Učini(mo) pisanje ponovno velikim

Sretni dani i književni gurui

Piše: Clara C. 
                                  
Prošle godine u ovo doba u kolumni, pisala sam o nekoliko osobnih doživljaja koje sam nazvala književnim sinkronicitetima. Radilo se o nekoliko podudarnosti koje imaju veze sa susretima pisaca i znakovitim snovima.

Ove godine ispričat ću jednu anegdotu staru četiri godine čiji sam smisao shvatila tek prije nekoliko mjeseci.

Dogodilo mi se naime, da je taj jedan dan trebao biti moj 'sretni' dan. Ipak, ja sam na njegovom kraju zaključila da se ništa osobito nije dogodilo (iako je dan sam po sebi bio dobar). 

Tog jutra koncem listopada, kao i svako, spremala sam se izaći u dan. Oblačila sam se, uzimala stvari, stajala u sobi i kad sam provjeravala novčanik, primjetila sam neobičnu novčanicu. Kad sam je izvadila, vidjela da na toj novčanici od deset kuna piše 'Your lucky day'.

Naravno, oduševila sam se, volim takve stvari.

Tko god je to pisao, pretpostavljam da je želio nekoga tko će znati cijeniti njihov um. I je, novčanica je našla pravu.

Taj dan bio je ni mjesec dana otkako sam se preselila u, za hrvatske standarde veći grad. Dolazeći iz malog grada u kojem nije bilo književnih događanja, taj dan je bio poseban po tome što sam trebala ići na književnu tribinu, prvi put na takvo nešto nakon doseljenja.


Kako sam već ujutro znala da tu večer idem na tribinu, rekla sam si da bi bilo super da mi se dogodi neka dobra stvar u vezi književnosti. Bila sam sve samo ne specifična. „U vezi književnosti“ moglo je biti apsolutno bilo što pod ovim suncem, a da je unutar te kategorije.


Na toj konkretnoj tribini čijeg se sadržaja i ne sjećam, Pisac i građanin, bili su Kruno Lokotar, Tea Tulić i Enver Krivac.

Gotovo četiri godine nakon tog događaja, ponovno sam se sjetila tog dana i redefinirala ga iz sadašnje pozicije.

Pa, čovječe, pomislih. To je bio prvi put da si vidjela Envera Krivca. Prvi put da si saznala za njega, da si saznala da on postoji.

Zanimljivo, dvije godine poslije, na prvoj od mnogih radionica pisanja i izvanradioničkih druženja, koje će doći, Enver će postati jedan od meni najdražih ljudi na svijetu, jedan od onih na koje možeš pomisliti i svijet, kakav god da je, bit će ti prekrasno mjesto jer znaš da u njemu postoje ljudi poput njega.

Na toj tribini, najviše me oduševila Tea. Iz nekog razloga moralo je proći jako puno vremena da se osjetim potaknuta da otkrijem tko su i da ih čitam. Envera nisam naročito doživjela. Ne u lošem smislu, svo troje su bili odlični sudionici, ali jednostavno nisam.

Kad sam se vratila doma, pomislila sam kako je tribina bila u redu i zanimljiva, ali ništa ne znam kako 'sretno' nije mi se dogodilo u književnom smislu.

Nije dakle bilo ničeg bombastičnog. Nije bilo prosvjetljenja, nije bilo transendentalnih literarnih spoznaja. Bio je samo ugodan i dobar razgovor s piscima, o piscima.

Sad, kad znam Envera, koji je najveći pisac i ljudina, više od svega što jedan voditelj radionica pisanja i mentor može biti, mislim da sam bila u krivu s tim zaključkom. Taj Enver, naš književni guru koji nas je naučio sve i svašta konvencionalno i nekovencionalno, rastvarao osobne i spisateljske blokade i bezuvjetno nas sve podržavao. Rock zvijezda, glavni kuhar, imperator pisanja, uzašli majstor literarnosti nije mogao biti bolji odgovor.

Smiješno je, ali tada nikako nisam mogla znati da mi se ništa sretnije od toga nije moglo dogoditi.

My lucky day, indeed.