Matija Brcković | Patnje mladog Andrije

Andrija Janković

Andrija bijaše sušta suprotnost svom ocu, Elemiru Jankoviću. Plemenitost i dobrota koje su krasile grofa nekako su zaobišle njegova nasljednika. I stanovnicima dvora sve je to djelovalo kao jedan veliki prkos, inat i dekadencija očeve društvene stečevine. Dvorski bekrija, ljepotan, plemićki raspikuća i ljubavnik. Sve su to epiteti koji su dopirali sa ženskih usana, bile one bogate ili sirotice, čedne ili nevjerne. Sve su čeznule za tim mladićem, grijehom lokalnih gospođa i gospođica. 

„Možeš li mi molim te objasniti zašto se u gluha doba noći razbijaju tanjuri u blagovaonici?“ – upita grof Elemir ljutito.

„Čovjek ogladni kad kvalitetno provodi svoje vrijeme!„ – odgovori mu onako kako je i običavao. Opijen i sa željom da ga ponizi.

„Možda i mogu shvatiti tu prazninu koju nosiš u sebi Andrija, ali zašto ju ispunjavaš seoskim flundrama i lošim konjakom? Ne dolikuje nam!“ – reče otac pomirljivo, nadajući se po tko zna koji put mladićevu prosvjetljenju. Zamjerao mu je poistovjećivanje s pripadnicima običnog puka, zanemarivanje i neisticanje plemićkog podrijetla pred vršnjacima, skromnost u izražaju bitnosti svoga postojanja.

Andrija se nasmija. – „Ne dolikuje tebi. Dvorski su ti zidovi uništili vidike, životariš ispijajući pretenciozna pića s bezličnim licima poput svoga. Ti si aristokratski moljac i najveća dosada u čitavoj carevini!“

„Pazi kako razgovaraš sa mnom! – Elemir se uznemirio. –„Vonj gostionica i nemorala ti je pomutio um.“ – reče bijesan. – Ostavit ću te bez ičega. Tako mi svega!

Andriji svaka svađa s ocem bijaše poput igre koju je vrlo dobro igrao, i sam bi uvijek kreirao njezin ishod.

„Taj vonj nemorala, terezovačkih gostionica i seoskih flundri barem odiše iskrenošću. Bijedni, gladni, žedni, prljavi, a opet sretni. I to onako čisto… čišće nego plahte u tvojoj spavaonici. – pripali cigaretu. – „Žao mi te je, oče. Moj se duh nikad nije savinuo pred dukatima, nepovratno kao tvoj. Niti će!“ – reče Andrija odrješito. 

Elemir nakratko utihnu u nevjerici, a zatim izusti: - „Zabranjujem ti sve izlaske do proljeća! Prihode od dvorske riznice zaboravi! Ni u crkvu više ne ideš bez pratnje. Osobno ću se postarati da te Franz drži na oku. Nadam se da sam bio jasan!“ – oštrinu je rijetko pokazivao, ali razmetni je sin u njemu budio osjećaje za koje ni sam nije znao da ih čuva u nekom skrivenom kutku vlastitosti. 

Andrija ništa ne odgovori, samo protestno i u tišini napusti prostoriju.

*

Noć se dobrano naslonila na prozor Andrijine spavaonice. Svakog je časa trebalo otkucati jedanaest. Mladi se grof nervozno šetao po prostoriji.

U jednom se trenutku začulo lupkanje po prozoru.

„Pa dobro, gdje ste vi dosada!?“ – reče Andrija ljutito.

„Imali smo intervenciju u Biruškoj, zapalila se kuća braće Szoboszlai.“ – reče gotovo u strahu jedan od dvojice vatrogasaca koja su bdjela pod grofovim prozorom. 

„Dignite već jednom te ljestve pobogu!“ 

Andrija tiho pritvori vrata svog prozora s vanjske strane i brzim se hodom spusti niz ljestve iako je bio mrkli mrak. Poznavao je svaku letvicu, svako oštećenje na tom, za sebe, drvenom spasu. Tu je tehniku svladao još kao dječak. Samo su se žandarska i vatrogasna lica izmjenjivala u toj njegovoj, dobro uvježbanoj nepodopštini. 

„Hvala gospodo, bilo mi je zadovoljstvo.“ – ubaci veselo, onako u žurbi, svakom po dukat u džep.

„Kuda večeras, grofe?“

„U carstvo bluda i nemorala, u vonj seoskih flundri i terezovačkih gostionica kako bi rekao moj brižni otac! Laka vama noć, gospodo!

Dvorski se bekrija, ljepotan, plemićki raspikuća i ljubavnik gotovo plešući zaputio u srce Terezovca.