Pramcem u sumrak

Tornado

Piše: Jelena Miškić

E majke mi, još si nam jedino ti falio! Nakon rata, poplave, kredita u švicarcima, potresa, epideeemijeee - halo!

Mislim kako sam jednom u životu vidjela taj strašni zračni vrtlog. Pijavicu. I to kod Slavonskog Broda. Đuka taj dio Hrvatske zove Bermudski trokut zbog svoje specifične mikroklime. Ako je u cijeloj zemlji sunčano i toplo, tamo je u stanju biti magla i.. Totalno čudno sve.

Uglavnom bio je kraj kolovoza i dok je život bio non-stop na relaciji Zagreb - Vukovar i obrnuto, moj otac i ja smo se zaputili put Zagreba punog gepeka sokova, džemova, voća, povrća jer tako je to u Slavoniji.

Uzgajaš svoje, a viškove dijeliš.

Uglavnom Đuka vozi, zvizdandan dan poslije ručka kada smo krenuli iz Vukovara i oko čega smo se naravno posvađali jer ja kažem da ne idemo po toj vrućini, a Đuka sa svojom teorijom da dok on sve obiđe bit će iduća nedjelja i nek se trpam u taj auto sunce mi žarko već jednom!

I tako namrgođeni vozimo se autocestom, šutim ja, šuti Đuka, tu i tamo koji automobil s one preko strane, s naše bome nikoga ili rijetko tko.

Jesmo počeli stizati pred Slavonski Brod nebo se potamnilo, tamo s lijeve bosanske strane bome i zacrnilo. Vozimo mi i dalje, kaže Đuka odjednom - Ako stanemo na kavu, pomest će nas nevrijeme.

Tako obično završava između nas otac/kćerka mrgođenje.

Kao da ništa nije bilo.

Ma neće, ajd stat ćemo, malo i da odmoriš - kažem. A zapravo mi se stvarno pije kava i ostalo mi od pokojnog dede, uvijek kupim žvakaće na benzinskoj.

Kada sam bila vrlo mala, odrasla sam s dedom u vožnji atarima za fazanima u Renault 4, a kada bi stali napunit auto benzinom, deda bi mi uvijek, ali uvijek kupio Čunga-Lunga žvake. Ali uvijek. Uh što volim kupiti žvake na pumpi, pa ništa slađe mi nema! Još ako nađem te prijepotopne, šećer na najjače, plombe čupa - ma milina!

Taman smo stali na odmorištu, naručili kavu, nisam dobre volje jer na prodajnom pultu benzinske drže samo moderne kaugume, kad li iznad glava nam okine grom na najjače. Atmosfera kao u ekspres loncu. Nema daška vjetra. Kaže Đuka - Pij tu kavu, čuješ da se ptice više ne čuju! Udarit će, samo što nije!

I opet se posvađamo. Kakve ptice, ti i tvoja kava, koje crno nevrijeme, nije da kiša pada prvi put... Kad je okinila svjetlost od udara munje, skočili smo oboje kao dva preplašena zeca i trk u auto.

Đuka pali, drži gas, a ja gledam crnilo s naše lijeve strane polomljeno svjetlosnim udarima.

Kad evo je, odjednom iz tog crnila uzvitlala se u svom strašnom veličanstvu pijavica u tako velikom vrtlogu da sam zacvilila kao da imam tri godine - Tataaa! Tornadooo!

Pogleda Đuka i kaže kulerski - Ma pijavica! Nije to ništa. Znaš da se na Dunavu malo, malo pojave kad je nevrijeme od Bačke. I udari priču od Kulina bana kad je on bio mali.. Ali brzo doda gasa mašini, a u sebi mi psuje i kavu i skida sve svece. Tri dana poslije mi je brojio da to što bi naišla pijavica, nego što je auto pun soka od višanja! Pa tko bi to nadoknadio!

Došli smo mi po kiši u Zagreb. Kako i gdje je brodski vrtlog završio, tko zna.

Priroda puno daje. Ali kad uzima, ne bira.