Kolumne

petak, 31. siječnja 2020.

Željko Bilankov | Varošem kroz kamenitu


(dvadesetprva kratka priča pisana pretežno šoltanskim dijalektom)

Kako san se samo radova da jopet gremo u Kamenitu. Iz naše Kninske ulice, ni bi dug put do Varoša. Prvo je mater uredila mene malega, pa su se poslin ona i otac obukli kako priliči onima koji gredu u goste. Mejuto, ka i mnoge pute dotad, a i potla, bez pravega razloga stvorili bi niku nervozu prid polazak, pa su se znali deboto svadit radi sitnic. Inšoma, dok su oni pripovidali, kako ne bi tribali zakasnit, ja san priši isprid njih, jer mi je rota bila dobro poznata. Prvo uz Teatar do Plinarske, pa onda kraćin puten kroz jednu kalu, da bi došli do meni drage, Kamenite ulice u kojoj žive naši teta Smiljana i barba Ivo, sa ćeran, Mirjanon i Vesnon. Večeras smo kod njih na rođendanskoj proslavi, pa mi je već u glavi razmišljanje o spizi koju su spremili za nas, pače mene i druge goste, uglavnom rodbinu. Bit će tu virujen, još dice, pa ćemo u niku uru provat uteć vanka da protrčimo i zavirimo u sve kantune tog dila, lipega spli'skog Varoša. Napodan ulice, upadala je u oči jedna kapelica u zidu, uvik lipo narešena od ko zna koga. Eeh da je moja baka Tonka sad s nan, kako bi bila sritna da je vidi, jerbo je ona bila prava virnica, a ne falša, ka mnogi danas. I eto nas već posrid Kamenite, gotovo isprid vrat od Jurjevića kuće.

Tu su, na gornjen podu, živili naši prijateji. Ni se bilo lako popet uza strme drvene skale, ali mene ništa ni moglo zaustavit da ne buden prvi i zagrlim drage mi domaćine. Odma je iz kamare sa strane, izvirila njiova bučna, ali vedra sustanarka, Anka, a daje od kujne, iz druge, manje sobe, nasmijani študent Marko. Pomalo su se uspeli i moji, pa su se svi skupa, uz pokoju šalu, ispozdravjali ka da je prošlo godinu dan od njiova zadnjeg susreta. Ma, zna je barba Ivo, ča ja čekan, pa je, čin san se za stol, isprid mene stavi portadu sa pršuton, gavrilovićen i siron i reka: „Evo, Žele, ovo je samo za tebee...!“ heehhehe. Naravski, bilo je uz to i drugi delicij svih vrst, ne samo za mene. Još se jedino čeka brat tete Smiljane, Vinko i njegova žena Lena, pravi par iz figurina i njiov sin Srđan. Ona visoka, zgodna, u finon kapotu i sa kapelinon, on muškardin u mantelu, sa šjalpon, velikin prstenon na ruci i zalizanon koson. Došli su zadnji, kako priliči, da ih se sinja, iako ni drugi, nisu bili za bacit! Kako san i reka, nan dici je poslin bilo dosadno slušat priče starijih, koji su još pomalo jili i pili svašta lipega, pa smo utekli vanka.

Koje olakšanje! Prvo smo išli do donjih vrata od prostorije u kojoj se igrala tombula. Već su se kroz caklo vidile siluete judi i ču žamor, a kad smo provirili, unutra je bi pravi šušur od izvikivanja brojki i ćakul, većinon starih žen. Onoj najbližoj vratima, spretno smo izvukli kušinčić na kojem je sidila, pa se okrenula prima nan i zabeštimala od bisa i nemogućnosti da ustane i pjusne prvega...hahhahaaa. Pobigli smo do dna ulice, smijući se na sav glas i poslin oprezno vraćali mimo te kojima je tombula, ta lipa igra brojki sa novčanin dobitkon, bila česta večernja zabava u vrime, kad je malo ko jema televizor, a kamoli ča drugo. Mene je ipak višje zanima stari dvor Tvrdića i marangunska radiona dragog barbe Ive u njemu. Ka kolovođa ekipe, odve san ih baš tu. Misli san, kako bi sad bilo lipo uć u njegovu radionu, jerbo san tamo š njin provodi puno vrimena. Bi je meštar i po, zlatnih ruk, a meni je od drv napravi dvokolicu, skale, strojnicu i još puno tega. Ko zna, da san jema kjuč, brž bi pokuša svojin ručican, uz pomoć alata i ostalih, ništo napravit. Ovako, moga san samo ćirit kroz kjučanicu unutra, iako se gotovo ništa ni vidilo. Ipak, uletili smo u druge dvore, skakali i ludirali se isprid kuć u blizini, da bi se vratili mokri od znoja. Srića su imali ništo robe da se prisvućemo, a za po ure poza toga već san bi, sa svojima na putu za doma, pričajući, svaki na svoj način, o dojmovima ovega lipog izleta u Kamenitu. Tihe su bile varoške ulice te prohladne spli'ske noći, pa se jedino moglo čut nas i poneku mašku, oli pasa kako ih vata, dok je iza nikih ponistri, za ono vrime u kasno doba, još uvik gorilo svitlo poslidnjih budnih Varošani!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.