Vlatka Planina | Miriamin vrt u mnogim se aspektima može promatrati i kao kontinuitet mog dosadašnjeg rada, ali i kao novi smjer u pisanju

 

Intervju s Vlatkom Planinom povodom objave romana „Miriamin vrt”

Razgovor pripremila: Sonja Smolec

Vlatka Planina rođena je 1984. godine u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je anglistiku i komparativnu književnost. Piše i objavljuje poeziju i prozu za mlade i odrasle. Do danas je objavila šest zbirki poezije na hrvatskom jeziku: „A nekad si mi kupovao lizalice” (2010.), „Nemoj se plašiti ovoga neba” (2014.), „Neizbrojnosti” (2017.), „Sekvoja i druge pjesme” (2020.), „Noćne životinje, ljeto” (2020.) i „Hortikultura” (2022.).

Objavila je i elektroničku zbirku poezije na engleskom jeziku „A Booklet of Poems for the Ace of Hearts” (2016.). U području proze za mlade i odrasle napisala je bajkovito-fantastičnu trilogiju „Jegulja”, „Kralj i bajka” i „Povratak vještice” (2016.), kao i roman „Wend” (2017.) koji je dobitnik nagrade „Artefakt” za najbolji dječji/mlađi fantastični roman, te roman „Okno” (2018.).

Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. U svojim javnim nastupima govori o položaju književnosti u suvremenom društvu, o jeziku i intimnim nadahnućima u pisanju.

Njezin najnoviji roman „Miriamin vrt“ (2025.) objavljen u Nakladi Bošković, Split, donosi emotivno snažnu, introspektivnu priču o ženama, nasljeđu i vrtu kao simbolu kontinuiteta i obnove. Roman će biti predstavljen na ovogodišnjem međunarodnom sajmu knjiga Interliber 2025 u Zagrebu. Autorica u svom radu spaja poetsku senzibilnost s proznim pripovijedanjem, čime ostvaruje jedinstven stil u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Kako se rodila ideja za „Miriamin vrt”? Možeš li opisati trenutak ili situaciju koja te je potaknula da započneš pisati upravo ovu priču?

Ideja se rodila nedugo nakon što sam dovršila prethodni roman, Okno. Oduvijek su me privlačile obiteljske sage i velike, slojevite priče koje prate generacije likova, bilo u književnosti, bilo na filmu. Još me kao djevojčicu fascinirao film Legenda o jeseni, upravo zato što kroz intimnu sudbinu jedne obitelji uspijeva obuhvatiti cijeli svijet emocija, povijesti i ljudskih odnosa. Taj osjećaj širine i dubine oduvijek sam željela prenijeti i u vlastito pisanje.

Koncept sage prisutan je u mom proznom izrazu već od ranije, u trilogiji Jegulja. Ovoga puta željela sam stvoriti priču namijenjenu odraslima, zapravo ispisati povijest jedne ženske loze, no uobličiti je kao onu klasičnu pripovijest, a ne kao stvarnosnu prozu. Magijski realizam mi je osobno najbliži žanrovski okvir jer dopušta da i emocija i simbolika vode pripovijest, a ne samo fabula.

Roman počinje s jednim likom i jednom situacijom, djevojkom koja dolazi u mali grad istražiti davni zločin, ali iz te točke priča se širi, granajući se u mrežu glasova i iskustava koja obuhvaća više naraštaja. Željela sam vidjeti mogu li iz jedne točke stvoriti više manjih priča koje se naposljetku spajaju u cjelinu. Kroz tu cjelinu provlači se simbolički motiv koji povezuje sve linije i zatvara krug, jer mi je bilo važno da roman ima jasan, zaokružen završetak, da svijet koji sam stvorila bude potpun sam za sebe.

„Miriamin vrt“ je vrlo sugestivan naslov. Tko je Miriam i što vrt simbolizira u romanu? Kako ste došli do tog naslova i koliko je on ključan za razumijevanje knjige?

 

Naslov Miriamin vrt pojavio se među prvim stvarima vezanima uz roman, još dok je priča bila u svojim obrisima i nisam znala kakav će konačni oblik poprimiti. Miriam je središnji lik, ona s kojom sve počinje i, ako gledamo linearno, ona s kojom sve završava. No naslov nije samo povezan s njom, nego i s idejom vrta kao simbola. Oduvijek me fascinirala povezanost čovjeka i prirode, iako sama nisam posebno vješta u radu s biljkama i nemam zeleni palac. No ne oslanjam se ovdje na tu međupovezanost u sentimentalnom smislu, nego više kao na iskustvo u kojem priroda postaje sredstvo i prostor iscjeljenja i povezujuća nit svih pet sudbina glavnih ženskih likova.

Vrt i biljke u romanu funkcioniraju kao slojevito mjesto: istodobno konkretan prostor i simbolička jezgra. Oni povezuju generacije, tu se isprepliću sjećanja, priče i obrasci koji se prenose i ponavljaju, vrlo često nesvjesno. U tom smislu vrt postaje prostor kontinuiteta, ali i promjene, mjesto u kojem svaki naraštaj pronalazi nešto vlastito, a ipak ostaje u doticaju s onim prethodnima. Zbog toga mi je taj naslov od početka bio ključan; u njemu se sabire čitava ideja romana.

Do sada si objavila niz zbirki poezije i prozu. Kako je, i koliko, tvoje pjesničko iskustvo utjecalo na prozni izraz u ovom romanu?

 

Često kažem da sam, prije svega, pjesnikinja i da upravo iz poezije proizlazi moj najdublji književni izraz. Poezija snažno oblikuje način na koji pišem prozu: utječe na ritam, melodiju jezika, odabir riječi i samu atmosferu teksta. U pisanju mi je jednako bitno kako nešto ispričati kao i što ispričati. Volim kada prozni tekst ima muzikalnost, kad svaka rečenica teče određenim unutarnjim ritmom i kad se osjeti da je jezik sam po sebi važan, a ne samo ono što se njime prenosi.

U ovom romanu poetičnost nije prisutna kroz stihovanje ili pretjerane lirske slike, nego kroz ritam pripovijedanja, strukturu rečenica i pažljivo birane detalje. U mojim ranijim knjigama za djecu i mlade, pogotovo u bajkovitoj trilogiji, mogla sam se osloniti na arhaični jezik i tradiciju klasičnih bajki braće Grimm ili Andersena, što je dopuštalo veću stilističku raskoš. No u ovom romanu za odrasle bilo je važno pronaći mjeru i zadržati ljepotu izraza, ali bez prenaglašene stilizacije. Trudila sam se da tekst bude graciozan, ali ne pretenciozan, da estetika ima svrhu i da uvijek bude u službi same priče. Hrvatski jezik iznimno je bogat, i meni je izazovno i uzbudljivo istraživati njegove mogućnosti. Kad čitatelj u priči pronađe i užitak u jeziku samom, osjećam da je knjiga postigla ono što sam željela.

U romanu se pojavljuju teme žena, nasljeđa i obiteljskog prostora. Na koji način te je zanimao položaj ženske perspektive i koliko si se osobno angažirala i prepoznala u likovima koje si sama stvorila?

U ovom romanu prvenstveno sam se bavila ženskim obiteljskim nasljeđem i transgeneracijskom povezanošću, no ne toliko kroz traumatske događaje koliko kroz cjelokupne živote i odluke koje se prenose s generacije na generaciju. Ciljana publika su mi prvenstveno žene, i moj je cilj bio je ispričati priču o ženama i svim njihovim/našim univerzalnim iskustvima i borbama, ali bez didaktičnosti, moraliziranja ili aktualnog društvenog komentara, a pogotovo bez želje za šokiranjem ili traumatiziranjem čitatelja.

Od samog početka znala sam kako ne želim stvarnosnu prozu koja bi se bavila gorućim temama današnjice, koja bi imala poruku ili pouku. Htjela sam stvoriti priču koja je potpuno samodostatna, emotivno autentična i pripovjedno snažna, knjigu u kojoj čitatelj može iskreno uživati.

Što se tiče povezivanja s likovima, smatram da u svakom od njih možemo prepoznati dijelove sebe, jer su teme koje obrađujem univerzalne. Od pet generacija ženskih likova: Ester, Aahne, Katye, Rebeke i Miriam; svaka ima svoj glas i unutarnju logiku, i kroz njihove priče nastaje slojevita slika ženske perspektive. Moj fokus bio je da čitatelj doživi vlastitu vrstu emocionalne rezonance i katarze povezujući se s njihovim iskustvima.

 

Koliko je u ovom romanu prisutno autobiografsko iskustvo, a koliko fikcija?

 

U ovom romanu, kao i u mojim dosadašnjim proznim tekstovima, gotovo sve što sam napisala pripada fikciji. Većina događaja, situacija i likova ne temelji se na mojim osobnim iskustvima; roman je imaginarna priča koja koristi elemente magijskog realizma i složene obiteljske dinamike. Svjesno sam nastojala udaljiti sebe iz same priče koliko je moguće, želeći da likovi i radnja sami odražavaju svoje unutarnje živote i međusobne odnose, a ne da budu odraz osobnih doživljaja.

Naravno, svako pisanje proizlazi iz vlastitog iskustva i svijeta, pa tako i ovaj roman u sebi neminovno sadrži sitne tragove mojih opažanja ili karakterne crte koje su mi bliske. No sve što nije bilo nužno za priču ili razvoj likova izričito sam izostavila. Moj cilj bio je da proza sama ispriča priču, da ona prođe kroz mene kao autora, ali da ne postane ni u kojem obliku autobiografska. Koliko osobnog nesvjesnog ipak ostaje u tekstu, teško je potpuno kvantificirati, no vjerujem kako upravo taj nevidljivi trag osobnog doživljaja doprinosi autentičnosti i dubini likova. 

Imaš li neku posebnu naviku pisanja ili istraživanja koja te prate kroz stvaranje romana?

Kada počinjem pisati, moj prvi nacrt uvijek nastaje kroz takozvano automatsko pisanje. To znači da sjednem za laptop i pokušam maksimalno isključiti racionalni, logički dio mozga, dopuštajući riječima da slobodno teku. Taj prvi tekst je često zbrkan, prepun grešaka i nimalo estetski dovršen, ali sam naučila da upravo na taj način mogu stvoriti dublju, bogatiju priču nego kada bih odmah uključila kritički um. Čitav prvi nacrt ovog romana, od oko 70 tisuća riječi, nastao je upravo tako.

Nakon toga slijedi faza logičnog uređivanja i proširivanja. Za ovaj roman to je uključivalo značajnu količinu istraživanja, što je bila nova dimenzija za mene. Budući da se radnja događa u stvarnom svijetu, a ne u fantastičnom, morala sam provjeravati povijesne činjenice, način života i društvene okolnosti u različitim periodima, ali i detalje koji oblikuju realističan kontekst za likove i njihove odluke. Taj istraživački dio bio je daleko manje glamurozan nego sama kreativna stvaralačka faza, no ključan za uvjerljivost priče. U konačnici, uređivanje i dorada teksta trajali su dvostruko duže nego inicijalno pisanje prvog nacrta, a rezultat je roman od preko 135 tisuća riječi u ukoričenom izdanju.

Koje si autorice ili autore čitala koji su te svjesno ili nesvjesno usmjeravali u pisanju?

Autori i autorice koje volim čitati često su oni čiji stil i način pripovijedanja odražavaju ono što bih i sama željela postići u pisanju. Posebno me inspirira žanr magijskog realizma. Među mojim najdražima autoricama je Alice Hoffman, čiji je stil istovremeno estetski profinjen, maštovit i bogat, a čarolija u njezinim pričama uvijek je suptilno prisutna i prožima. Spomenula bih i Joanne Harris, čiji romaneskni univerzum i nježna, a opet moćna lirika snažno utječu na moj osjećaj za pripovijedanje i atmosferu. Osim njih, jako cijenim Carlosa Ruiza Zafóna, posebice njegovu tetralogiju Groblje zaboravljenih knjiga, gdje osjećaj tajanstvenog i bogatog narativa snažno rezonira.

Prirodno gravitiram prema načinima pripovijedanja koji kombiniraju lirsku senzibilnost s proznom jasnoćom, pa su mi i pjesnici poput Whitmana, Yeatsa ili Danijela Dragojevića važni jer njihovu poetsku preciznost nastojim prenijeti u prozu. Ne radi se o prisilnom oponašanju, već o suptilnom utjecaju koji oblikuje ritam, leksik i atmosferu mojih tekstova. Svi ti autori i pjesnici inspiriraju me da vlastitu prozu pokušam učiniti emotivno bogatom, ritmičkom i estetski promišljenom. 

U odnosu na tvoje ranije knjige, zbirke poezije i fantastične romane, smatraš li da je „Miriamin vrt” kontinuitet tvojeg dosadašnjeg rada ili početak nečeg sasvim novog, novog smjera u tvom pisanju?

Miriamin vrt u mnogim se aspektima može promatrati i kao kontinuitet mog dosadašnjeg rada, ali i kao novi smjer u pisanju. Sve što sam do sada napisala, bilo zbirke poezije ili fantastične romane, zapravo me pripremilo za ovaj projekt. Pisanje ove knjige bio je ogroman pothvat, za koji u početku nisam bila sigurna mogu li ga uopće iznijeti na način koji će biti kvalitetan i cjelovit.

S jedne strane, on nastavlja stil i vrstu pripovijedanja koje sam gradila kroz godine: tu je prisutna lirika, poetska senzibilnost, ritam i zaigranost, elementi koji su već prepoznatljivi u mom pisanju. Trudila sam se da, unatoč tome što je riječ o romanu za odrasle, priča zadrži čaroliju, maštovitost i ljepotu izraza, koje smatram srži svog književnog identiteta.

S druge strane, ovo je moje dosad najopsežnije i najambicioznije djelo. Postavila sam sebi potpuno nove granice i izazove u smislu složenosti naracije, detaljno razrađenog pripovijedanja i uvođenja suptilnih elemenata magijskog realizma. Zadovoljna sam što sam uspjela ispisati tako opsežnu priču na jednak način na koji je živjela u mojoj glavi; svaki književnik zna kako je to jedan od najtežih izazova u ovome poslu. Također, vjerujem kako sam uspjela zadržati i onaj svoj dosadašnji stil ali i, istovremeno, pomaknuti vlastite granice, što mi daje smjer i inspiraciju za buduća književna djela. 

Kakve reakcije publike i kritike očekuješ, odnosno jesi li već dobila prve dojmove čitatelja?

Moram priznati da su me prvi dojmovi čitatelja doista ugodno iznenadili i nadmašili moja očekivanja. Nisam ni sanjala da će roman u tako kratkom vremenu pronaći put do tolikog broja čitatelja, pogotovo s obzirom na to da je riječ o opsežnom djelu koje traži koncentraciju i emocionalno ulaganje. U prva dva mjeseca od objave stiglo mi je već dvadesetak detaljnih osvrta, što smatram izuzetnim uspjehom.

Reakcije su mahom bile iskreno pozitivne. Ljudi mi pišu da su duboko proživjeli priču i da su se s njom zadržali i nakon čitanja, što mi je najljepši mogući kompliment. Bilo je i komentara da ih je roman emotivno pogodio više nego što su očekivali; možda i zato što kraj nije klasičan, lak i vedar, nego slojevit i zahtjevan, ali u skladu s tonom cijele priče.

Naravno, uvijek postoji onaj mali strah kad nešto tako osobno i veliko pošalješ u svijet, jer želiš da bude primljeno s razumijevanjem i pažnjom. No nakon svih pristiglih reakcija osjećam zahvalnost i mir. Svjesna sam da će biti i kritika, i to je sasvim prirodno, ali za sada me reakcije publike ispunjavaju ponosom i potvrđuju da je roman pronašao svoj put do srca čitatelja.

 

Kako doživljavaš promociju knjige na Interliberu i što za tebe znači susret s publikom uživo?

 

Izuzetno se veselim što ću imati priliku predstaviti Miriamin vrt na Interliberu, budući da će to ujedno biti i prvo službeno predstavljanje romana. Interliber je oduvijek bio posebno mjesto za ljubitelje knjiga, a sjećam se da sam još kao školarka dolazila na sajam i uživala u toj čaroliji među policama i stolovima prepunima knjiga. Da mi je netko tada rekao da ću jednog dana predstavljati vlastiti roman upravo na tom mjestu, teško bih povjerovala.

Susret s publikom uživo za mene je izuzetno važan. Iako su mnogi pisci, uključujući i mene, prirodno introverti, interakcija s čitateljima pruža mi neprocjenjivu priliku čuti njihove dojmove iz prve ruke, a njima daje mogućnost upoznati osobu iza riječi na papiru. To je trenutak koji dodatno učvršćuje vezu između pisca i čitatelja i omogućuje da se zajednička ljubav prema knjigama osjeti u stvarnom prostoru i vremenu.

Već smo se polako počeli pripremati za promociju i dat ćemo sve od sebe da publici bude zanimljiva, zabavna i inspirativna. A nakon samog predstavljanja, čitatelji će imati priliku družiti se sa mnom na štandu Splitskog kantuna, gdje ću potpisivati primjerke knjige, i uzbuđena sam i radujem se i tom, neformalnom druženju.

 

Koji su ti bili najveći izazovi u procesu pisanja i objavljivanja ovoga romana, od samodiscipline do suradnje s nakladnikom?

 

Najveći izazov u procesu pisanja ovog romana bila je svakako samodisciplina. Dok poeziju mogu napisati brzo, u nekoliko minuta inspiracije, roman zahtijeva potpuno drugačiji pristup. Pisanje postaje svakodnevni posao: bez obzira na to je li inspiracija prisutna ili ne, moraš sjesti za tekst, raditi na njemu i vjerovati da će se energija i ideje razvijati kroz sam proces. Po prirodi sam spontano i poletno biće kojem disciplina ponekad teško pada, ali istovremeno shvaćam kako je ona neophodna ako želim da moje priče ugledaju svjetlo dana.

Da bih si olakšala zadatak, osmislila sam ritual: svaki dan provodila sam nekoliko sati u kafiću, s laptopom ispred sebe, bez interneta, gdje bih se potpuno posvetila pisanju. Nakon nekoliko tjedana, čim bih otvorila laptop, automatski bih ulazila u spisateljski mod. Taj ritual mi je omogućio da postignem kontinuitet i predanost koja je bila potrebna za dovršetak tako opsežnog romana.

Što se tiče suradnje s nakladnikom, iskustvo je bilo iznimno pozitivno. S Nakladom Bošković surađujem već petnaest godina i mogu reći da je to jedno od najboljih iskustava koje pisac može imati. Cijenim njihovu strpljivost, povjerenje i profesionalnost, jer su mi omogućili prostor i vrijeme da roman razvijem do razine kakvu sam željela, a da pritom znam da oni vjeruju u moj rad i u konačni rezultat.

 

Koliko vremena ti je bilo potrebno od inicijalne ideje do završetka romana?

 

Od prvotne ideje do završetka romana prošlo je pet punih godina. Prvu verziju od oko 70.000 riječi dovršila sam u godinu dana, no bila sam svjesna da je to tek kostur priče. Tekst je trebao dozreti i čekala sam pravi trenutak da ga proširim, uredim i „nabacim mesa“ na priču. Ta prva verzija stajala je oko dvije godine prije nego što sam se ponovno odlučila uhvatiti u koštac s pričom, jer sam osjećala kako joj je potrebno sazrijevanje, što je koncept koji danas možda djeluje neobično, kada svi žele dovršiti projekte što brže.

Prvo ozbiljno uređivanje trajalo je gotovo godinu dana, tijekom kojeg sam više nego udvostručila tekst. U tome mi je velika podrška bio prijatelj i kolega iz Društva hrvatskih književnika, Danijel Špelić, koji je odradio nimalo glamurozan posao oštrog i kritičkog beta čitatelja i dao mi konstruktivne povratne informacije, osobito oko same strukture djela, te kriminalističkih elemenata priče. Nakon tog prvog uređivanja slijedilo je još godinu dana poliranja i finog dorađivanja. Tekst sam prolazila desetke puta, sve dok nisam osjećala da sam dala maksimum i da roman u svom konačnom obliku u potpunosti odgovara mojoj viziji. Na kraju sam bila sigurna da je rezultat ono što sam željela ispričati i da sam svom literarnom potencijalu pružila punu realizaciju.

 

Što bi željela da čitatelj ponese iz „Miriaminog vrta”? Postoji li ključna poruka ili osjećaj koji bi voljela da ostane nakon čitanja?

 

Prvenstveno bih željela da čitatelj osjeti ono što se naziva book hangover iliti književni mamurluk; taj pomalo čudesni osjećaj nakon što pročitaš doista dobru knjigu. On se javlja kada si toliko uronjen u priču, toliko povezan s likovima i događajima, da na kraju nakon čitanja ne znaš što bi sam sa sobom, jer si još uvijek u svijetu koji si tek napustio. Ako moj roman uspije izazvati taj osjećaj, bila bi to najveća pohvala koju bih mogla dobiti.

Kao što sam već spomenula, nisam htjela da roman bude moralizirajući, društveno kritičan ili nosi eksplicitnu poruku. Moj cilj je da čitatelji uživaju u samoj priči, da im bude ugodno i lijepo provesti vrijeme s knjigom, da osjete zadovoljstvo i ispunjenost nakon čitanja. Voljela bih da nakon završetka romana imaju osjećaj da je svaka minuta provedena uz priču bila vrijedna i da su zajedno s likovima prošli putovanje koje je istovremeno emotivno i estetski bogato. 

U svojim javnim nastupima često govoriš o ulozi književnosti u suvremenom društvu. Kako danas vidiš položaj pisca i čitatelja, osobito u Hrvatskoj? 

Položaj pisaca u Hrvatskoj, ali i u svijetu općenito, nikad nije bio jednostavan, osobito s financijske strane. No, mislim da je situacija u Hrvatskoj još uvijek prilično povoljna u usporedbi s nekim zapadnim zemljama. Ovdje i dalje postoji svojevrsna ljudskost u odnosima s nakladnicima, urednicima i čitateljskom publikom. Ako se trudite i pišete kvalitetno, gotovo uvijek možete pronaći izdavača i ipak biti prepoznati u književnim krugovima.

Odnos s publikom također je vrlo direktan i inspirativan. Društvene mreže tu su odigrale veliku ulogu, ne samo u popularizaciji čitanja nego i u povezivanju autora i čitatelja. Danas gotovo svaka osoba, čak i ona koja inače ne čita, može naići na knjige i recenzije putem Instagrama, TikToka ili Facebooka. To je značajno promijenilo način na koji se književnost doživljava i približila je knjige širem krugu ljudi. Unatoč izazovima suvremenog društva i instant-kulture, mislim da je upravo ova digitalna vidljivost pridonijela stvaranju raznovrsnije i angažiranije čitateljske publike.

 

Imaš li već razrađen novi književni projekt? Planiraš li povratak poeziji ili nastavak proznog rada ili možda naprotiv, sada trebaš odmor, odmak od pisanja?

 

Kod mene zapravo ne postoje prave spisateljske pauze. Najčešće se prebacujem s poezije na prozu i obratno, ovisno o trenutnom projektu. Trenutno radim na novoj knjizi poezije, koja bi prema planu trebala biti dovršena iduće godine. Rukopis je još uvijek u fazi razvoja, istražujem i oblikujem ton i strukturu, pa je proces vrlo živ i fluidan.

Što se proze tiče, nedavno mi se pojavila ideja za novu priču, ali planiram joj posvetiti pažnju tek nakon što se mentalno odmorim od Miriaminog vrta. Likovi i cijela radnja još uvijek žive u meni, i prije nego što se upustim u novi prozni svijet, želim u glavi biti „tabula rasa“.

U međuvremenu, fokusirat ću se na poeziju te na kritičko književno pisanje za časopise poput Vijenca ili Republike, jer želim dodatno razvijati taj segment svog književnog djelovanja. Tako da, iako se trenutno radi o odmaku od proze, moj radni tempo nikad ne staje, a novi projekti svakako su u planu. 

Hvala na tvom vremenu da odgovoriš na sva moja pitanja. Tebi i knjizi „Miriamin vrt“ želim mnogo uspjeha. 

Hvala puno na lijepim riječima i na ovoj prilici da podijelim svoj rad i misli o Miriaminom vrtu. Radujem se našim budućim suradnjama i želim Časopisu Kvaka još mnogo rada i pregršt čitatelja.