Sve tužne nedjelje
Piše: Jelena Miškić
Kaže...skuhaj mi dobru kavu da rasvijetlim dan. Dok stavljam vodu u džezvu, zapnem za nekakve neredom složene lonce u donjem ormariću kuhinje koji mi se prospu podno nogu. Zveket suđa koje odzvanja podno mojih nogu još jače posivi njezine zjenice, kaže...psssstttt, tiho, probudit ćeš sve duhove koji spavaju. Kaže...nisam nešto spavala, nikad ovdje ne spavam dobro. Šutim.
Voda kipi. U skakutave mjehuriće polako, skoro nevoljko stavljam šećer, kao da i mene boli to što nije spavala. Srebrni omot kave koju volimo i njezin miris popunjava praznine među nama.
Uskoro ćemo obje, kada se zbrojimo, imati cijelo stoljeće na leđima. Naša obiteljska kuća odavno više nije kakva je bila. Niti naše dvorište. Susjedstvo ne poznajemo.
Kaže ...ono si o čemu šutiš.
Presiječe me popola.
Kaže...pričaj mi ono kad smo s dedom išle u Futog na sladoled. Pričaj mi o kribaju u Mikluševcima. O onda kada su psi mogli preko na Adu na kupanje. I kako nam je majka bila lijepa.
Koliko traje jedno sjećanje, dok ne ispijemo kavu pomislim. Ili dok ne završimo naše rute šetnjom od Adice preko grada do starog katoličkog groblja.
Kaže..de onu kad su kera zapisali da mora u vojsku, ta je dobra.
Kava se u džezvi slegla pa polako točim crnu, vruću naviku njoj, a onda sebi. Pitam se kada smo od djece postale olupine. I koliko iznutra ovakva nedjelja traje.
Otpije gutljaj, pa ipak razvuče osmjeh. Utjeha u mililitru tople tekućine.
Vani vjetrom stari orah svlači svoje ruho promatrajuć dvije djevojčice koje uz kikot trče oko stola. Prilazi im žena opominjući jer dolazi vruća juha. Nedjeljni je ručak. Kuća je puna gostiju.
List oraha glasno udari o okno.
To je samo sjećanje. Nepovratno otpalo među sva ostala kao i većina dana koje smo protratili uzdajući se.
Ne postoji kava za bolje danas, ako su danas sve tužne nedjelje.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.