Otkucalo je 7.00 sati kad je Nina otključala vrata ureda i zakoračila u mračnu prostoriju s ustajalim zrakom. Ponedjeljak je. Dan koji je, nakon vikenda, samo glasnije od preostala četiri radna dana u tjednu, upozorava da ovo nije mjesto na kojem bi trebala provoditi minimalno osam sati dnevno. Nije više ili nije nikada ni trebalo biti, manje je važno. Jedino bitno je da ne pripada ovdje. Da bar danas može dati otkaz. Teatralno, kao iz filmova, ušetati samopouzdano šefu u ured i bez uvoda ispljunuti riječ: Odlazim!On bi je zbunjenog pogleda promatrao i pokušavao shvatiti što se događa, što mu to pokušava reći. A onda se sjetila da joj sutra sjeda na naplatu rata stambenog kredita, a i računi za tekući mjesec lagano pristižu u poštanski sandučić. Ide proljeće i djeci će trebati nove tenisice, a odjeću da i ne spominje.
Kukavico! – izgovori naglas samoj sebi.
Objesila je kaput u ormar, jednu od onih dotrajalih uredskih zidnih konstrukcija koje te sa svakim otvaranjem zapahnu svojim praškastim mirisom starog papira, izuvenih nošenih cipela, frustracija i uspomena svih bivših korisnika ovog istog ormara i ureda.
A onda se spustila u svoju uredsku stolicu i osvrnula oko sebe. Pogled joj se zaustavio na torbi, a usne razvukle u osmijeh. Ustala se od stola, došetala do vrata i što je tiše mogla okrenula ključ u bravi za slučaj da netko upravo prolazi hodnikom s druge strane. Još je mirno, ali kroz desetak minuta će krenuti seoba prema čajnoj kuhinji. Žamor i zveckanje šalica, dobrojutranje, komentiranje vremena, prometa, modnih kombinacija odjevenih i obuvenih taj dan. Nove čizme do koljena boje konjaka ne mogu proći nezapaženo u, mahom, ženskom kolektivu. Zavukla je ruku u torbu i izvadila svoj novi tamnoljubičasti lak za nokte te sjela natrag za stol.
Krenimo od palca do malog prsta. – promrmlja sa smiješkom.
Lijeva ruka prvi sloj, pa desna prvi sloj. Lijeva drugi sloj, pa desna drugi sloj. Miris acetona, toluena ili čega već zaslužnog za onaj specifičan miris laka, širio se uredom i podsjetio je da bi mogla otvoriti prozor kako bi ga svježi zrak što prije istisnuo van. Pazeći na nokte zakorači do prozora i širom ga otvori.
Zima je. Brzo će se prozračiti. – promisli.
I onda šok. Zazvonio je telefon. Rijetko kad zvoni tako rano jer ipak svi piju kavu barem do 8.00. Na displeju ugleda ime i prezime tajnice direktora. U trenutku se zablokira, a potom podigne slušalicu.
Dobro jutro, Nina! Baš dobro što ste već tu. Direktor vas hitno treba pa ako možete doći do njegovog ureda. – čulo se Ivanino cvrkutanje s druge strane.
Oprezno uzme rokovnik i kemijsku u ruke, pazeći na svježe nalakirane nokte, i krene dugim hodnikom prema šefovom uredu. Nekad bi je odmah zabrinulo kad bi je direktor trebao tako rano, a sad joj je glavna preokupacija bila hoće li joj se lak na noktima posušiti a da se ne ošteti.
Kucne na Ivanina vrata i pozdravi je, a ona se osmjehne i učini znak glavom da nastavi prema direktorovom uredu. Sjedio je za svojim računalom i gotovo poskočio sa stolice kad je ušla i pozdravila ga. Bio je od one vrste ljudi čija dubina počinje i završava na njihovoj površini.
Jutro Nina, oprosti što te ovako rano zovem, ali trebamo nešto hitno dogovoriti. Dakle, imamo tri izvrsna kandidata. Izgovorivši to, zapilji se u nju kao da čeka neku posebnu reakciju.
- Dobro. - promrmlja zbunjeno i nastavi - Za što?
- Paaa… za zapošljavanje.
- Aha! Dobro… Ali nemamo otvorenih natječaja. Niti planiranih u skorijoj budućnosti.
- Heh… pa zato sam te i zvao. – odgovori uz nervozan osmijeh.
Nije ovo prvi put da je postojao izvrstan kandidat kojeg je valjalo zaposliti. Ali je prvi put u mandatu ovog direktora. Valjda je zato tako usplahiren.
- Koje kvalifikacije kandidati posjeduju? – upita Nina
- Dvojica su ekonomisti, a jedna je pravnica. Valjda znaju i engleski. Mislim, imaju diplomu pa sigurno pričaju strane jezike. Što nam je još propisano?
'Ti jarca, a možda znaju i njemački jer imaju rodbinu u Njemačkoj. – nadovezala se Nina u mislima pa nastavila naglas: Za popunjavanje radnih mjesta s visokom stručnom spremom, uz znanje stranih jezika, tražimo još poznavanje rada na računalu i vozački.
- Samo to? – iznenađeno će on.
Nina je njegovo čuđenje pripisala relativno kratkom stažu na direktorskoj poziciji. I on je bio izvrstan kandidat za to mjesto s kojeg su zbog njega smijenili prethodnog izvrsnika taman kad su se svi podređeni navikli na njegove navike i mušice.
- Da. Mislim možemo mi tražiti još neke dodatne poželjne karakteristike, ali ovo nam je propisano internim aktima. – pojasni mu ona.
- Ne treba, ne treba… nego 'ajde ti pogledaj gdje bi mi mogli s njima. Financije, računovodstvo. Ova pravnica je nešto radila na ovrhama. Možda u naplatu potraživanja. A možda bi mogla i kod nas, ali ako ne zna naše poslove što će nam. – razmišljao je naglas.
- Ma dobro, 'ajde izvidi pa mi javi. – naglo završi svoj monolog.
U rokovnik je zapisivala natuknice kako joj ne bi promaklo nešto bitno od onoga što je izgovarao uz nezgrapno zamahivanje rukama. Koliko joj je stvarao nelagodu toliko joj je pobuđivao i sažaljenje.
Svatko od nas bori se sa svojim demonima, ali su moji prema njegovima pitomi kućni ljubimci. – zaključi Nina i glasno izdahne.
Kad je podigla pogled s rokovnika uoči da direktor svako toliko pomiče nosnice onako poput životinje koja nešto njuši. U sekundi shvati da možda osjeća miris njenog laka za nokte i brže bolje ispali:
- Oprosti što skrećem s teme, ali jesu li ti možda ličili ured preko vikenda? Odnekud kao da mi dolazi miris boje.
- Ne. Ali baš čudno, i meni isto nešto čudno miriše. – zamišljeno će on osvrćući se oko sebe.
Ako me više ne trebaš, idem. Javit ću ti se čim ću imati nešto konkretno.
Na putu do ureda sjetila se nedavno pročitane knjige u kojoj autori, dva profesora s američkog Stanforda, čitatelja željnog promjene u karijeri dobronamjerno upozoravaju na sindrom fantomskog posla. Radi se o situacijama u kojima su poslodavci već odabrali koga će zaposliti, ali imaju propisanu obvezu javnog oglašavanja slobodnog radnog mjesta zbog čega besprijekorno provedu natječajni postupak i odaberu kandidata s početka priče. Svi uvjeti natječaja su apsolutno usklađeni s njegovim karakteristikama te je on, naravno, najkvalificiraniji za oglašeni posao.
I tako će narednih dana moj posao biti baviti se fantomskim poslovima. Opet. – razmišljala je Nina gledajući uneređeni lak na prstenjaku i malom prstu desne ruke koji je nastradao u bliskom susretu s kemijskom olovkom i rokovnikom.
Kukavico! – izgovori naglas samoj sebi.
Objesila je kaput u ormar, jednu od onih dotrajalih uredskih zidnih konstrukcija koje te sa svakim otvaranjem zapahnu svojim praškastim mirisom starog papira, izuvenih nošenih cipela, frustracija i uspomena svih bivših korisnika ovog istog ormara i ureda.
A onda se spustila u svoju uredsku stolicu i osvrnula oko sebe. Pogled joj se zaustavio na torbi, a usne razvukle u osmijeh. Ustala se od stola, došetala do vrata i što je tiše mogla okrenula ključ u bravi za slučaj da netko upravo prolazi hodnikom s druge strane. Još je mirno, ali kroz desetak minuta će krenuti seoba prema čajnoj kuhinji. Žamor i zveckanje šalica, dobrojutranje, komentiranje vremena, prometa, modnih kombinacija odjevenih i obuvenih taj dan. Nove čizme do koljena boje konjaka ne mogu proći nezapaženo u, mahom, ženskom kolektivu. Zavukla je ruku u torbu i izvadila svoj novi tamnoljubičasti lak za nokte te sjela natrag za stol.
Krenimo od palca do malog prsta. – promrmlja sa smiješkom.
Lijeva ruka prvi sloj, pa desna prvi sloj. Lijeva drugi sloj, pa desna drugi sloj. Miris acetona, toluena ili čega već zaslužnog za onaj specifičan miris laka, širio se uredom i podsjetio je da bi mogla otvoriti prozor kako bi ga svježi zrak što prije istisnuo van. Pazeći na nokte zakorači do prozora i širom ga otvori.
Zima je. Brzo će se prozračiti. – promisli.
I onda šok. Zazvonio je telefon. Rijetko kad zvoni tako rano jer ipak svi piju kavu barem do 8.00. Na displeju ugleda ime i prezime tajnice direktora. U trenutku se zablokira, a potom podigne slušalicu.
Dobro jutro, Nina! Baš dobro što ste već tu. Direktor vas hitno treba pa ako možete doći do njegovog ureda. – čulo se Ivanino cvrkutanje s druge strane.
Oprezno uzme rokovnik i kemijsku u ruke, pazeći na svježe nalakirane nokte, i krene dugim hodnikom prema šefovom uredu. Nekad bi je odmah zabrinulo kad bi je direktor trebao tako rano, a sad joj je glavna preokupacija bila hoće li joj se lak na noktima posušiti a da se ne ošteti.
Kucne na Ivanina vrata i pozdravi je, a ona se osmjehne i učini znak glavom da nastavi prema direktorovom uredu. Sjedio je za svojim računalom i gotovo poskočio sa stolice kad je ušla i pozdravila ga. Bio je od one vrste ljudi čija dubina počinje i završava na njihovoj površini.
Jutro Nina, oprosti što te ovako rano zovem, ali trebamo nešto hitno dogovoriti. Dakle, imamo tri izvrsna kandidata. Izgovorivši to, zapilji se u nju kao da čeka neku posebnu reakciju.
- Dobro. - promrmlja zbunjeno i nastavi - Za što?
- Paaa… za zapošljavanje.
- Aha! Dobro… Ali nemamo otvorenih natječaja. Niti planiranih u skorijoj budućnosti.
- Heh… pa zato sam te i zvao. – odgovori uz nervozan osmijeh.
Nije ovo prvi put da je postojao izvrstan kandidat kojeg je valjalo zaposliti. Ali je prvi put u mandatu ovog direktora. Valjda je zato tako usplahiren.
- Koje kvalifikacije kandidati posjeduju? – upita Nina
- Dvojica su ekonomisti, a jedna je pravnica. Valjda znaju i engleski. Mislim, imaju diplomu pa sigurno pričaju strane jezike. Što nam je još propisano?
'Ti jarca, a možda znaju i njemački jer imaju rodbinu u Njemačkoj. – nadovezala se Nina u mislima pa nastavila naglas: Za popunjavanje radnih mjesta s visokom stručnom spremom, uz znanje stranih jezika, tražimo još poznavanje rada na računalu i vozački.
- Samo to? – iznenađeno će on.
Nina je njegovo čuđenje pripisala relativno kratkom stažu na direktorskoj poziciji. I on je bio izvrstan kandidat za to mjesto s kojeg su zbog njega smijenili prethodnog izvrsnika taman kad su se svi podređeni navikli na njegove navike i mušice.
- Da. Mislim možemo mi tražiti još neke dodatne poželjne karakteristike, ali ovo nam je propisano internim aktima. – pojasni mu ona.
- Ne treba, ne treba… nego 'ajde ti pogledaj gdje bi mi mogli s njima. Financije, računovodstvo. Ova pravnica je nešto radila na ovrhama. Možda u naplatu potraživanja. A možda bi mogla i kod nas, ali ako ne zna naše poslove što će nam. – razmišljao je naglas.
- Ma dobro, 'ajde izvidi pa mi javi. – naglo završi svoj monolog.
U rokovnik je zapisivala natuknice kako joj ne bi promaklo nešto bitno od onoga što je izgovarao uz nezgrapno zamahivanje rukama. Koliko joj je stvarao nelagodu toliko joj je pobuđivao i sažaljenje.
Svatko od nas bori se sa svojim demonima, ali su moji prema njegovima pitomi kućni ljubimci. – zaključi Nina i glasno izdahne.
Kad je podigla pogled s rokovnika uoči da direktor svako toliko pomiče nosnice onako poput životinje koja nešto njuši. U sekundi shvati da možda osjeća miris njenog laka za nokte i brže bolje ispali:
- Oprosti što skrećem s teme, ali jesu li ti možda ličili ured preko vikenda? Odnekud kao da mi dolazi miris boje.
- Ne. Ali baš čudno, i meni isto nešto čudno miriše. – zamišljeno će on osvrćući se oko sebe.
Ako me više ne trebaš, idem. Javit ću ti se čim ću imati nešto konkretno.
Na putu do ureda sjetila se nedavno pročitane knjige u kojoj autori, dva profesora s američkog Stanforda, čitatelja željnog promjene u karijeri dobronamjerno upozoravaju na sindrom fantomskog posla. Radi se o situacijama u kojima su poslodavci već odabrali koga će zaposliti, ali imaju propisanu obvezu javnog oglašavanja slobodnog radnog mjesta zbog čega besprijekorno provedu natječajni postupak i odaberu kandidata s početka priče. Svi uvjeti natječaja su apsolutno usklađeni s njegovim karakteristikama te je on, naravno, najkvalificiraniji za oglašeni posao.
I tako će narednih dana moj posao biti baviti se fantomskim poslovima. Opet. – razmišljala je Nina gledajući uneređeni lak na prstenjaku i malom prstu desne ruke koji je nastradao u bliskom susretu s kemijskom olovkom i rokovnikom.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.