Ivan Katić | Stolica, stol, vrata…

Stolica (uvijek pomaže)

Anita Kalajžić stoji na kuhinjskoj stolici i zadovoljno gleda oprane prozore i obješene nove zavjese. Tri sobe i dnevni boravak blistaju, a osjeća se i miris omekšivača. Ta lavanda tako lijepi zamiriši, preporodi cijelu kuću. Izađe u dvorište i pogleda izvana dvije strane kuće. Baš je blistavo, najljepša kuća na Spinutu, pomisli. Zatim vrati stolicu uz stol i, uz uzdah olakšanja, zavali se u fotelju.

Na drugom kraju grada očajni penzioner Bartol Mamić polako nosi stolicu u podrum svoje kuće koja će za deset dana postati vlasništvo banke. Kao u polusnu prilazi do prozora, penje se na stolicu i veže uže za kuku na kojoj je obješen pršut. Posljednji, dug pogled na svijet kroz podrumski prozor, energični trzaj nogama i stolica bučno pada na betonski pod. 

Stol

Ilija Gospodnetić teškog koraka penje se na drugi kat, otvara vrata, ulazi u stan i odmah sjeda za kuhinjski stol. Leđa mu pucaju. Nema snage ni da izuje cipele i polako spušta ruke na stol i naslanja glavu. Opet mu šef nije poslao pomoćnika pa je sam istovario i prenio tonu raznog materijala na prvi kat stare kuće. Dat će otkaz da sačuva zdravlje, obeća sebi i polako tone u san.

Istovremeno na gornjem katu pripiti Jozo Teskera prilazi s leđa svojoj ženi Mariji koja priprema stol za večeru. Hvata je za ramena, okreće sebi i gura na stol. Marija pada između tanjura i kruha i suprotstavlja se suprugu. On navaljuje, zadiže joj suknju, no ona ga udara u prepone. Jozo se iznenađen zaustavlja i sprema se da joj razvali šamarčinu, a Marija se hitro izvlači ispod njega i zabija mu nož za rezanje sira u butinu. Razjaren, Jozo silovito podiže stol i pada s njim na pod. Marija izlijeće iz stana do prve susjede. Konačno joj je dosta njegovog pijanog maltretiranja 

Buka budi iz prvog sna Iliju Gospodnetića i on bunovan podiže glavu. Osluškuje, ne čuje ništa i nastavlja spavati.

Vrata 

Stari Marko Krajina završava doručak i odlaže tanjur i šalicu u sudoper. Traži deterdžent i čuje viku sa stubišta. Otvara ulazna vrata i vidi mladog susjeda Tomu kako se žurno spušta s gornjeg kata noseći malenu kćer u rukama koja se zacenila od plača. Priskače korak, dva, ali ga Tomo brzo zaobilazi rekavši da je sve u redu i da mora brzo u bolnicu. Povlačeći se prema vratima shvaća da ih je propuh zatvorio. E, Marko, Marko, glupi Marko, što ćeš reći ženi kad se vrati s pazara. Zna Marko da njegova Vera ima opak jezik i da će ga dobro naružiti, ali sam je kriv. Očajan sjeda na prvu stepenicu podbočivši laktove na koljena i čeka. Sad kad se vrati odmah će reći da se to samo njemu može dogoditi jer ne pazi. Pa onda da je kuća mogla izgorjeti i da nije normalan. Pa onda da ga se ne smije ostaviti samog jer bi to mogla biti katastrofa. Treba mu objesiti ključ oko vrata i tko zna što još.

Sve te misli struje Marku kroz glavu tako da nije ni primijetio da se Tomo vratio s kćerkom koja se sad smiješi i pokazuje mu zamotan prst i čokoladu u drugoj ruci. Sad me ne boli, sretna je malena. Tomo upitno pogleda susjeda i Marko mu snuždeno prizna svoj propust. Ma, to ću ja lako riješiti i vadi bankovnu plastičnu karticu i za sekundu otvara blindo vrata. Marko u nevjerici gleda Tomu, a ovaj objašnjava da vrata nisu zaključana, samo zatvorena, pozdravlja i već je na gornjem katu sa svojom curicom.  

Marko zadovoljno ulazi u stan sretan što mu Vera neće imati što prigovoriti.