Sanijela Matković | Vrijeme

U gnjezdu polomljenih silueta rađa se osveta jutra

i berem ruže kao da je proljeće

A prosinac je i snijeg se rasipa po našim ramenima 

Čaj od cimeta rasipa se olucima

ne daš mi da napišem pjesmu

kao da je kavez za ptice

pogrijavamo doručak na osunčanom kamenju

mi smo nulta točka nultog meridijana

i sva cvjetanja ljubičica

počinju na našim jagodicama s kojima smo 

umili noć

citiraš Nerudu

mi smo nulta paradigma istine

i sve parabole su u našim istrgnutim koracima

zaključavam vrata

suvišna je svaka pojavnost prošlosti

Ništa nam vrijeme ne može

i bore na na našem licu

samo su kapljice rose

s hercegovačkih čatrnja

citiraš Nerudu

lomim frišak kruh

Prosinac je i tek je završila jesen 

a ti se rasipaš po mojim rukama kao plodno sazviježđe