Početak je marta. Drvena vikendica iznad Liča u Gorskom kotaru. Snijeg se polako topi i vrlo je hladno. To mi ne smeta. U kaminu cijeli dan gori bukovina, da znate samo kako divno miriši, baš je toplo i nemam namjeru da izlazim prije podneva. Mučim se sa zadnjim poglavljem romana. Na stolu ispred mene voće, kikiriki i medica.
Zove brat i prekida moju svakodnevnicu. On bi došao da idemo u lov da uhvati zeca ili vepra, a može i srnu. Nikad nije lovio i sad mu se učinilo da možda to i nije tako loše. Znam da je bio odličan strijelac u onoj vojsci. Ima i medalju i pušku. Ostat će samo preko vikenda i neće mi više smetati. A jedini mi je brat.
Još se nije razdanilo, a nas dvojica poslije jutarnje kavice polako krećemo prema čeki nekih sedamsto, osamsto metara u šumi iznad kuće. Gore je proplanak, a mještani kažu da se tu rano zorom skupljaju srne na ispašu. Stabla crnogorice imaju zeleno bijelu boju, a bjelogorice sivo bijelu. Hodamo stazicom koja je pomalo i zamrznuta. Ponekad prokližemo, bogetamo. Tiho se smijemo i šalimo. Splićani na snijegu. Napokon stižemo do odredišta i oprezno se penjemo na osmatračnicu. Polako se razdanjuje. Brat bi zapalio, ali mu ja ne dam. Divljač lako osjeti dim. Ispred nas puca pogled na krasni proplanak. Vitke jele pod snijegom i dosta sitnog žbunja. Mjestimično se nazire trava. Jak potok vijuga sredinom pašnjaka i bezbrižno nestaje prema dolini.
Sjedimo na klupi i čekamo u tišini. Povremeno se razgibavamo.
Prve srne oprezno i stidljivo pojavljuju se na suprotnoj strani. Daleko su i nisu na puškometu. Čekamo da iskrsnu bliže nama.
Konačno, pojavljuje se srndać, vjerojatno trogodišnjak. Dignuta njuška traži u zraku opasne mirise, a onda spušta glavu i polako prilazi niskom žbunu i počinje ga brstiti. Odmah iza njega dolazi manji srndać. Svako malo njuše zrak. Motaju se između sitnog raslinja i nisu čista meta tako da čekamo da izađu na veću čistinu. Brat i ja polako pripremamo puške i namještamo se u pogodniji položaj. Moramo istovremeno naciljati i opaliti svaki svoju zvjerku.
U iščekivanju brat tiho prozbori:
- Znaš na što me podsjeća ovaj prizor?
- Ne, na što?
- Sjeti se one naše slike iz mladosti.
U tom trenu par se približi potoku i počne piti vodu i ta slika preklopi se sa slikom iz djetinjstva.
- Tako je. Ista slika kao ona naša samo je tamo malo više snijega.
- Kako se ono zvao slikar?
- To znam. Ivanov, Rus.
- Da, da. A sjećaš se kako smo se gađali jastucima pa si ti, vjerojatno dugmetom, oštetio sliku pa smo je temperom popravljali da majka ne primijeti?
- Tako je. Mati nikad nije primijetila tvoju intervenciju. A gdje je sad ta slika?
- A pohranjena je u podrumu. Moja žena ne želi nikakve slike po zidovima, samo cvijeće i mačke.
Par je uz potok pasao nekakav zeleniš, baš kao na onoj našoj slici.
Počeli smo pažljivo ciljati i rekoh bratu:
- Ja ću onog lijevog.
On ne reče ništa, samo uzdahne i spusti pušku.
- Koji ti je đavo sad, što odustaješ?
- Ma nije to pametno.
- Zašto?
- Pokvarit ćemo sliku.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.