Marija Karácsonyi | Obiteljski susret

Stanislav

Nisko sunce tuče mi u oči. Ruke su mi se zalijepile za volan, a majica za torzo. Kiselina mi skuplja usnice. Glava će mi se rasprsnuti. Čaša vina popravila bi stvar. Žila pored lijevog oka pulsira i povlači mi kapak. Ne vidim dobro cestu. Nema ni središnje crte, a ni stupića sa strane. Znam da sam pred oštrom okukom i strmim spustom, no moram to odvoziti gotovo napamet. Auto se zatrese kad kotač slučajno zahvati bankinu. Prašina zabijeli staklo retrovizora. Sve mi je mutno. Što se to uopće maloprije dogodilo?

Poslovni ručak i razgovor s Markom o prelasku k njima prošao je odlično. Manje gnjavaže, a veća plaća. Konačno ću se riješiti one balavurdije i njihovih roditelja, natezanja s ocjenama i disciplinom. Nije to posao za ozbiljnog muškarca. Zalili smo dogovor s nekoliko boca žlahtine. Sve ružno isprano je kiselkastom tekućinom. No osjećaj zadovoljstva kratko je trajao. One dvije žene potpuno su me izludile. Ne znam koja više i gore. Zapravo znam, ali to je potpuno nevažno. Izbacila me je iz svog života minutu nakon što je ušla u moj. Kažu da čovjeku pred smrt pred očima preleti cijeli život. Moj je meni maloprije preletio, a mislim da ne umirem. Potpuno sam zdrav. U zdravlje u glavi počeo sam sumnjati.

Da mi se u pedesetdrugoj godini pojavi kći od trideset četiri, to je u najmanju ruku neobično. Kao da mi nije dovoljno održavati kontakte s dvije naporne bivše supruge na dvije različite lokacije i sinovima s kojima sam propustio uspostaviti pravu vezu. Sada se pak pojavila žena koja tvrdi da je plod moje maturantske avanture i toliko me mrzi da me više ne želi vidjeti. E to je za rubriku vjerovali ili ne. James Dean je izgleda kumovao njezinu začeću uz bocu konjaka u onom osječkom auto-kinu. Kći… Margita… Imati princezu, ispunjavati joj želje… Bilo bi to lijepo… Romantični bljesak trajao je kratko. Optužila me za bijeg, za napuštanje, za kukavičluk, za odgovornost za njezin nesretni život. Ali što sam trebao i mogao učiniti? Nisam imao pojma što se događa. Fakultet na koji sam se želio upisati bio je u Zagrebu. U Osijeku me sve gušilo. Pogotovo očev zaštitnički zagrljaj. Znao sam da će ostati u dobrim rukama. Tamo mu živi sestra, a i moja, iako još djevojčica, sigurno će se posvetiti ocu koliko god bude trebalo. To se i pokazalo. Svih ovih godina sve je bilo u redu. Otac se nikada nije žalio. Uvijek mi je govorio da je u rodnom gradu lijepo i mirno, a ja bih u sebi dodao - i dosadno. Ani nije bilo teško s ocem. On je dobra i zahvalna duša, a na sreću i dobrog je zdravlja i nema s njim bogzna koliko posla. Ona je i tako odabrala život tamo, materijalno je sigurna, lijepo živi. I zato me je sve ovo još više iznenadilo. Kad sam sestru ugledao na terasi i ponudio joj smještaj kod sebe u Novom, jer znam kako iznajmljivači nemilosrdno pljačkaju turiste, nisam očekivao da će na moju ponudu reagirati salvama gnjeva.

- Gdje si bio kad mi je bilo najpotrebnije?

- O čemu govoriš?

- Sad si mi se našao pomagati. I to milostinjom. Nema te već više od trideset godina.

- Ali, Ana…

- Što Ana? Dosta mi je.

- Pa kad me već vučeš za jezik, morao sam pobjeći od posesivnog oca i naporne sestre.

- Ja sam naporna? Znaš li ti kako mi je svih ovih godina?

- A kako je meni?

- O, jadan! Nemoj pričati bajke! Boli te briga i uživaš u svom životu.

- Nemaš ti pojma. Nisi svjesna koja je tvoja uloga u tome, zar ne? I ti si odgovorna za ono za što mene sada optužuješ!

- Ma nemoj mi reći! Što? Kriva sam što sam se rodila?!

Nisam mogao procijediti riječ. Samo sam piljio u nju.

- Ti nisi normalan!

Urlali smo, mahali rukama, U jednom trenutku gurnula je stol. Čaše su pale i razbile se na kamenu. Konobar nam se približio. Tada nam se pridružila i Margita i sve se nastavilo novim optužbama i izljevima mržnje. Ionako tanke, obiteljske niti ovime su konačno prekinute. Pred nosom su mi se bučno zalupila tek na kratko odškrinuta vrata iza kojih se nalazi neka moguća bolja budućnost. Uglavnom, dok su me njih dvije sinkronizirano vrijeđale, zacrnilo mi se pred očima i onako supijan samo sam želio biti negdje drugdje. Oteturao sam iz konobe, nekako se izvukao s parkinga, strugnuvši usput neki crveni fiat, i odjurio.

Sretno sam svladao nepregledni zavoj. Cesta preda mnom račva se u tri smjera. Prošao sam ovuda stotinama puta, ali sada ne znam kojim želim poći. Zaustavljam se. Zbunjuje me spoznaja o kćeri sa srednjoškolskom simpatijom. Bilo bi lijepo nastaviti gdje smo stali. Možda bi s Otilijom sve bilo drukčije. Možda da krenem k njoj u Pečuh. Ona me poznavala prije negoli sam postao ovakav. Bili smo bezbrižni i uživali zajedno. No danas nisam baš uspješan sa ženama, a ni s djecom. Bolje se snalazim solo. Sutra prijepodne ionako imam rezerviran termin na bazenu na Kantridi, a navečer su završne pripreme za plesni turnir Kvarnera. Uključim žmigavac i krenem.

Ana

Do jedinice intenzivne njege vodi dugačak bijeli hodnik u kojem stropna svjetla iritiraju žmirkanjem. Tragovi otisaka na uljnom bojom premazanom zidu i okrhnuti rubovi odaju nebrigu i neke druge prioritete. Nitko tu desetljećima nije uložio ni lipe. Brzo prođem poznatim putom, otvorim vrata i ugledam ga. Leži na poluboku, skvrčenih nogu, zgrčenih šaka i zatvorenih očiju. Koža žuta i naborana. Cjevčice sa svih strana održavaju ga živim. Plahta je napola spuznula i otkrila golo tijelo, samo u peleni. U prvi mah učini mi se da ne poznajem toga čovjeka. Kao da je mnogo sitniji. Kapcima je sakrio u zadnje vrijeme pomalo zamućeni sjaj svojih blagih plavih očiju. Nema ni smješka. Stresem se. Još jučer ujutro zagrlili smo se na vratima uz sretan put koji sam mu mogla pročitati na usnama kad sam se okrenula da mu još jednom mahnem. U zadnje vrijeme sve je sporije hodao, uzdisao, ali ne bih pomislila da bi mu se desio infarkt. Sad me pere krivnja što sam uopće otišla na odmor, što sam ga planirala, što sam zaželjela odmoriti se nekoliko dana, samo sa svojom, mislila sam, prijateljicom. Da sam jučer znala to što sada znam, o Margiti, o bratu, pa i o svome ocu koji se bori za još jedan udah, ne znam bih li postupila isto. Bih li otišla na put i prepustila se neminovnim događajima ili bih odabrala manje uzburkan dan, pun dobro zamaskiranih laži i neizrečenih riječi i isto takav nastavak. Sve se ipak moralo dogoditi, kad-tad. Ovo je morao biti taj trenutak. Dovoljno smo živjeli uljuljkani u vlastite vizije stvarnosti i sada je došlo vrijeme da slici dodamo boju.

Konačno sam Margitu uspjela nagovoriti da otputujemo na vikend. Poznajem na otoku neke divne ljude i obožavam mediteransku prirodu. Mislila sam da će to biti prilika da smognem hrabrosti i pokažem joj svoje prave osjećaje, pa što bude. Da konačno razumije znakove gotovo nevidljive nekomu tko i ne pomišlja na mogućnost njihova postojanja. Otkako sam je upoznala, u nelijepom razdoblju njezina života, u mukama neuspješnog pokušaja spašavanja nerođenog djeteta i obitelji, posljednjim snagama odupiranja neminovnom raskidu s osobom koja ju ne zaslužuje, osjetila sam da je u njoj ono što meni treba. Njegovala sam njezino krhko tijelo da se ujednači sa snažnim duhom koji ju je nosio. Vidjelo se da je neslomljiva, samo joj je trebala podrška u najtežim trenucima. Tu sam bila ja. U svojoj smjeni pružala sam joj više od onoga što nam je propisano opisom poslova. Nije trebala dva puta zazvati. I tako se brzo oporavila, ostavila muža, a nas smo dvije postale prijateljice.

Možda sam jučer bila prenapadna. Promatrale smo obrise gradića preko kanala. Naizgled nehotično jagodicama prstiju dodirnula sam joj unutrašnjost nadlaktice. Ruka joj je bila meka, i nevino bijela. Pogledala sam je nježno, prvi put tako da dopustim da shvati. Trzaj njene ruke odgovorio mi je na neizrečeno pitanje. Razrogačene oči isijavale su nekontrolirano neugodno iznenađenje i gnušanje. Opravdala se odlaskom u toalet. Ostala sam zatečena. Ispod rebara začula sam krcaj. Odjednom sam spazila svoje ostarjelo tijelo koje nikako nije pristajalo uz Margitinu mladu kožu.

Tko zna kako bi to završilo da se upravo u tom trenutku nije pojavio Stanislav i sa svojim neopravdano zaštitničkim i lažno skrbničkim stavom još pojačao napetost. Rekla sam mu sve što ga ide, no kako me je samo grubo spustio optužbom da sam mu uništila život samim svojim rođenjem! Da sam mu oduzela majku svojim dolaskom na svijet i da je spas od daljnjeg podsjećanja na to morao potražiti stotinama kilometara od svoga rodnog grada. I dok mi je otac bio i majka, a ja njemu danas i majka i otac, moj je brat s takvim osjećajima pokušavao osmisliti svoj život. Bilo je to očito neuspješno. Ne održava kontakte ni s bivšim ženama, pa čak ni s djecom! I sada je meni našao docirati i vrijeđati me. U pitanje je doveo cijeli moj vrijednosni sustav. Dođe mi da pljunem na sebe ovakvu kakvom me opisao. Trebalo me je nešto vratiti u kolotečinu. I to je bila Margita svojim povratkom na terasu. Ne samo da me je vratila u moju kolotečinu, već je Stanislava izbacila daleko iz njegove da se nikada više ne vrati. To je ipak značilo i odlazak od mene. Koliko je moga brata šokirala izjavom da mu je kći, toliko i mene spoznajom da mi je nećakinja. Količinu mržnje koju je ispljunula prema svome ocu teško je i zamisliti, a još teže podnijeti. Ali to je njegov problem. Moj je količina odbojnosti i prezira koje je uperila prema meni. I kako je u sve to bio upetljan i tata. Kako mi je samo tajio pravi razlog svojih samotnih šetnji, kao da je pred njim cijeli život dovoljan za otkrivanje i raspetljavanje obiteljskih tajni. Na trenutak mi je bilo žao, i brata, i mene, i Margite. Troje bijednika u nemogućnosti da u temelju mržnje i zamjeranja prepoznaju ljubav i neraskidivu vezu, u nekomu sa strane mogli su izazvati sažaljenje. Naši glasovi rastjerali su goste na terasi pa je i konobar morao intervenirati. Stanislav je na kraju naravno pobjegao, kao mnogo puta. A kako smo nas dvije mogle dalje kad su nam se želje toliko razlikovale? Ona je trebala tetu i prijateljicu, ja ljubavnicu. Otišla je prije mene, pokupila svoje stvari i odvezla se taksijem prije nego što sam se vratila u sobu.

Mogla sam ostati do kraja vikenda, možda i bih. Ne mogu sada o tome razmišljati. U odmoru koji je to naprasno prestao biti prekinuo me poziv moje šefice:

- Otac ti je dovezen na hitnu.

Do Osijeka sam se dovezla prekršivši više prometnih propisa, višestruko nadmašivši ograničenja brzine i na najopasnijim mjestima, ali stigla sam. Još je živ. Taj starčić, još do jučer gorostas u mojim očima, podsjećao je na tolika druga tijela kojih sam se nagledala u tim hladnim bijelim sobama. Ni budućnosti, ni prošlosti, ničega nema, samo smežurana koža i pobijeljeli zglobovi stisnutih prstiju kroz koje prodiru kosti. I mirno, mirno lice. Kao da spava.

Margita

Draga anjuci,

djed mi je i jučer dao sto eura. Rekla sam mu da ne treba, da imam. Neka, rekao je, koja para više uvijek dobro dođe. Istina je. Nikad nemam dovoljno, mizerija od plaće, pa i uz tringelt jedva pokrivam troškove. Pogotovo sada, kad sam pristala ići s Anom na vikend na more. Da mi nije nje, ne znam kako bih se izvukla iz ovih peripetija s Krunom. Stvarno mi je bila podrška i pomoć, od bolnice i u svemu poslije. Pokazala mi je da mogu u sebi naći hrabrosti za odvajanje, a toga sam se u životu najviše bojala. Ti si mi usadila korijen toga straha, vidim sada i polako te počinjem shvaćati.

Znaš, nikada ti svih ovih godina nisam rekla, kad si me ono poslala u školu u Osijek, jako sam se bojala. S tobom i braćom osjećala sam se zaštićenom, a onda najednom, u stranom gradu, i stranoj zemlji, ne govoreći dobro jezik… bilo je užasno. Pa onda u tom domu… dobro da nisam završila na naslovnoj stranici crne kronike ili u kriminalističkom romanu Drage Hedla. Nikada ti nisam do kraja oprostila što si mi to učinila, ali kad si me potakla da se povežem s djedom, ipak je bilo malo lakše. Osjećala sam da imam nekoga svoga blizu. Premda nije očekivao da postojim i mogao je sumnjati u sve što sam mu ispričala, djelovao je kao da mi vjeruje i da je sretan što može sa mnom provoditi vrijeme. Samo mi nikada nije bilo jasno zašto je to moralo biti uvijek upravo u isto vrijeme i na istome mjestu, no nisam željela ispasti zabadalo. Imala sam osjećaj da naša veza mora biti tajna pa sam se tako i ponašala. Nije loš. Nekako mu nešto značim. Raduje se kad smo zajedno i prenosi na mene tu neku vibru. Volimo šetati. Začudno brzo hoda za nekoga njegove dobi. Uvijek sam mislila da su stari ljudi tromi. Voli kad šećemo uz rijeku, u predvečerje. Priča mi o svojoj mladosti, obitelji, ženi koja je umrla rađajući njihovo drugo dijete i životu nakon toga. Znam iz tvojih priča kako si se osjećala kad si ostala sama i kad su te poslali rođacima u Mađarsku da susjedi ne vide sramotu, ali ne mogu zamisliti kako je bilo njemu kad je izgubio ženu, ostavši sam s dječakom i novorođenčetom. Kakve je to nadljudske napore moralo iziskivati da ih othrani i pokuša odgojiti. Prije nekoliko dana saznala sam nešto nevjerojatno. Njegova je kći upravo moja prijateljica Ana. Ana – moja teta. Koja slučajnost. Ne znam ima li ona ikakvog pojma o tome. Nisam joj još ništa rekla, mada sam u iskušenju. Ni ona meni ne govori mnogo o svom obiteljskom životu. Mislim da je bolje da tako i ostane. Možda se stvori prilika da stvari iziđu na vidjelo.

Što se tiče tate, nisam ga susrela. Mrzim i samu pomisao na svoga oca, ako tu osobu mogu tako zvati. Užasno je što ljudi mogu jedni drugima učiniti. U tvojim sam očima uvijek vidjela neku tugu, ma koliko poslije bila zadovoljna i sretna s očuhom. Drago mi je da ja nisam doživjela takvu ljubav u tvojim godinama. Nisam doživjela ni takav gubitak. Nisam doživjela očevu ljubav i gubitak te ljubavi. Nisam doživjela ljubav vlastitog djeteta… Kao da mogu zbrajati samo ono čega nije bilo. Apsurdno, ali i to je neki popis.

Baš sam se raspekmezila. Oprosti. Dobro sam. Sutra putujem na vikend s Anom. Radujem se. Bit će nam lijepo. Pozdravljam te i ljubim.