Miro Morović | I moj prvi roman bio je u početku smješten u Split

Miro Morović

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Miro Morović je majstor obrata – u toj ocjeni slažu se svi koji su pročitali Morovićev treći krimić „Otok“, nakon kojega je jasnije zašto Miro Morović ne dopušta prepričavanje fabule na predstavljanjima romana. O „Otoku“ se zato malo zna, iako je dosad predstavljen na Korčuli, u Splitu, Omišu, na Interliberu, pa na Mediteranskom i na Panonskom festivalu knjige, u Vinkovcima i Donjem Miholjcu. Oni koji su „Otok“ pročitali kao po dogovoru zagonetno šute, a oni koji nisu znaju samo da se radnja događa, naravno, na otoku i da je to prvi roman koji je autor smjestio u Hrvatsku. Morovićev glavni junak, naime, u prva dva kriminalistička romana bio je neprilagođeni i nezamjenjivi američki detektiv Andrew Frame koji je otkrivao počinitelje ubojstava na američkom terenu. U trećem romanu Morović je dokazao da se odlično snalazi i u Hrvatskoj, pa svakom svojom rečenicom čitatelja uvjerava da ima više ideja nego što ih ispisuje. No, dok samouvjereno ispunjava čitateljska očekivanja i zakonitosti žanra, istodobno zaigrano otvara mogućnosti koje malo tko može predvidjeti. Glavni lik romana je mladi arhitekt s Trešnjevke koji poziva prijatelja na otok u obiteljsku kuću u turistički atraktivnoj Modroj uvali. Nakon beach partyja začinjenog gin tonikom i ecstasyjem, počinje noćna mora…  

Morovićev „Otok“ objavljen je nešto prije Interlibera, a iz Naklade Fragment već najavljuju drugo izdanje, kao i peto izdanje njegova prvijenca "Djeca slijepoga kovača" te treće izdanje "Voštanog princa" objavljenog 2022. godine. 

Miro Morović rođen je 17. prosinca 1988. godine u Splitu i diplomirao je 2015. godine na splitskom Pravnom fakultetu. Od djetinjstva svira gitaru i jedan je od suosnivača pop-rock sastava Azil. Svoj prvi roman pod nazivom „Djeca slijepoga kovača“ započeo je pisati pri kraju fakulteta, a završio ga je u veljači 2016. godine. 

I dok se u krimićima dokazuje kao pisac iznenađujućih obrata, sasvim drukčije lice Miro Morović pokazao je kao autor slikovnice u stihovima „Doktor Oliver i šumske životinje. 

Radnja romana „Otok“ odvija se na jednom jadranskom otoku i time ste, nakon romana s mjestom radnje u Americi, napisali svoj prvi roman smješten u Hrvatskoj. Važna je priča, rekli ste na predstavljanju govoreći o mjestu radnje. Kako je, nakon dva američka romana, opisivati poznati mentalitet i mjesta koja ste obišli?

Kad govorim o mjestu radnje uvijek volim naglasiti da je i moj prvi roman u samom početku bio smješten u Hrvatsku, prvo u Split, a zatim u Zagreb, ali s vremenom je sama radnja počela tražiti neko strano područje s drugačijim mentalitetom i svoje likove nisam više mogao zamisliti u ovom podneblju. Drugi, „Voštani princ“, mogao je funkcionirati ovdje, dapače, ali on je svojevrstan nastavak prvoga pa se morao nadovezati na već postojeću priču. „Otok“ nema konkretne veze s prva dva i tu nisam osjetio potrebu da ga premještam. Radnja ima sve karakteristike potrebne za naše podneblje. Radi se o potpuno drugačijem romanu, s naglaskom na realističnost i karakter likova. Dakako, bilo je lakše, mnogo je jednostavnije ući u psihologiju domaćih likova i mentalitet mjesta koja poznajem. Zato je i samo pisanje išlo mnogo brže. 

Otok je psihološki triler, a ne krimić, naglasio je na promociji Bartul Vlahović. Kako je nastao „Otok“? Koja je bila početna ideja? Što je najveći izazov u psihološkom trileru? 

Da, Bartul je u pravu. Ovdje nije naglasak na kriminalističkoj istrazi ili klasičnoj potrazi za nečim, iako se radi o zločinu. Perspektiva je promijenjena i sve gledamo iz nekog drugog ugla. Rekao bih da ima veze s kriminalističkim motivima, ali po svojoj je strukturi psihološki triler. Uvijek počinjem od jednog pitanja, a to je: što će ovaj roman razlikovati od svakog drugog koji sam ikada pročitao? Kada pronađem taj odgovor, stavim naglasak na njega i krenem graditi priču. Ne razmišljam unaprijed previše o tome hoćemo li ga okarakterizirati kao krimić, triler ili nešto treće.

Triler „Otok“ prati avanturu mladog Zagrepčanina, arhitekta Matije Maroša, koji odlazi s društvom na idiličan otok svoga djetinjstva, ali upada u nevolje jedne noći nakon previše pića i ecstasyja. Tko su likovi iz romana i jesu li slični stvarnim osobama? 

- Moji su likovi uvijek donekle bazirani na stvarnim osobama, ali ne može se samo povući paralela između određenog lika i osobe koja mi je poslužila kao inspiracija. Teško da bi netko, čitajući moj roman, baš mogao prepoznati sebe. Više se radi o nekakvoj kolekciji razmišljanja ili ponašanja koju negdje uočim, ponekad i podsvjesno, pa ga pokušam dokučiti i naposljetku staviti na papir. 

Kao i kod prethodnih romana, predstavljajući „Otok“ bili ste tajanstveni u vezi radnje i niste otkrivali previše detalja. Ne bi li detalji fabule privukli prave čitatelje, a odbili ostale? „Zločin i kazna“ čita se i danas, iako je radnja poznata. Zašto s krimićima nije tako? 

Osobno ne volim znati radnju nekog djela unaprijed pa možda isto to primjenjujem i kada pričam s nekim o svom romanu. Nije to baš pravilo kojega se slijepo držim, ali previše pričanja o nečemu često razotkriva mistiku i romantiku. Naravno, krimić je specifičan i postoje određena nepisana pravila kod analiziranja. Nije isto hoćeš li odati kraj ili samo naznačiti o čemu se radi. A sad, koliko bi spojlanje nekog djela radnje privuklo čitatelja, a koliko odbilo, nemam pojma.

Nakon izleta na hrvatske otoke, hoćete li se vratiti u Shalow Lake City kako bi čitatelji doznali što se dalje događa s problematičnim detektivom Andrewom Frameom? 

Naravno. Ostalo je tamo puno nezavršena posla. Imam i neke ideje, ali još su u povojima, bacit ću se na posao kada uhvatim bar neki obris ili kostur radnje.  

Uz „Otok“, u Zagrebu ste predstavili i slikovnicu „Doktor Oliver i šumske životinje“ koju je ilustrirao Mario Vrandečić. Čini se da Vas je pisanje slikovnice zabavljalo. Zašto pisac krimića odlučuje napisati dječju slikovnicu, i to još u stihovima? 

Stihove oduvijek volim. Bavim se i glazbom, pisanje stihova dolazi mi prirodno. Imam i gomilu nezavršenih pjesama, možda jednom i to dođe na red. Što se same slikovnice tiče, da, bilo mi je zabavno. Slikovnica je specifičan format i mogu je pisati paralelno sa samim romanom. Palo mi je jednom na pamet da bi bilo zanimljivo djeci kroz taj format predstaviti određenu problematiku, razbiti strah od liječnika i naučiti ih nekim lekcijama o zdravlju. Tu moram spomenuti i ilustratora, Marija Vrandečića koji je obavio fantastičan posao. Ja nisam imao pojma kako bi to trebalo na kraju izgledati, ali ne mogu na kraju biti zadovoljniji nego što jesam.