Filip Đukić | Sunday lunch

Objed. Kod ženinih roditelja; otac je umirovljeni zavarivač koji je vario po Italiji i Švedskoj a majka švelja. Moja žena radi u Fini – i to je preko neke veze dobila jer ima samo srednju školu za frizerku. Seljanka koja rješava križaljke. Objedujemo u tišini – njen otac me nudi rakijom – prihvaćam. Majka me gleda s pogledom prijezira dok srče toplu, neposoljenu juhu. Ko ju je**. Mislila je da ću njezinoj ćerci pružiti više u životu – da će ići ljetovati na Male Brijune. I dalje je ogromna tišina – pa se počinjem znojiti. Počinjem srdačno i s određenom nadom, pozitivom, objašnjavati prinose žita u prvoj polovici 18. stoljeća na području istočne Slavonije - što sam učio još za studentskih dana u sklopu kolegija „Povijest Slavonije i Srijema u kasnom novom vijeku“. Gledaju me s gađenjem, osuđivački – ocrtava im se ruralnost Posavine iz nekih prijašnjih razdoblja.

„Ali mi nemamo žita.“ Mirnim, prostodušnim glasom me zaustavlja njezin otac varilac.

„Mogu li dobiti sol“ pružam ruku prema stolu zanemarivši konstataciju od varioca. Majka od seljanke me usluži.

Postavljam im pitanje o „sreći“ što zanemaruju jer im nisam dao dodatna pojašnjenja – a nakon toga ih pitam – posjeduju li u kući Bibliju. Odgovaraju složno da je imaju i prstom pokazuju gdje se nalazi. Odlazim i otvaram Bibliju te čitam jedan psalam. S time sam u potpunosti razbio nedjeljnu melankoliju pa ostatak ručka provodimo u neslućenoj sreći.