Zavjeta,  a neki bi da od Novog Zavjeta stvore teološku sapunicu. Stari Zavjet je teologija pravde, a Novi Zavjet je teologija milosrđa. Jedno bez drugoga ne ide jer je Riječ Božja sveobuhvatna istina. Budimo iskreni, mi volimo Isusa zato što je dobar. Da nije dobar, ne bismo ga voljeli, bez obzira što je Bog. Tako isto ljude, volimo dobre ljude, a one koji nisu dobri, ne možemo voljeti, jer to nije prirodno. Drugo je ono što zovemo nadnaravnom Božjom ljubavi koja je stvorila sve ljude pa stoga ljudska duša i jest nadnaravnog porijekla, ali dok je god na zemlji ne može ostvariti svoj puni potencijal.“

„Ne samo dobre, nego i zle ljude treba voljeti, jer Isus kaže da Sunce izlazi i dobrima i zlima“, ljutito je odgovorio svećenik iz ispovjedaonice kroz zube, no Slaven T. nije se dao smesti. „Vi kažete da treba voljeti i one koji su zli. Ne znam kako daleko možete ići u takvoj ljubavi, voleći one koji su zli, jer i Sotona je zao, pa možda i njega zavolite. Vidite, laž i licemjerje mogu čovjeka odvesti do Sotone, upravo onda kad stalno govorite da volite svoje neprijatelje i da volite sve ljude, i one zle, jer ste Vi puni ljubavi, puni dobrote, i tako dalje. Ne, Isus nije mislio da lažete i budete licemjer, nego da priznate kako, kao čovjek, to ne možete, jer Vi niste stvorili tog drugog čovjeka, koga je Bog stvorio dobrog, a on je postao zao jer je zavolio đavla. Isus je, zapravo, mislio da molimo za svoje neprijatelje – za njihovo obraćenje – i da im ne sudimo – ali da govorimo istinu – i da im, ako smo u prilici, činimo dobro – jer veći je čin ljubavi činiti dobro nekomu koga ne volimo, nego činiti dobro nekomu koga volimo.

Svećenik je šokiran buljio u Slavena T. dok je ovaj govorio i nije mogao vjerovati što čuje vlastitim ušima. U tom momentu nije mogao vjerovati ni u Boga jer nije mu bilo jasno zašto Bog to dopušta, ali pitanje je zapravo bilo koliko je taj svećenik i je li uopće uistinu vjerovao u Boga ili je samoga sebe smatrao bogom kao što to inače čine i svi drugi masoni. I toliko je puta htio prekinuti Slavena T. dok je govorio i protjerati ga iz crkve, ali nešto mu nije dalo, nešto mu nije dalo ni usta otvoriti, kao da je, uistinu, želio čuti sve što je izlazilo iz usta Slavena T., kako bi, na koncu, mogao izreći konačni sud. 

Iako je ispovjedaonica imala rešetkasti drveni prozorčić, otvori kroz rešetke bili su dovoljno veliki da Slaven T. vidi izraz lica svećenika koji ga je ispovijedao i koji sada očito nema više namjeru nastaviti s tom ispovjedi, nego bi nešto poduzeo, ali ni sam nije znao što, jer osjećao je veliku odbojnost i srditost prema Slavenu T., možda čak i prezir, iako, kad bi ga netko upitao za to, rekao bi najvjerojatnije kako on voli Slavena T. Imao je isti onaj izraz lica koji je Slaven T. prije vidio kod svoga šefa g. Bose, tako da je znao kako će ga i ovaj izbaciti iz crkve kao što ga je g. Boso izbacio s posla. 

„Vjerojatno svi ti masoni imaju iste izraze lica“, mislio je Slaven T. dok je u ispovjedaonici vladala grobna tišina jer svećenik nije znao što bi rekao na Slavenovo izlaganje jer se očito još nije bio oporavio od pretrpljenog šoka. 

„Oholost je prvi veliki grijeh“, konačno je izustio drhtava glasa, ali ne od nekog straha, nego od velike srditosti, i po intonaciji i boji njegova glasa, Slaven T. znao je kako mu se ne piše dobro. 

„Svi ti masoni imaju istu intonaciju i boju glasa“, mislio je Slaven T.

„Zbog tog grijeha pao je i Sotona. Čuvaj se toga grijeha i čuvaj se toga da te ta tvoja oholost ne odvede ravno u pakao u kojem gori vječni neugasivi oganj ako samo nastaviš tako svakom drugom govoriti što je ispravno, a samom sebi ne“, izgovorio je svećenik istim opominjućim, gotovo prijetećim: glasom, pokušavajući bezuspješno zatomiti srdžbu koju je osjećao prema Slavenu T. zbog toga što je Slaven T. prethodno njemu docirao o vjeri, a trebalo bi biti obratno: po nekim ljudskim obzirima; no taj neki prigušeni a glasni ton svećenikova glasa ispao je puno jači i srditiji od onoga što je svećenik bio očekivao kad je izgovarao te riječi, toliko da su i vjernici koji su sjedili u klupama iza ispovjedaonice mogli čuti što govori i na koji način, i pri tom se nisu osjetili nimalo lagodno. I činilo se da je svećenik imao još puno toga za reći, ali nije tada ništa više rekao. 

No, Slaven T. je u ljudskim obzirima svakako bio čudan, neobičan, neprilagođen, drukčiji, glup, lud, pa je sada samo nastavio gdje je prethodno bio stao, bez ikakve skrupuloznosti.

„Ne bojim se ja svoje oholosti jer se nisam pobunio protiv Boga, nego upravo protiv Onoga i onih koji su se pobunili protiv Stvoritelja moga. Ovo što ja Vas učim o vjeri nije oholost, nego uliveno znanje i razum koje sam dobio od Duha Svetoga, a da ste i Vi dobili isto, ja Vam sada ne bih ništa govorio jer biste znali što govorim, no budući da niste, vjernička mi je dužnost poučiti Vas tomu. Božja riječ ne smije se shvaćati ni tumačiti ni površno ni radikalno. Treba proniknuti u dublje značenje Božje riječi. I Isus je svojim učenicima govorio u prispodobama kako bi bili kadri odgonetnuti dublja značenja, jer sve što Bog kaže, tako je duboko i prostrano da to može shvatiti i rastumačiti samo onaj tko i sam ima tako duboku i prostranu dušu, jer kao što Isus kaže: „Tko ima uši, nek čuje.“ Pa kad nam govori da nam je bolje 'ako nas oko sablažnjava – izvaditi ga i baciti od sebe, ako nas ruka ili noga sablažnjava – odsjeći je i baciti od sebe', ne kaže da to i učinimo, nego da nam je bolje tako ući u Kraljevstvo Nebesko, nego s oba oka i obje ruke ili noge biti bačeni u pakao. Kad bismo površno i radikalno shvaćali riječi Božje, svi bismo hodali jednooki, slijepi, kljasti i hromi, ali to Isus ne želi. Želi pak da postanemo svjesni toga koliko je grijeh razoran jer je invalidna duša puno gora nakaza od invalidnog tijela.“ 

„Ma, nećeš ti meni govoriti što Isus želi, a što ne želi, sram te bilo…“, zaiskrio je svećenik iz ispovjedaonice, tako vatreno da su se vjernici koji su sjedili u klupama ispred ispovjedaonice veoma sablaznili, sluteći da se u toj ispovjedaonici upravo odigrava borba za duše između Boga i Sotone, dok je Slaven T. u žaru te borbe nastavio s daljnjim izlaganjem.

„Pa tako pakao ne podrazumijeva neku naloženu vatru koja se nikad ne gasi, nego…evo ovako, molim Vas, zamislite sada ovo:

• Kako bi se osjetio prevarant kad bi mu se reklo da će otići zauvijek na neko mjesto na kojem nikad više neće moći varati?

• Kako bi se osjećao bludnik kad bi mu se reklo da će otići zauvijek na neko mjesto na kojem nikad više neće moći bludničiti?

• Kako bi se osjećao lopov kad bi mu se reklo da će otići zauvijek na neko mjesto na kojem nikad više neće moći krasti?

• Kako bi se osjećao lažov kad bi mu se reklo da će otići zauvijek na neko mjesto na kojem više neće moći lagati?

• I tako dalje. Svi oni koji vole svoje grijehe i ne žele ih se odreći, rekli bi kako na to mjesto ne žele ići. A kad bi im se reklo da će ići zauvijek na neko mjesto gdje će sve to moći nastaviti dalje raditi, objeručke bi to prihvatili. Eto, tako bi prihvatili pakao. Ta vatra, taj vječni oganj, predstavlja ljudske grijehe kojih se oni ne žele odreći i žele nastaviti s njima jer im činjenje takvih grijeha čini zadovoljstvo, a ne obratno. S druge pak strane, svi oni koji mrze svoje grijehe i žele ih se odreći, ali ne mogu zbog svoje ljudske slabosti, jedva će dočekati da im Bog ponudi opciju mjesta na koje mogu zauvijek otići gdje više takve grijehe neće moći činiti jer na takvom mjestu nikakvih grijeha više nema. Pakao je ljudski izbor, jednako kao i raj, a Bog nam samo sve to omogućava poštujući ljudsku slobodu. Dakle, manje je važno kakve imamo grijehe. Puno je važnije kakav je naš odnos spram grijeha, a najvažnije je kakva su naša dobra djela.“

Svećenik je sve to jako teško podnio. I kao što je Slaven T. bio i naslutio, odbio mu je odriješiti grijehe i zaprijetio mu je da se taj dan u njegovoj crkvi ne smije pričestiti. Slavenu T. je tada taj velečasni izgledao kao velečastivi, ali još više bio je ljut na sebe što si je dozvolio bilo kakvo prepiranje, jer duboko u sebi znao je kako je to u ispovjedaonici nedopustivo, jer tamo je Bog, tamo je Duh Sveti – pred kojim se samo može klečati s neizmjernim strahopoštovanjem – i bio je ljut što ga je vlč. Ljubo uspio uvući u svoju raskinutu ribarsku mrežu za ulov ljudskih duša.

Shvatio je kako u se u Crkvi smije govoriti sve osim istine, jer čim se progovori sirova, neprerađena istina, bude se progonjen. Shrvan je svratio u neku kavanu u kojoj nikad prije nije bio i naručio za šankom duplu rakiju, pa onda još jednu turu pa još jednu... Učinilo mu se da mu je taj svijet u kavani bio puno razumljiviji od onoga u drugim društvenim institucijama, ako ništa, onda barem: puno iskreniji, a Isus i dalje svima govori: „Istina će vas osloboditi.“ 

Bilo je veoma sparno te srpanjske večeri uoči Ilindana, a u toj kavani nije bilo nikakvog klima uređaja. Samo neki stari zvonavi ventilator na kraju šanka koji se škripavo okretao, malo lijevo – malo desno, i činilo se svakog trena da će prestati s radom jer mu je već davno nekad negdje istekao rok trajanja. Gosti kavane nisu od njega imali neke velike koristi, tek možda malo više konobarica koja je stalno nešto radila za šankom, iako bi čovjek mogao pomisliti kako se tu nema baš nešto puno raditi, ili je to možda bilo samo odvraćanje pozornosti od nenadanog gosta za šankom koji je izgubljeno buljio u nju kao u slamku spasa iako nije pio neko fensi piće koje se pije na slamku. Ljudi su dlanovima, hrbatima šake i podlakticama brisali znoj sa čela, a po uzoru na njih i Slaven T., kao da se htio poistovjetiti s njima i pojačati svoju pripadnost toj društvenoj skupini. Nije primijetio da je itko to radio papirnatom maramicom, osim konobarice za šankom koja je to činila papirnatim ubrusom, ali kao da je štedjela na njemu, pa se stalno brisala jednim te istim. 

Blago neugodne mirise Slaven T. osjetio je netom pri ulasku u tu kavanu, ali postupno su nestajali, odnosno Slaven T. se naviknuo na njih kao i svi drugi gosti u kavani. Na stolovima su bili starinski pamučni stolnjaci sa crveno bijelim kockicama, ali ljudi koji su zalazili u tu kavanu nisu bili nikakvi domoljubi da bi ih privukla šahovnica po stolnjacima, pa čak ni atraktivna konobarica za šankom, s kojom je Slaven T. pokušavao ostvariti neki kontakt, povjeravajući joj se kako je ostao bez posla i prijatelja, pa čak i bez Boga jer mu Ga svećenik nije htio dati u svetoj pričesti, a ona se samo pravila da ga sluša kao i sve druge goste u kavani, shvaćajući to kao svoju radnu obvezu kao što je i gostu natočiti piće sve dok ima od čega platiti. Gosti kavane dolazili su zbog  društva s ljudima koji dijele njihove probleme, koje im nitko ne može riješiti, samo ublažiti patnju kad se izjadaju jedni drugima – i to pretežito u pijanom stanju – jer tako se najlakše otvore duše i oslobode svakog oblika skrupuloznosti. 

Slavenu T. najteže je bilo naviknuti se na duhanski dim jer je zacijelo svaki gost pušio, kao i konobarica; svi osim Slavena T.. I bez obzira koliko slabo imućno neki gost izgledao, imao je dovoljno novaca za cigarete i za piće, a mnogi i za više pića. Sve je maglovito Slavenu T. izgledalo u tom trenutku, ljudi i konobarica, dok se probijao kroz gusti duhanski dim kao kroz planinsku maglu na putu do osvajanja nekog planinskog vrha, nakon čega bi mogao uzviknuti neki radosni uzvik kao da je nešto osvojio u životu: neki vrhunac, dogurao do kraja, trud se isplatio, posao završio, sad će sve biti nekako lakše i ljepše kad se laganim koracima bude spuštao s tog vrha prema dolje, no bojao se da mu ti koraci ne postanu previše lagani pa da ne produži sa spuštanjem sve do podzemlja, kako je sad produžio do tih nepoznatih ljudi da podijeli s njima svoj jad i muku pa im se ispovijedao kako su ljudi pokvareni i kako je život težak i svijet nepravedan, a oni su ga razumjeli i potvrđivali ono što on govori te i sami govorili kako misle isto kao i on. Slavenu T. bilo je drago da konačno netko misli kao i on pa je odlučio častiti cijelu kavanu. Čekao je samo pogodan trenutak za to.

I svi su ti gosti od konobarice nešto tražili. Svi su stalno pogledavali u njezinu pravcu. Bili su to uobičajeni alkoholni pogledi koje je jedino ta konobarica znala dešifrirati, a značili su da im je čaša prazna i da ju treba nadopuniti. Slaven T. je također čuo kako neki nemaju više dovoljno novca za platiti novo piće pa su molili konobaricu da ih upiše u dužničku teku, što je ona izričito odbijala. Kad je to Slaven T. čuo i vidio, znao je da je došao trenutak da učini dobro djelo, jer je vjerojatno bio u toj kavani najimućniji gost, iako je netom bio ostao bez posla.

„Daj cijeloj kavani piće!“, uzviknuo je glasno da ga cijela kavana čuje. Obraćao se  konobarici, a pogled i glas bili su mu usmjereni negdje na pola kavane od kuda će svatko jasno moći čuti njegovu narudžbu. Konobarica je s dozom opreza točila ljudima pića jer nije vjerovala Slavenu T. da će to poslije i platiti; općenito nije vjerovala alkoholičarima, a nitko drugi i nije zalazio u tu kavanu. Nenadano počašćeni gosti su se zahvalili tako što bi digli čašu u zrak da nazdrave sa Slavenom T. No, Slaven T. znao je kako nije stekao nove prijatelje. I oni su svi znali kako nisu stekli novog prijatelja. Bila je to neka čudna utjeha koju je Slaven T. dobio od njih i oni od njega, poput duhanskog dima koji ih je sve obavijao i motao u bijele plahte koje čekaju na red za neki bolji svijet. Ta utjeha nije zahvatila najvažniji dio Slavenova bića, da bi učinkovita bila njihova priča. To je mogao samo Duh Sveti Utješitelj Koji je to i činio sve dok je Slaven T. ostajao u milosti Božjoj. Iako je on mislio kako više nije u stanju Božje milosti, odnekud mu je do misli dopro stih iz jednog Psalma koji kaže: “Što si mi dušo klonula i što jecaš u meni?, u Boga se uzdaj jer opet ću Ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog!“, i ta mu je misao, koja se niotkud pojavila, dala nadu da ipak nije sve gotovo i da Bog ima zadnju riječ.

Tek na odlasku, kad je Slaven T. platio sva pića, konobarica se zapitala nije li možda ipak trebala malo otvorenije i više pričati s tim nenadanim gostom.

Počinivši grijeh neumjerenosti u piću, a možda i grijehe u mislima lakomosti i bludnosti, grijehe od prije počinjenje prije toga dana: srditosti i oholosti, i tko zna koje sve grijehe od zadnje ispovijedi (ako se ne računa ona toga dana) Slaven T. je naišao na grupu molitelja na trgu koji su molili za nerođenu djecu klečeći s krunicama u rukama. Hodao je pogurenih leđa jer mu je ventilator iz one kavane bio dobrano rashladio već ionako znojna leđa, pa je sada osjećao oštre bolove u križima, koji su bili malo zatomljeni prevelikom količinom alkohola, a boljet će ga još više kad alkohol malo ishlapi. Bez puno razmišljanja izvadio je svoju svetu krunicu iz džepa i htio se pridružiti moliteljima, ali je u trenutku izgubio ravnotežu, što od alkohola – što od bolnih leđa, te pao na koljena, laktove i lice, pa se svukud raskrvavio. 

Toliko ga je sve počelo boljeti da nije znao hoće li kasnije uopće moći ustati iz tog klečećeg položaja. Molitelji nisu prekidali svoju molitvu da ga pitaju treba li pomoć, a on pomoć nije ni tražio. Mislili su, zapravo, kako je ovoga sigurno poslao Nečastivi da ih ometa u molitvi. Oko njih se skupilo mnoštvo nezadovoljnika tim njihovim molitvenim činom koji su povikivali grdne povike i najgore vrste psovki koji je ljudski rod izmislio. Slaven T. je shvatio da je to ista ona okupljena svjetina koja se vikala Ponciju Pilatu za Isusa: „Raspni, Ga, raspni!“ kao i ona koja je pobila tisuće nevine dječice u Betlehemu nakon Isusovog rođenja. Tad je Slaven T. pored molitve za nerođenu djecu uključio i molitvu za tu okupljenu svjetinu nezadovoljnika, kao i za svoga šefa g. Bosu i vlč. Ljubu – jer netko je morao i za njih moliti, pa makar bio i luđak, glupak, pijanica i izopćenik – kakvim su njega smatrali. Znao je pak Slaven T. da Bog čuje svaku iskrenu molitvu pa mu je to davalo nadu.

 Pored toga što je sav zaudarao na alkohol, Slaven T. uz to se još znojio krupnim grašcima znoja zbog velike sparine nakupljene ispod oblaka, da je Slaven T. u trenu pomislio kako se to sav onaj duhanski dim iz one kavane uzdigao do neba i, od tolikih isplakanih suza u toj kavani, tvori sada tolike oblake iznad njihovih glava. No njegov racionalni um protivio se vlastitoj predodžbi. Ali, isto tako, protivio se i predodžbi okupljene svjetine, koja je glasno vikala njemu i njegovim sumoliteljima da počnu konačno vjerovati znanstvenicima i znanosti, jer znanost kaže kako dijete u utrobi majke nije živo sve dok se ne rodi. Slaven T. pomislio je kako jedino od takvih znanstvenika, koji sebe smatraju bogovima, gluplji može biti samo onaj tko vjeruje takvim bogovima. 

Sve je neugodnije bivalo Slavenovim sumoliteljima koji su klečali pored njega pa su se, malo pomalo, u klečećem položaju na koljenima, počeli udaljavati od njega, jer im je Slaven T. postao gori problem od okupljene svjetine koja ih je vrijeđala – zbog nepodnošljivog smrada koji je dolazio od njega kao i njegova krvavog izgleda koji je narušavao ugled njihove molitvene skupine. Tako smrdi stres, alkohol, nepodnošljiv život, ali i netuširanje zadnjih par dana jer je tako umoran dolazio s posla da mu je tuširanje pričinjalo dodatni životni napor. Uskoro su se svi molitelji ustali i otišli, a Slaven T. ostao je sam na trgu klečati s krunicom u ruci i sve poruge sad padoše na njega i on se u trenu osjeti kao ostavljeni i raspeti Isus na križu i gorko zaplaka. Zaplaka i zajauka tako glasno da se i okupljena svjetina na trgu poče razilaziti jer protiv iskrene ljudske boli, suobličene s onom Kristovom na križu, ne može se učiniti ništa, osim prirodno iskazati ljudsku sućut i zaplakati zajedno s onim koji osjeća toliku patnju. 

Ali, okupljena je svjetina postupila upravo suprotno od toga. Postupila je neprirodno. Da bi izbjegli bilo kakvo suosjećanje s patnikom, svjetini je bilo lakše razići se, misleći da se bilo kakva patnja drugih njih ne tiče. 

Sve što je Slaven T. kroz krv, znoj i suze uspio izreći bilo je: „Isuse, smiluj se meni grešniku!“