Boris Sertić | Zašto bi (i kakvu) bradu trebao pustiti hrvatski književnik Tomislav Beronić?

               

                 Od kako je umro gospodin koji je napisao Gospodu Glembajeve (da ne spominjem njegovo sveivazda prisutno ime) i od kada se pred samu ponoć dvadesetog stoljeća razbila jugoslavenska književna scena poput porculanskih, hrvatska književnost do dana današnjeg, često se tako čini, kao da ne radi ništa drugo osim što mete i čisti taj postjugoslavenski nered. Naši pisci nam zadnjih desetljeća nerijetko predstavljaju puku nostalgiju za starim porculanom koji je nekada sjajio, a danas ga eto oni samo čiste i u svojim djelima (kao sirkovim metlama) nanovo glancaju njegove razbijene djeliće i komadiće. Rjeđe se nađe neki književni lola, samostalan i umjetnički emancipiran koji svoja djela kroji po principima književne estetike, neopterećene bilo ideološkim, kvaziideološkim ili tzv. (društveno) angažiranim pismom.                                    Reklo bi se da je tržišna utakmica danas takva. Knjiga u konačnici (iako poseban proizvod) nije ništa drugo nego proizvod pa se takvom tržišnom tehnikom vodi i književna scena. Nevidljiva ruka slobodnog tržišta na književnom tržištu toliko je nevidljiva da se nikada nije moglo valjano zaključiti kakva je književnost tržišno potrebnija. Uloga stvaraoca koji bi preživljavao na tržištu od svog rada vrlo je izazovna čineći od književnika i trgovca i distributera. 

                 Jedan takav književnik, vrlo aktivan i tržišno nadaren, dospio je do književnog stvaralaštva u svojim pedesetima. Iskustvo višedesetljetnog života koje nalaže da ispiše neke retke te da ih ukoriči, a onda i da ih pokuša prodati, ako je moguće baš onima koji će pročitati te retke. Tomislav Beronić je književnik koji je u zadnjih nekoliko godina svoje književno prisustvo postigao eksponencijalnom brzinom školskih natjecanja. Svojim se prvim djelima izravno izdigao iznad lokalnih okvira književne sredine i već po okončanju svoje fantastično-futurističke trilogije Peta dimenzija zapečatio čitavi svoj ciklus spekulativne fikcije. Beronić se nadalje ne umara, već u nekoliko književnih sezona kao učenik što preko županijskih i državnih natjecanja preskače razrede, marljivim i plodonosnim radom ispisuje raznovrsnu prozu od satire (Proračun, Memoari utajivača poreza) do putopisnih djela (Smaragdnim rijekama i dolinama, Dopala te Šolta) stvarajući vlastite zaokružene cikluse svog opusa. 

                Poput svestranog avanturista i književno-kulturnog posvuduša planinari i istražuje te se vrzma s brda na brdo zanesen poviješću. Jedan je od onih koji su u stanju dočekati sumrak proučavajući kamene stijene što čudnim oblicima vire iz zemlje. Takav interes bio je nužan da Beronić postane najbolji posmrtni drug Lavala Nugenta te da njegovim žarom istražuje frankopanske dvorce, utvrde, branič kule i bedeme. Razlika je u tome što Beronić, (barem za sada) nema dovoljno novca da kupuje dvorce, ali ima dovoljno volje i snage da se preda pisarstvu frankopanskih kronika. Svojim djelima Frangere pane i Stella Aurea započinje povijesni ciklus svoje proze. U tim svescima Beronić historijski brižno oslikava povijest Frankopana kroz jednostavne i zanimljive priče te stvara čitavu frankopansku sagu koja ostaje kao dokument književno-povijesne kronologije. 

                Kruna njegovog rada, barem koliko za sada vidimo, ako se poslije ne okruni nečim drugim, nastaje upravo u povijesnom ciklusu i to zanimljivim projektom Misala kneza Anža Frankopana. Kao glagoljaš (ta naravno da je Beronić uz sve i glagoljaš) on se jedini dosjetio da napiše knjigu na hrvatskom jeziku, pisanu i tiskanu glagoljicom. Nakon stotinu i osamnaest godina. Važno je reći da se od svih naših književnika on toga dosjetio! Drugima je vjerojatno nepojmljiva bila pomisao da pišu i prodaju knjige koje ne bi bile dostupne na kioscima i knjižarama u Importane centru. Knjiga koja otkriva i mnogo više od hrvatske povijesti iz čitanki nad kojima smo učeći plakali kao učenici šestog razreda osnovne škole. Nad njenim tada dosadnim srednjevjekovnim ulomcima i povijesnim prikazima. Ono što Beronić gotovo provokativno započinje tom knjigom i svojim povijesnim ciklusom na tragu je novih (rekli bi neki revizionističkih) povijesnih promišljanja. O kosinjskoj tiskari i o Kosinju kao o možebitnom mjestu od primarne kulturne i povijesne važnosti u suvremenoj Hrvatskoj. Beronić piše odajući počast dugoj hrvatskoj povijesti koja još uvijek leži zanemarena i zaboravljena između jedinica i dvojki u školskim imenicima. Ostala je nacionalna povijest zaboravljena u raskupusanoj bilježnici na dnu đačke torbe. A Beronić ju je u najmanju ruku nanovo prelistao. 

                 Pridružuje se suvremenom nacionalnom identitetskom usmjerenju Bože Skoke te književnošću nastoji obrazovati i isticati hrvatsku povijest te bogatstvo njena jezika i kulture. U svom istraživačkom putovanju on je postao i punopravni član Družbe braće hrvatskog zmaja kao Zmaj od glagoljice. S pregledom povijesti same Družbe, od njenih početaka s Laszowskim do danas ostaje njegovo članstvo u toj družini kao samorazumljivi imperativ. Misal kneza Anža Frankopana su članovi Družbe predali i samom svetom ocu u Vatikanu. Rasprodano je dvije trećine naklade, ali hrvatske knjižnice nisu bile kupac, smatrajući vjerojatno da imaju veću obavezu kupovati primjerke četrdesetog izdanja slikovnice Mama Peri pere noge ili američkog ljubavnog prijevoda na hrvatski Blago tebi majmune. Podatak da su hrvatskoj institucionalnoj kulturi sama ideja (a nekmoli knjiga) Tomislava Beronića odbojni i nezanimljivi govori o još uvijek nezreloj nacionalnoj kulturi i samosvijesti. 

                  Međutim Beronić je kao književnik, a onda i kao istraživač i entuzijast svake vrste predstavnik buduće hrvatske kulturne samosvijesti. S vremenom ta će struja nedvojbeno jačati ili nam barem ostaje tome se nadati. On se upravo otisnuo u svoju novu, mogli bi reći tek predstojeću, polemiku o povijesti glagoljice i njenom nastanku. Ukoliko Beronić ovako nastavi ne preostaje mu ništa druge nego da uz sve ove biografske podatke upadne u potpunosti u identitet starohrvatskih muževa koji će se moguće ponovno u nekom novom preporodnom sastavu poredati u niz dekorativno uokvirenih portreta vođa ilirskog pokreta. Zato je od ključne važnosti da on i svojom vanjštinom da do znanja da je čuvar i promotor hrvatske starine, baštine i kulture. A to će učiniti ako kao književnik otvoreno prigrli vanjski izgled hrvatskih ilirskih praotaca noseći Mažuranićevu bradu ili barem brk grofa Draškovića. Očigledno se nezreloj i apatičnoj hrvatskoj kulturnoj sceni jedino tako dade dokazati kako se radi o čovjeku čiji bi se književni rad trebao razmatrati kao vrijedan.   Boris Sertić