Pramcem u sumrak

Bajadera

Piše: Jelena Miškić

Dok smo bili klinci u kutijama bombonijera skupljali smo salvete, kojekakve sličice, kasnije naljepnice omiljenih glazbenika iz zapadnjačkog časopisa Bravo kojeg smo dočekivali petkom ujutro na malenom kiosku kod današnjeg Čokot bara sa sjajem u očima i čežnjom prema svijetu s one strane bare. Dok smo u našoj, u tim tvrdo ljepljenim kutijama, ponekad skrivajući ih iza knjiga, ispod jastuka, ispod svih tvrdih prašina kredenaca ili kreveta nastojali sačuvati trenutak odrastanja ili mladosti, on se dogodio i jednostavno protutnjao kao najbrži vlak, ostavljajući iza sebe i mile i nemile događaje koji se nisu dali pospremiti ni da hoćeš. Možda samo maleni trag, minijaturni komadić vremena utisnut u predmet.

Obožavam tavan svog starog oca. Znam na njemu boraviti ponekad toliko dugo, da se spustim tek kada majčino dozivanje pređe u psovke. Ja gore kao uvijek nešto tražim. Tražim "neku" jaknu, "neku" haljinu, "neku" sebe. Ispod gomile kutija iz mojih bivših života, u pretumbavanju svačijih stvari tražeći tog popodneva baš to nešto, izronila je plitka kartonska kutija čokoladnog užitka onkraj uspomena. Još od odlaska iz Vukovara za Zagreb, kada smo se selili jer je tako moralo biti i što manje stvari posjeduješ, lakše je i ne možeš se vezati za medvjediće, bicikle, kojekakve velike predmete, ali možeš u kutiju bombonijere staviti fotografiju s Jaruna, poljubac salvete svog prvog ruža, telefonske brojeve koji više ne povezuju nikoga...Kada sam ju otvorila, kao da sam spoznala kako je to kutija svega što nije uspjelo...što je jednostavno prošlo. Kaseta sa sentišima. Prva zarađena kuna. Moja ukosnica sa vjenčanja. Potvrda o putovanju za Veneziju za vlak na koji se nikada nisam ukrcala. Nauspjela upisnica za komparativnu. Karta za kino predstavu na koju se on nikada nije pojavio, kada je kino Europa u Zagrebu još postojalo...za film koji nikada neću pogledati. Možda sada i iz principa. Ključ stare kuće sa privjeskom Vuteks - Vukovar. Recept za Melanijinu sarmu pisan njezinom rukom...

A došla sam samo po uloške za tenisice jer me bole noge. U dnu stepenica stara majka me kori da što toliko radim gore, vruće je.

Šutim...a mislim kako uopće to nisam primjetila, jer je listopad 1999. godine i ja stojim ispred kina. Ljudi prolaze, žamor se čuje sa svim strana. Subota je i veselo je. Život. Nada. Ljubav. Samo ja ne slutim kako on neće doći. I čvrsto stišćem kartu u ruci. Kao da mogu nešto promijeniti.