Luka Ivković | Mi s broda „Speranza“

Izbavi nas od zla

Zahrđala ograda brodske palube nije bila bogzna kakav veličanstven uvod u novi svijet. Trodnevno talasanje valova i suha sol vlažnog morskog zraka pomalo su načeli ljušturu mog tijela. Nisam siguran koliko će još ovo preplivavanje trajati jer već mi je jako loše i želudac mi je u užasnom stanju šoka. Možda je ipak moja greška što sam kupio kartu bez ikakvog saznanja o trajanju i ugodi ovog putovanja. Tada mi se nije činilo važnim, bilo mi je bitno da što prije odem, nestanem, iščeznem iz starog svijeta izgorjelog u plamenu. Nećete vjerovati, ali ja čak ni ne znam kamo ova olupina plovi, cilj linije potpuno mije nepoznat što mi odgovara. Pučina me uzela k sebi s drvenog mola prašne zabiti, nije bilo mahanja, pozdrava ni plača. Svi su se samo žurili preko jedne iskrivljene daske i valjda nikad do sada nisam vidio da se više ljudi u pola sata ukrcalo na jedan nakrivljeni brod. Da su vremena drugačija, nikome ne bi bilo ni na kraj pameti kročiti u ovu ploveću tempiranu grobnicu, ali manji strah pobijeđen je većim, a ima li većeg od straha pred smrću. Tih vrućih dana ljepljivih pješčanih izmaglica ponad obale, činilo mi se da ponekad u kovitlacima dima spaljene gume vidim izobličena, deformirana lica, oblike nalik srednjovjekovnim vodorigama s rubova pocrnjelih katedrala, otvorena usta krcata oštrim zubima između kojih klizi hladna kišnica.

Zastrašujući prizori nizali su se na mahove i sa svakim pristajanjem postajali gori. Prije nego li smo posljednji put pristali uz blatnjavu razrovanu obalu s koje su polugoli ljudi skakali u more grčevito pokušavajući doplivati do broda, iz daljine dopre do mene na palubu kiseo istočni vjetar ispunjen brojnim vapajima nesretnika zarobljenih na površini zemlje. Broj očajnih neplivača sve se više povećavao i mnogi od njih naguranih po obali odabiru radije smrt utapanjem nego li vatreni otkos barutnog Tanatosa. Poneki jadnik čak je i uspio dogurati par metara od plićaka, ali uzalud, voda je postala preduboka i drhteće noge više se nisu dirale podmorja koje im je tako postalo novi, vječni dom. Ljestve prebačene preko palube visjele su kao ruka spasa milosrdnog broda i rijetki od mokrih jadnika popeli su se na olupinu nade. Motori su zabrujali i nije prošlo ni desetak minuta, a tridesetak izbezumljenih jadnika nanizani u vrstu čekali su pečat svoje sudbine.

Brod je već krenuo ostavljajući plameni pejzaž u daljini. Tada dolazi kapetan, sredovječni ćelavi kriminalac istetoviranih udova, sitnih crnih očiju, nižeg stasa, s izgledom istinski nemilosrdnog krvoloka. Pratila su ga četvorica naoružanih siledžija, dvojica golih poprsja s prebačenim nizovima metaka preko ramena i puškama u rukama, a druga dvojica u žuto prljavim potkošuljama, svaki s pištoljem za pojasom. Okružen njima, kapetan je polako prilazio kratkim korakom, sve vrijeme čisteći zube velikim arapskim nožem. Mokri nesretnici na palubi drhtali su svi jednakom frekvencijom paničnog straha. Domaći nisu bili bogzna kako zainteresirani za novake, većina nije uopće ni izašla iz utrobe željezne zvijeri, a mi malobrojni, iz sigurne udaljenosti, s druge strane palube promatrali smo situaciju. Napokon, nakon polagane šetnje, kapetan priđe prvom u nizu, čovjeku od njega višem za glavu, kože boje ulaštenog mahagonija i ukočenog, zgrbljenog držanja. Pogleda oborenog u pod, čeka sudbinu. Kapetan mu priđe sasvim blizu i nisam čuo što ga je pitao i na kojem jeziku, ali jasno sam vidio kako ojađeno krši ruke i plače. Kapetan ga zapita glasnije i sada sam čuo arapski. Čovjek podigne unezvijereni pogled i klekne moleći malenog ćelavca, klati se pred njim s rukama ponad glave i u jednom trenu počne mu ljubiti stopala. Niski tada potpuno podivlja, digne čovjeka s poda čupajući ga za prsa, izdere mu se u lice, pljune ga i počinje mlatiti šakama. Ona četvorica se smješkaju sa strane, dvojica čak i puše potpuno opušteni. Ljudi u nizu stoje skamenjeni, više čak i ne drhte, samo trljaju prstima o palce, a nekima kaplju suze iz očiju, bez jecaja. Mi s druge strane htjeli smo se malo približiti, ali tada jedan od onih četvero baci opušak točno meni pod noge kao upozorenje. Kapetan i dalje mlati onog jadnika čije je lice potpuno izgubljeno u tamnoj poplavi krvi. On i dalje moli kršeći ruke, ne brani se, kleči dok ga maleni ćelavac udara koljenom u glavu. Glasnom dernjavom i vikom htio bi nametnuti osjećaj nadmoći, ali to je ipak samo maleni ćelavi bijelac. Tko bi to rekao!? Na trenutke staje s batinanjem i unosi se unakaženom čovjeku u grimiznu kašastu lubanju. Iako ne razumijem arapski, jasno je da psuje i nešto traži, uporno nešto traži. Jadnik na koljenima pokuša progledati, ali ne može otvoriti kapke pa okrene glavu gore u smjeru sunca: podne je, a gusta tekućina bliješti velikom zvijezdom na crvenom čelu. Polomljeni zubi svuda su po podu, čovjek ne može govoriti, ali ipak otvori rasječena usta iz kojih tada iscuri tamna, gotovo crna, debela linija i padne na palubu slijevajući se preko kapetanovih čizama. Oznojeni kapetan s poderanim člancima iz kojih su izvirivale bijele zglobne kosti, uhvati patnika za ramena, podigne i preko palube baci natrag u more. Čuo se samo pljusak svježe hrpe mesa i ništa više.

Sve to gleda grupica od desetak ljudi među kojima sam i ja, nitko se ne usuđuje prići ili komentirati jer ipak nam svima sudbina ovisi o tom okrutnom patuljku i njegovoj hrđavoj lađi. Sve smo svoje prodali da bismo se ukrcali ovdje i svi dobro znamo, a da o tom ne moramo govoriti, da ćemo pobunom završiti kao i ovaj jadnik, u moru, ako ne i gore. Grupica se držala zajedno, inteligencija i pamet sada ne vrijede mnogo, ovdje vladaju čisti životinjski nagoni i instinkt za preživljavanjem. Nevjerojatno, ali nitko od nas ne izgleda začuđen prizorom, nitko ne povraća ili pada u nesvijest. Stojimo tu ponosni na svoj jadni, maleni, nevažni život poput kraljevske straže, pogleda ravnog, praznog, bez emocija. To smo mi, ljudi s palube hrđavog broda. U međuvremenu je kapetan obrisao znoj s ćele prljavom majicom i o nju tare krvave članke prstiju. Iz bedrenog džepa hlača izvlači pljosku i prvo nagne dva-tri gutljaja, a poslije prolijeva prozirnu tekućinu po ranama. Vidjelo se da ga boli po stegnutim vilicama sa strane. Onda ljutito baca pljosku u ruke jednom od nasmiješene četvorice i prilazi drugom u nizu. Dosad je prošlo valjda dvadeset minuta i svi mokri su se potpuno osušili na nemilosrdnim zrakama istočnog Mediterana. Ovaj drugi je potpuno taman, mračan kao noć, također viši od kapetana jer zapravo su svi u tom nizu očajnika viši od majušnog kapetana. Njega glasno pita nešto na arapskom, isto pitanje kao i prvog. Tamnome hlače postanu još tamnije, očito se pomokrio. Da, tako je, sada i ja iz daljine vidim svjetlucavu lokvicu ispod njega. Kapetan to gleda i počinje se previjati od smijeha, a na moje čuđenje, počne se smijati i čovjek, ali nekako drugačije, kao kad bi se ljudi smijali umjesto gorkog plača. No čim se čovjek nasmije, kapetan se uozbilji i unese mu se u iskrivljeno lice. Muk i tišina. Međutim kasno, patuljak se opet prodere na arapskom, a čovjek odmah otvori usta. Kapetan se prodere još jednom, ali jače. Tamni šire otvori usta, a kapetan se okrene prvom od četvorice i mirnim engleskim kaže „pliers“. Ovaj načas stavi slinavu cigaretu među usne dok objema rukama pipa po svojim džepovima. Brzo izvuče kliješta i pruži ih kapetanu. On se okrene, uzme ih u desnicu uz vidljiv očaj u očima Tamnog koji je pustio još jedan mlaz niz nogavice, ugura kliješta u crna usta i jednim brzim okretom iščupa zub. Pri tom je i sam dopola nakaradno otvorio usta groteskno savivši jezik ulijevo.

Prvo mi nije bilo jasno zašto pobogu, no nitko iz moje grupice nije odavao čuđenje pa pogledam bolje: tek tada sam vidio žuti odsjaj na suncu. Ah, kako sam glup,... zlatni zub! Gotovo istovremeno prolomio se vrisak čovjeka koji se odmah uhvatio za čeljust. Jedan od četvorice ga odgurne i pokaže gdje je ulaz u utrobu potpalublja. Mi se malko razmaknemo nesretnom spašeniku koji lipšuću siđe u mrak. Zlatna plomba za mogući život na raspadajućoj olupini. Nije shvaćao da sada nije zauvijek siguran, možda tek do sljedećeg iskrcavanja, a tada bi bilo pametno da ima još koju zlatnu plombu koja je nekim čudom promakla niskome. Kapetan, onako malen i odvratan, promatrao je nakratko zub zaglavljen među kliještima, onda ga oslobodi, stavi na dlan, a krvave kapljice obriše o majicu s bezbroj nijansi crvene i stavi zub u džep. Mene je polako preplavljivala mučnina i samo sam čekao kada će se netko iz moje grupe pomaknuti i otići, a ja za njim, budući da se ne želim isticati sam. Znao sam da će sada ćelavac prijeći na treću žrtvu, ali stvarno više nisam mogao zamišljati što će se dogoditi.

Obmanjivao sam se nadom da će čovjek izvući iz džepa snop novčanica i time nas poštedjeti predstave, ali dobro sam znao da to neće ići. Crna kosa, napukle naočale, poderana košulja, mršav; nešto mi je govorilo o intelektualnoj prošlosti ovog čovjeka, no sada je to potpuno prokleto nevažno. Ovoga dugonju kapetan odmjeri od glave do pete i naglo klekne pred njim kao da će ga zaprositi. Gadljivi četverac u pozadini se počne bolesno cerekati dok je patuljak uzimao ovješenu ljevicu dugonje ljubeći sad prste, sad dlan. Nisam vidio pogled čovjeka jer se svjetlost toliko snažno odražavala o njegove naočale da je nemoguće bilo išta prepoznati, osim da mu se trese glava. Svakako sam siguran da ništa dobro iz ovoga neće izaći, jednostavno ovdje tako nikad ne bude. Ovo što se sljedeće dogodilo siguran sam da nije mogao predvidjeti ni sam treći jadnik. Kapetan je nanjušio njegov vjenčani prsten i malo po malo ga gura po prstu gore dolje, ali prsten se ne da. Okolno meso je previše zadebljalo, očito je čovjek već dugo u braku. No to nije omelo ćelavca da hraknuvši pljune na čovjekov prst, na što se ovaj traumatično trzne, ali uzalud. Lubrikant ne pomaže, prsten neće s ruke. Onaj arapski nož kojim je zvijer čistila zube prije ove predstave, odjednom izleti iz pojasa i brzim oštrim potezom prereže prstenjak napola. Prsten tada sklizne s preostale polovice prsta na kapetanov okrutni dlan. Nisam više to mogao gledati, u nizu je još preko dvadeset očajnih mučenika, a ja ne mogu biti svjedokom njihove sudbine, jednostavno ne mogu. Okrenem se i uđem u potpalublje, nije me briga ako me koji od onih četvero vidio ili čak sam kapetan, mogu me i ubiti, sada mi je sasvim svejedno.


Blagoslovljen plod utrobe tvoje.

Uđem u dugi, oljušteni, prenatrpani hodnik krenuvši prema kabinama. Sjedeći mravinjaci ljudi tmurnog, izgubljenog pogleda koji čučeći stisnuti uza zidove ostavljaju minimalan prolaz ostalim nesretnicima smještenima dublje u čeličnoj zvijeri. Rasvjete, naravno, nema, tek žar poneke cigarete crvenkasto osvijetli tjeskobnu atmosferu iz koje u mutnim karmin bljeskovima izranjaju mnogobrojne zbijene znojne glave. Put do kabina vodi kroz silne nizove ovakvih uskih hodnika, a tama sve više jača. Negdje na pola puta uspijem pronaći jedno maleno slobodno mjesto i tu se svalim da malo odmorim. Brod se nježno ljulja i da nije otkinutog kabela što se klati sa stropa, ne bih ni znao na koju se stranu ljuljamo. Ovdje je sve jednako i nema različitih strana, sve je isto. Naslonim se na koljena promatrajući taj glupi kabel i na tren sklopivši oči. Sljedeći trenutak otvaram kapke, ali sada je okolo mrkli mrak. Nema nikakvog svjetla, čak ni onog kroz pukotine palube iznad. Čini se da sam zaspao, a vani je noć. Nije trebalo dugo očima da se priviknu na mutne bljeskove cigareta. Zaista, noću pod tim crvenim treptajima, sve skupa nalikuje na jednu veliku mračnu fotografsku komoru. Sada je već sasvim kasno da dođem do kabina dolje, skoro neizvedivo. Zato sam odlučio ostati ovdje, zgrčen u hodniku do jutra, a tada ću vidjeti što dalje.

Lagano ljuljuškanje olupine postajalo je sve snažnije. Izgleda da je nevrijeme blizu. Noć je neobično uzburkana i olujna, valjda su i drevna božanstva mora odlučila potopiti ovu ruševinu očaja kad je sama preslaba za samoubojstvo. Ljuljamo se tako sve više i više uz Gromovnikove plave iskre, nadajući se najgorem. Kabel je potpuno podivljao i sada u svom klaćenju udara o sam strop. Da su putnici drugačiji, sada bi se čuo plač djece i ženski lelek, a muškarci bi slijepo jurišali hodnicima tražeći rješenje, ali s ovim ljudima nije tako. Ne čuje se ništa, pomalo se osjećam kao samac na tonućem brodu, kao kapetan koga čast obvezuje nestati u Posejdonovu bezdanu zajedno s olupinom. Tišina je glasnija od straha. Tako sam dočekao jutro: zbog ćorave tame mogli su svi poskakati u spasonosno more, bez da ih vidim ili nestati u kovitlacu ciklone potpuno nečujno. Zora, osim krmeljavog sunca, nije donijela znatnije poboljšanje, vjetar i dalje ispaljuje periodične granate zapuha, a valovi svejednako ljuljaju ovu vražju stvar.

Doista je čudno kako se do sada nismo prevrnuli i potopili. Nismo mi te sreće. Sjetim se na trenutak i suviše jasno svog prošlog života. Čini mi se kako sam na ovom brodu oduvijek, a moje nekad tek je najbolja noćna mora koju sanjam svaku noć. Sjetim se tužnih rečenica i knjiga u društvu kojih sam tako rado uživao, a od svih mogućih citata meni se nameće tek jedan: „… ali na kraju treba više hrabrosti za život nego za samoubojstvo.“ Neka, bolje se svega toga otarasiti, čeka me put do kabina. Uopće se pridignuti velik je napor jer ne želim nikoga uokolo uznemiriti. Moja sasvim bijela put dovoljno je strašna svima oko mene. Vjerujem da me smatraju za uljeza ili špijuna koji će svaki pokušaj pobune ovdje dolje dojaviti opasnom kapetanu gore na palubi. Vjerojatno nisu vidjeli puno ljudi moje boje ovako mlitavih kao što sam ja. Nemam čak ni nož uza se. Oduprem se nekako o svoja stopala i, pridržavajući se uza zid, uhvatim ravnotežu. Teško je to i po mirnom vremenu, a kamo li sada kad se sve nemilice valja. Polako i pažljivo koračam po uskoj usjeklini između dvoreda skupljenih nogu, pridržavajući se rukama o oba zida hodnika. Nakon par minuta pronalazim sumračne stepenice koje vode dolje. Napokon, pomislim, i nestanem s hodnika na uske stube. Na njima, srećom, nitko nije sjedio jer su stvarno preuske, otprilike pola metra, a k tome su prekrivene mokraćom, povraćotinom i drugim izlučevinama. Stepenice jadnicima odozdo služe kao nužnik jer se teško mogu probiti na palubu kad je stvarno sila. Trudim se ne gledati po čemu sve gazim, a zagušljivi miris i nije toliko drugačiji od ostatka brodske utrobe. Otprilike deset stepenica zone sumraka dijeli stalnu noć od mutnog svjetla. Ulazim u tamu pipajući pred sobom, a nakrcani ljudi s poda bijesno me gledaju ne usuđujući mi se protiviti. Žao mi je što ne znaju da smo istim poslom ovdje. Radije bih da me sada netko namrtvo prebije jer sam ga ugazio, nego da šuti i boji me se zbog moje bijele kože. Tješi me što je red kabina u kojima sam ja blizu pa me krivnja ipak malo pusti.

Netko kresne šibicom i zapali cigaretu. Taj reflektorski bljesak ovdje u rupi ocrta sve njene dimenzije, samo dubinu ostavlja u tami. Duga prostorija čiji se zidovi međusobno udaljavaju tvoreći veliki trokut visine otprilike dva i pol metra nabacana je gomilama ljudi i stvari. Nemoguće jeziv prizor kada u jednom bljesku šibice više od stotinu ljudi pogleda u istom smjeru, prema meni. Viseće ležaljke ponad glava većinom su njihale djecu ili bolesne, ali govora ni zvuka nije bilo. Samo tupo udaranje nečeg o vanjske oplate broda. Načas sam pomislio kako to onaj nesretni utopljeni muškarac iz mora kucka svojom natučenom lubanjom o lim, ali onda se trgnem i shvatim da su to samo dizel motori. Eto, to su slike i zvuci onog što zovemo kabine. Znam da se moje stvari nitko neće usuditi dirati i znam da su na trećoj hrpi s desne strane. Malo po malo prelazim preko guste mreže isprepletenih nogu brojeći korake. Tamo negdje na oko trideset koraka od stepenica trebao bih naći ono što tražim. Teško je točno to odrediti jer putanja kretanja nije najravnija. Dvadeset osam, dvadeset devet, trideset, trideset jedan, trideset dva, trideset tri, evo je. Dotaknem rukom ispred sebe i dodirnem nečije masno lice, upitam je li to treća gomila, a mukli glas odobravanja „aha“ dade mi potvrdu. Šibica negdje narančasto kresne po drugi put i ja zahvalan nepoznatom, brzo uočim gdje je moja torba, dohvatim ju u trenu ponad glava cijelog reda sjedećih žena. Uguram se između dvije žene i sjednem, prvo malo uhvatim zraka koji je ovdje bolno ustajao i naslonim se na torbu. Nisam ju odmah otvorio, znam, unutra je zadnja boca vode i posljednji kruh, stoga još jednom promislim hoću li ih načeti jer tko zna koliko će sve ovo trajati. Ipak odlučim popiti gutljaj vode i odgrizem komadić kruha. Prije nego zatvorim patent na torbi, dotakne me nečija ruka po lijevom ramenu. Okrenem se ne videći tko je, a onda dopre sasvim tihi glas: “Hoćeš li mi dati samo jedan gutljaj vode?“ Trnci mi krenu iz vrata prema rukama cijelim putem podižući sitne dlačice i ja ponovno otvorim torbu, izvadim bocu vode. Čuvši otvaranje, glas ponovno kaže: “Ovdje sam odmah do tebe.“ Tek sam sada shvatio da je to žena do koje sjedim. Dodam joj bocu kroz mrak. Ona otvori i stvarno popije samo jedan gutljaj. „Hvala.“ Malen, tanahan glasić uvijen svilom zahvalnosti šapne, a ja potpuno potresen samo izustim: „Dobro je.“

Ništa se nije događalo sljedećih tko zna koliko minuta, osim što sam se silno htio prisjetiti kako žena izgleda, no nikako nisam mogao predočiti njezin lik. Ovdje nema vremena, samo se tama naginje u bezdanu amo tamo, od nemila do nedraga. Dovoljno je ostati u kabinama svega pola sata i već se potpuno gubi pojam o tijelu, ljudi se svode tek na puke šapate iz mraka. Najčudnije mi je to što nema dječjeg plača. Čovjek bi se nadao dojenačkom plakanju, ali ne, ovdje toga nema. Ili im majke stežu usta ili su i djeca zanijemila od straha, drugog rješenja nema. Ostavim tako torbu i odlučim ustati, vratiti se na palubu. Tko zna što se dogodilo s onima gore? Možda su svi završili preko ograde u debelom moru, a možda su ipak nekako platili kartu? Bojim se saznati što se dogodilo, ali svejedno moram van. Tama i neizvjesnost me ubijaju. Baš kada odlučim ustati, opet me uhvati ruka, sada za lakat, a onaj isti žedni glas prošapće :“Mogu li s tobom?“ Nisam siguran što bih odgovorio, ali valjda je i ovoj jadnici ovdje postalo neizdrživo. „Možeš“ - kažem tiho i prihvatim ju da ustane. Držeći se za ruke nas dvoje poput slijepaca gacamo preko tepiha živih ljudi. Napokon se dohvatim stepeništa i ugledam mliječno svjetlo odozgo.

Blagoslovljena ti među ženama

Opet isto popišano stepenište, isti ukiseljeni smrad ljudskog taloga, isti magleni sumrak. Žena mi je pustila ruku kada smo se popeli na vrh. Nisam se do tada ni okrenuo da vidim kako izgleda, nisam ni mogao zbog mraka, ali sada na svjetlu... Duga crna ravna kosa svezana u rep, visoko lijepo smeđe čelo, ozbiljnog, no pomalo upalog lica, a oči poput dva sjajna tigrova oka, prodorna i veličanstvena. Njoj ništa ne promiče, pomislim. Dugi mršavi prsti izgrizenih noktiju. Godina negdje između dvadeset pet i trideset, ali tko zna jesam li u pravu? Visine je do moga ramena i da nije ovako prljava i znojna, bila bi divna. Uhvatila je moj pogled, ali ne reče ništa. Ja se okrenem i zakoračim u natrpani hodnik. Sve je i dalje potpuno jednako. Zaista se sve više pitam jesu li to živi ljudi ili podgrijani leševi.

Načas mi se učini da je ovo sve jedan ogroman morbidan muzej voštanih figura između čijih sjenki bježimo samo ja i ova žena. Bit će da je tako. Iziđem na palubu, a ona nakon par trenutaka. Trenutno ondje nema nikoga, more je još bijesno i bogovi su očito zaboravili na nas ovdje usred plavog ništavila. Valovi se mršte i goropade, a sivo grudasto nebo tik je nad glavom. Stupovi slane vode zaranjaju i izranjaju prskajući palubu u suludom koncertu vjetrovitih zamaha. Na mjestu gdje su jučer stajali oni jadnici, danas je samo vlažna, isprana, svijetlo crvena izdužena mrlja. Progutam pljuvačku i skrenem pogled. Gledam u ženu, ona u mene, ali ja zapravo zurim kroz nju. Kroz njenu prljavu zelenu majicu zagledam dolje u rupu tražeći neko poznato lice iz jučerašnjeg niza. Sve dublje tonem u razmišljanje vrteći slike kao na filmu, krhotine zuba, guste trakove krvi, oguljene zglobove i rasparanu kožu, a onda krvava kliješta i... „Znaš li gdje smo?“- ženski glas grlenih nota arapskog naglaska prozbori engleskim što me kao laso iščupa iz misli uzemljivši me natrag na palubu, ispred žene tigrovog pogleda. „Ne znam“- odgovorim potpuno dezorijentiran kao da sam tek sad u potpunosti shvatio svu uzaludnost našeg položaja. Pojma nemam gdje smo, što me do ovog trenutka uopće nije zabrinjavalo, ali sada mi se čini kao iznimno važno. Oblije me hladan znoj paranoje. Zakolutam pogledom po horizontu, zavrtim se oko svoje osi tražeći neko stabilno uporište, ali nema ničeg. Samo ja i žena ispred utrobe broda. Pogodila je pravi trenutak i opustila me nježnim glasom:

“Smiri se, negdje idemo, nećemo još dugo lutati morem.“ Nisu to neke utješne riječi, ali s obzirom na situaciju su najbolje. Nadraženi živci polagano se opuste i vrate užarenu glavu u ravnotežu. Nisam siguran kako bi ovo završilo da nije bilo tih nekoliko nevažnih riječi potpune neznanke. Možda bih se bacio u more ili potpuno skrenuo s uma. Čudni su ovakvi trenutci. Dok se ja utapam u mutnim bojama bljutave tjeskobe, tuđi um pokraj mene sasvim je miran. Tješim se obmanom da svatko ponekad izgubi iz vida iglu kompasa. Samo je važno da je netko drugi tu kako bi je ponovno namagnetizirao i doveo u funkciju. Učinila mi je toliko veliku uslugu, siguran sam da toga nije svjesna, ali i da je, ne bi od toga imala nikakve koristi. Htio bih joj nekako zahvaliti, nečim započeti razgovor, ali čime? Što upitati čovjeka na ovom brodu slabosti? Dok se ja tako premišljam, žena me promatra, bode me velikim očima i mislim da točno zna o čemu razmišljam, ali želi me pustiti prvog, za svaku sigurnost. Tek sam sada shvatio da me se ne boji jer sam bijelac. Čak me ni ne gleda čudno. Napokon se odlučim. „Kako se zoveš?“- upitam. Nisam bogzna kako pametno počeo. U ovim uvjetima osobne podatke trebalo bi skrivati. Ali baš suprotno, budući da sad ne vrijedimo ništa, nema se što ni izgubiti. Žena odgovori ne skidajući pogled: „Amena, a ti?“ Ne znam hoću li vjerovati ili ne, no kako bilo da bilo, od sada je ona za mene Amena. Malo mi se približila. Do sada smo stajali možda dva metra jedno od drugog, ali vjetar je bio glasan i ona mi priđe bliže. Osjetim tanahan, lepršav gotovo neprimjetan miris jasmina. Uvlači mi se u nosnice i oštro zabada u korijen nosa: ima nešto tužno u tom mirisu, gotovo bolno, ali što? Nisam toliko dugo izrekao svoje ime pa mi je čudno i nepoznato zvučalo kad sam izbacio iz grla: “Liam“. Nekoliko trenutaka smo ostavili hujanju vjetra i šumu mora, možda da čvrsto povežemo glas s tijelom, a onda ona nastavi: „Koliko dana putujemo? Ja sam sve vrijeme bila dolje u kabinama.“ Umalo se uhvatim za glavu kad sam to čuo. Tko može četiri prokleta dana provesti dolje, zakopan u onoj paklenoj katakombi gdje plaze štakori, a stotine ljudi samo potiho dišu!? Četiri dana grbljenja obavijena opipljivim mrakom koji se valovito valja niz crno ništavilo! Meni nemirnom, razdražljivom, meni nespokojnom, nesposobnom da sjedim igdje dulje od pola sata, te riječi su se učinile nestvarnima toliko da sam živčanim glasom ispalio: “Pa već četiri dana!“. Ona obori pogled, valjda se prepala mog ispada i krene unazad prema utrobi, sve vrijeme nekako se klanjajući u pokislom hodu. „Čekaj, kako si samo izdržala toliko?“

Morao sam je nekako zaustaviti, inače bi nestala i tko zna bih li je ikad ponovno pronašao. Zastane u hodanju, pramen kose padne joj preko lica i ona ga rukom vrati nazad, a onda opet one tigrove oči. „Nisam išla za tim, mislila sam da je tek drugi dan. Mnogo sam spavala.“ Mnogo si spavala, ponovim u sebi, prije će biti da si budna mislila na san nego li si uistinu drijemala. Nema veze, ne mogu je kriviti, dolje u mraku sve je moguće. Onda opet do mene dopre jasmin, gotovo vidim bijele aromatične cvjetiće razmekšane rosom, ali tada me obuzme isti poznat osjećaj neizrecive boli. Vidim da joj se ne vraća pa mi se opet oprezno približi i naslonivši se o limeni rub vrata kaže:“ Ja sam iz Damaska, a ti?“ Potpuno je iskrena, ipak se ne boji, drago mi je to. „Nisam s ovog kraja svijeta, ovdje sam drugim poslom.“ Kažem zamišljeno. Ona na tren zatvori oči i nastavi:“Što onda radiš ovdje?“ Nisam siguran odakle početi, preduga je to priča za sada, a i ne volim o tome govoriti. Moje bitke nosim očuvane u formalinu duše ne vadeći ih van. „Bježim od svog svijeta.“ Od svih ta mi se rečenica učinila najprikladnijom. Žena me pogleda bez vidne reakcije: “Svi mi na ovom brodu bježimo od svog svijeta.“ Kao da me time htjela opustiti, reći mi da je sve u redu i da sam ovdje među nesretnicima iste kobi. Obuzme me neobičan poriv za razgovorom, nisam ni s kim do sada razgovarao ovdje.

Možda ja zapravo i nemam pojma što se sve događa ovim ljudima i od čega oni zapravo bježe. „Ti bježiš od velikog otvorenog požara, a ja od tihe tinjajuće gomile smeća“ – kažem poetski da ju ohrabrim i zahvalim na ukazanom razumijevanju. Udahne duboko, iz džepa izvadi zgužvanu cigaretu i zapali. „Kod tebe to smeće tinja jer ste ga zapalili sami, a moj požar potpalili su drugi.“ Nestvarno istinito i ja se naglo posramim što sam tu ispred žene jasminovog mirisa. Itekako dobro znam da njezina rečenica u nastavku zvuči..., a moj požar potpalili su drugi, ljudi tvog svijeta.“ U pravu je, nažalost je u pravu. „Žao mi je, znam što želiš reći, ja nisam kao oni.“ Morao sam to reći. Povuče dva tri nervozna dima i pogleda uprta u pučinu s tamnim očima morskog, sivog odbljeska kaže:“Zato si pobjegao?“ Pritisnut uza zid stratišta tegobne istine, izgubim svaki strah u svom govoru. Govorit ću istinu i nije me briga, jednom kada stupiš na hrđavi brod, sve postaje nevažno. „Tako je, pobjegao sam od svih njih, od oca, prijatelja i rodbine. Pobjegao sam od svoje kuće, svog grada i svoje države. Ni za čim ne žalim.“ Amena ugazi cigaretu nogom i nekako se nasmiješi, ali samo ustima, ne očima, ne obrazima, ne licem, ustima. Osmjeh ovješen kao labavo uže, bez ikakvog značenja. “Razumijem što hoćeš reći. I ja bježim od svega toga, ali za razliku od tebe, strašno žalim. Mislim da neću nikada preboljeti Damask.“ Uzvratim joj jednak zrcalni osmjeh i ispunjen znatiželjom sjednem na pod palube. Ona učini isto i sjedne nasuprot. „Pričaj mi malo o Damasku, onakvom kakav je nekad bio.“

Vjetar se u međuvremenu smirio, a more je pepeljastu boju počelo mijenjati mutnijom bijelom. Valovi su manji. Sunca još nema na vidiku. „Nije to bilo toliko davno koliko možda misliš. Prije sedam godina krenulo je naopako, o tom dijelu ne želim, ali prije toga bilo je sasvim drugačije, gotovo nestvarno. Petkom smo otac i ja uvijek išli u Emevijsku džamiju. Tada su propovijedi još bile pobožne i svete. Kao dijete stalno sam se divila nestvarnim plavim i zelenim arabeskama sa drevnih zidova, zamišljala sam živim njihovu savršenu kaligrafiju. Mogla sam nebrojenim satima lutati nepreglednim labirintima lukova i dvorišta istražujući skrivene kutke starih zaboravljenih natpisa. U mislima sam osjećala miris pustinje i putovala s mudžahedinima. Ponekad je to oca izluđivalo pa smo napravili dogovor da se nakon sat vremena slobodnog obilaska nađemo u podnožju Isaova minareta. Sigurno će te zanimati taj minaret. Na tvom jeziku zove se Isusov minaret jer vjerujemo da će se na njemu pred Sudnji dan pojaviti Isus. Sudnji dan sam vidjela, ali s oštećenog minareta visio je obješen muškarac na metalnoj žici.“ Amena načas stane, izdahne kao da suspreže suze. Mučno je gledati kako se čovjek bori s gorkim uspomenama. Zato joj priđem i sjednem kraj nje. Ona obriše majušne suze majicom i zagnjuri glavu među koljena. „Oprosti ako sam te prisjetio na nešto ružno. Ako ti je teško pričati, stani“- rekao sam kako bih je utješio. „Ne, nije to, nego sada, iako to ne želim, govorim nerazdvojivom mješavinom najveće radosti i najteže tuge. Izgleda da se nikad više neću moći prisjetiti malenog lijepog trenutka, a da zajedno s njim ne prizovem slike ubijenih, obezglavljenih, smrad mesa i fosfora.“ Zagrlim ju, a nakon par minuta ona se smiri i nastavi bez da sam ju išta pitao: „Drugim danima često bismo zajedno išli na meni možda najdraže mjesto, Sokak Midhat paše. Ogromni natkriveni široki hodnici opijeni svježinom kamena cvali su svim bojama. Tisuće stisnutih ljudi s milijunima odjeka, daleki dijalekti odražavali su se o tamni strop natkrivenog čuvara stoljetne hladnoće. Začini prosijani u stotinama nijansi, sagovi i otirači najraznolikijeg veza i slatkiši, ah oni su bili najbolji. Još i sada osjećam okus zelenih pistacija u sočnom tijestu. Roditelji nasmijani, bezbrižni i sretni. Sretniji no što ću ja ikada biti. Srećom su umrli prije nego je ovo uzelo maha pa nisu vidjeli propast svega u što su utkali život. Zato sam ostala ja, kao svjedok oba vremena, svijetlih palminih vrtova i pustih razrušenih ulica. A sada bježim jer se nemam kamo vratiti. Možda je to licemjerno od mene što tražim utočište u drugoj zemlji, ali ja ništa svoje uistinu više nemam. Možda je još gore što idem u zemlju bakljonoše koji je potpalio moju sretnu budućnost, ali opraštam mu jer njegova zla iskra ne bi zahvatila stari jasmin da nije bilo bijednika u mojoj zemlji koji su je raspirili prizvavši glad, bol, sakaćenje i uništenje, jednom riječju, rat.“ Zastala je jer su se po palubi začuli teški koraci. More se potpuno smirilo, a sunce je ponekom zrakom tonulo u ljubičasti sumrak.

Otpusti nama duge naše

Koraci u pravilnim razmacima približavali su se u našem smjeru. Prvo je to bio samo par teških muklih koraka, ali onda su mu se brzo pridružili brojniji lakši. Slušajući ih, reklo bi se da nam prilazi div okružen skakutavim miševima. Shvatio sam tko bi to mogao biti i zgrabim Amenu za ruke u pokušaju da ju gurnem natrag u utrobu broda, ali prekasno. Iza mojih leđa zaustavi se teški par čizama, a tamna sjena pokrije mi sunce s leđa. „Vidi, vidi. Tko je to izišao van!?“-piskutavi glas kapetana iza leđa presiječe mi noge. Pustim ruke Ameni i okrenem se ispred nje sučelice kapetanu. Sutonsko sunce udara mi ravno u oči pa oborim pogled, ali vidim oko niskog kopileta njegova četiri nasmiješena prijatelja. On, očito isprovociran mojom visinom, pljune preda me i posprdnim južnjačkim naglaskom kroz nacerena usta izusti: „Što je, izašli smo na je****, je li?“ Podignem pogled gledajući ga ravno u sitne svinjske očice: “Ne je**** se, nego pričamo.“ Opet se budala nasmije i pokuša me maknuti ispred Amene, ali se ja trgnem i ostanem na mjestu. On zubima slomi slinavu čačkalicu u ustima i izvadi svoj arapski nož. Oštrica trenutno bljesne, a na njoj tragovi skorene krvi. „Slušaj, dragi, nisi mrtav samo zato što smo sunarodnjaci, ali ne makneš li se, bit će loše. “Znao sam da se ništa dobro ne može dogoditi. Jednostavno je gotovo i ako je ovo pakao, ja sam spreman za ulazak. Ponovno provrtim slike od jučer i dodatno se ražestim, onda ga pljunem i šakom izbijem nož iz ruke, ali odmah me ščepaju ona četvorica. Amena se ukipi i stisne na podu, promijeni boju kože poput hobotnice u boju dasaka palube. Samo tigrovim očima preplašeno zvjera kao mačka u stupici. Kapetan se okrene prema meni i podigne nož s poda. „Znači, tako ćemo razgovarati. Dobro, sam si izabrao.“ Uhvati me za donju čeljust ljevicom i opet otvori usta s jezikom nalijevo, kao kad je onom jadniku vadio zub. Mislio sam da će mi iskopati oči, ali ne. Okrene nož u ruci i vrškom mi do kosti na čelu ureže slovo po slovo:“WHITE“. Uto se Amena ustala i kao mačka mu skočila na leđa, no on ju je dohvatio jednim potezom, okrenuo i pogodio ju šakom u glavu tako da je pala i ostala na podu. Vrištao sam od bola, vikao sam Ameni: “Baci se preko ograde!“ Znao sam što ju čeka, ali nije ustajala. Više nisam ništa vidio od ljepljive krvi u očima, a onda je krenuo opet, ponovno po istim ranama, kao da želi provjeriti je li sve u redu. Mislio sam, onesvijestiti ću se od boli, ali nisam mogao. Svaki rez po koži sam osjetio do najmanjeg djelića, jednako kao i struganje po kosti, sasvim svjesno i vrlo budno. Četvorica koja su me držala glupo su se smijala, jedan je čak i pušio tako da mu je vruć pepe os cigarete padao u svježe izrezbarena slova na mom čelu. Nije stvar u tome što mi je netko isparao kožu i urezao u kost slova, stvar je u tekstu. Znao sam, ako ovo preživim i pogledam sebe u ogledalo, neće biti nikoga tko će me spasiti od samoubojstva jer tih pet slova, u ovih nekoliko posljednjih mjeseci, postala su simbol najveće sramote koju mogu nositi, a nosit ću je zauvijek. Kad je konačno završio rezbarenje, odmakne se od mene i obriše krv s ruku o majicu. „Tako da nikad ne zaboraviš tko si.Vežite ga za ogradu palube.“ Nacereni štakori odvežu moje cipele i vezicama me pritegnu za ogradu.

U čelu mi nenormalno pulsira, samo želim umrijeti. U svojoj patnji na tren sam zaboravio na Amenu. Bilo bi bolje da se bacila s palube kad sam joj rekao jer sada su je četvorica uhvatila i držala na podu dok se kapetan skidao. „Sad ćeš vidjeti, dušice, kako se to radi.“ Vidjevši što rade, povičem i zaplačem, ali nitko se ne obazire, svi oni koji su bili na ulazu utrobe broda, sada su se povukli duboko u hodnik. Noć je prilazila sve brže i brže. Kad je kapetan završio, pridigne se i zaveže hlače, a onda krene četverac. Razderali su je kao što bijesni psi deru usmrđenu lešinu. Ona nije pustila ni glasa. Dok se zadnji dignuo s Amene, mjesec se već nazirao kroz oblačno noćno nebo. Vjerujem da sam se nekoliko puta i onesvijestio ili sam možda samo svom silom htio ne gledati. „Tako se to radi, dečki! Sada ih bacite u more!“- slinavim glasom grakne malena uš. Dvojica pridignu potpuno tromu ženu koja se svakog časa imala razliti u crne rijeke užasa. Druga dvojica prerežu uzice mojih modrih ruku i prije nego što su nas zajedno prebacili preko palube, kapetan se naceri u sumraku i nestane. Nisam se više nadao smrti, sada je za nju prekasno. Nakon ovog što smo prošli, smrt ne može donijeti mir.

Dok smo padali s palube u mrkli pjenušavi bezdan, jesam li razmišljao što će biti dalje? Hoće li uopće biti dalje, može li dalje odavde? Mislio sam da gore biti ne može. More me otrijeznilo, pribralo, zagrizlo u moju ranu, i ja se uputim u dubinu tražeći tonuću djevojku. Samo čudom, u mraku podmorja stisnuo sam čvrsto njenu ispruženu ruku i povukao je na površinu. Slana voda izjela je rane na mom čelu kao kiselina, ali nisam bio dovoljno snažan za vrištanje. Nježno sam držao njeno krhko tijelo u naručju, drugom rukom održavajući se na površini sa što manje snage. Bog nas je nagradio ljetom jer se možemo samo utopiti, ali ne i smrznuti. Ona i dalje ne progovara, ne otvara ni oči. Drži se oko moga ramena, samo u mlakoj vodi osjećam kako joj kuca srce, ali polako, nečujno, drhtavo. Nema neba i nema mora, sve je staljeno u jedan veliki savijeni crni disk, bez zvijezda, mutnoga mjeseca. Površina mora kao ulje ne pokazuje plutamo li mi u moru ili more u nama. Brod se odavno izgubio u daljini, bez svjetla na palubi i bez trube pozdrava. Samo je iščeznuo dalje u nekom neodredivom smjeru. Načas mi se učinilo da sam vidio nekakva blijeda slova na krmi, nešto kao S, P, Z i A, ali s obzirom na situaciju, sigurno je i to halucinacija zbog bola. Plutamo tako tko zna koliko dugo u prokleto toploj vodi, a okolina je i dalje ista, dapače još jednoličnija, ništavnija, skoro sferična. Čini mi se kao da smo dva umrtvljena duha zatvorena u boci crnog stakla. Amena otvori oči. Teško ju vidim, ali to su i dalje iste velike tigrovske oči, samo bez žara, poput zvijezda padalica prije nego zgasnu s nebosklona. Pogledam ju i ona bez riječi zaklopi kapke. Više je riječi izašlo iz tog sklapanja natečenih kapaka, nego iz svih svjetskih knjižnica zajedno.

Već sam malaksao od umora počeo razmišljati kako ćemo se utopiti, kako ćemo polako nestati na morskom dnu gdje će nas konačno pojesti rakovi i ribe, no onda u daljini zatreperi žuta svjetlost. Malena, tiha, okruglasta i nemoćna u posvemašnjoj tami, ali živa. Ubrzo je do nas došao brod, zabljesnuo nas reflektor s pramca i glas kroz razglas razbio porculansku tišinu: “Attenzione. Guardia Costiera!“ Ja izvučem ruku iz mora, a bljesak reflektora malo se smanji, valjda su mi vidjeli čelo. Izvuku nas iz mora, vjerovao sam, prestrašeni onim što su izvukli. Mislim da smo više nalikovali na antičke potopljene kipove prekrivene stoljetnim morskim puževima i sedimentom, nego na žive ljude.

Budi volja tvoja.

Blistavo je jutro na lijepom talijanskom brodu. Uvijen u zavoje sjedim do Ameninog kreveta. Ona još spava, čista i oprana na bijelom pamučnom krevetu, lica naboranog poput starog pergamenta i crne kose osjenčane sijedim vlasima. Sinoć su nas izvukli iz mora, oprali i pružili nam medicinsku pomoć. Neobično, ali liječnik koji me šivao nije pokazao ni najmanji znak čuđenja, kao da je naviknut na krvava slova posred čela ili na potpuno unesrećenu mlitavu ženu na rubu smrti. Bilo bi mi najdraže da se varam, ali sve je moguće. Valjda su se proteklih godina svega nagledali. Smjestili su nas u kabinu i pustili da odmorimo.

Ni ovog puta ne znam kamo idemo, ali nadam se kopnu. Prebolio sam želju za smrću, prebolio sam samog sebe, sve sam izgubio, ali barem imam nju. Utonuo sam u san gledajući Amenino blijedo lice, a probudio me glas visokog, ozbiljnog činovnika:“Buon giorno.“ Trgnem se i ne znajući kako da odgovorim, samo mahnem rukom. On tada nestane s vrata i nakon par minuta vrati se s drugim. Ovaj me pozdravi na engleskom i zamoli da ustanem. Kratko je trebalo do ulaza u kapetanov ured. Talijan sjedne za svoje središnje mjesto, prevoditelj do njega, a ja nasuprot. Talijan nešto kaže, prevoditelj kimne glavom i na engleskom pita: „S kojeg ste vi broda?“ Načas stanem i razmislim. Došlo mi je da se rasplačem, pekla su me slova na čelu i vrati mi se mrak. Duboki, neprekinuti mrak, a onda iz njega izrone bijela slova s krme broda i shvatim: „Mi smo s broda Speranza.“