Kadić Dijana | Tišina!

U susret nam dolaze još jedni Svi Sveti. Služiti će se Mise na grobljima.  Ljudi će obilaziti svoje najmilije. Molit će se. Kao i uvijek na Sve Svete umjesto na Dušni dan, ali naš narod je takav. Možda je razlog tome što je Dušni dan radni,  a možda je tako od davnina. Tko zna? Groblja će biti puna ljudi, svijeća, cvijeća. Sresti će se i oni koji se rijetko vide, stari susjedi, kolege, poznanici..... Svi Sveti su! Sve je drugačije. Mirnije. Svečanije. Osim kod nje.        

Očekuješ da će ti doći? Ne očekuj! Neće! Znaš da nikad ne dolazi u te dane. Nju kao da se sve to  ne tiče, kao da ne mari. Uzalud je opominju, ogovaraju... Ona  ne čuje! Tvoj stric  joj je jednom prilikom održao gadno predavanje da obiđe groblje kao sav pošten svijet kad je red i kad treba. Prošaptala je: „Ne mogu.“ Okrenula se i otišla. Uzalud mu trud. Nije ga slušala. Ni njemu neće doći zapaliti svijeću. Doći će kad sve prođe. Negdje pred tvoj rođendan ili baš i na sam taj dan, jer tad je pao Vukovar. Doći će da zapali svijeće, donese cvijeće, pomoliti se. Ne čekaj ju sad. Zapamti nikad ne dolazi kad su groblja puna ljudi, grobovi puni aranžmana, buketa, upaljenih lampiona. Kao na sprovodima. Dolazi kad nikog nema. Misliš da joj je lakše tada? Nije. S godinama sve joj je veća težina. Teža i od onog mramora što te pokriva. I da, još uvijek je ljuta zbog svega. Ne mjenja se. Uvijek je ista onako svoja, rekao bi ti divlja. Jedino što se promjenilo na grob ti više ne dolazi sama. Slomila se onog dana kad su ti  umjesto njenih  svijeće zapalile ruke  dvojice mladića. I tad je shvatila da to više nisu ona dva dječaka što su uz nju stajala na dan tvog sprovoda. Kraj tvog groba. Dva dječaka postali su ljudi. Odrasli bez oca. Predala se. Do tad se nekako i držala. Iako su joj ruke klonule davno, davno.... Onog trena kad su joj  predali zastavu s tvog odra „U ime Republike Hrvatske!“ U ime.... samo to joj je prešlo preko usana. Tad kao da se ugasila. Od tog trena hod joj se usporio. leđa pogrbila. Kosa posijedila. Na čelu se pojavilo par novih bora. Najteže su ipak joj postale ruke. Onemoćale, do bola. Kao da se boje da joj opet ne uruče  stijeg s odra nekog njenog bližnjega. Ne dolazi više na ničije sprovede.  Strah ju je da opet ne čuje ona tri ispaljena metka: „U ime Oca, Sina i Duha Svetoga!“ Počasna paljba za hrvatskog branitelja. Iako zna da je smrtni grijeh ne pokopati svoga bližnjega. Ipak ne dolazi. Ni Svi Sveti joj nisu iznimka. Umjesto toga zapalit će „lumin“ za sve pokojne kao što su njena mama i nona. U čaši malo vode, ulja, pluto i fitilj. I gorit će dok bude u čaši ulja. Natočit će si „prvu za 91“  dobrog istrijanskog terana  za sve vas kojih više nema. I zalupiti će žestoko vratima, jer previše ju boli TIŠINA! Kako kaže njen sin u kući bez ljudi, punoj zastava. Doći će ti kad ne bude nikoga!