Kolumne

ponedjeljak, 29. svibnja 2017.

Zdravka Prnić | Planina želja




Probudila se tog jutra sa zvukom raštimane violine u ušima. Skladba je zvučala odnekud poznato, vukla se po rubovima uma provocirajući. San je bio toliko snažan da se na trenutak zbunjeno ogledala oko sebe, očekujući kako se još uvijek gnijezdi u stolicama presvučenim crvenim baršunom. Umjesto toga, pozdravljao ju je odraz njenog tijela u prozorskom oknu. Izgledala je nekako sitna u tom ogromnom staklu.

Odsutno je ustala, zapevši nožnim palcem o nožicu kreveta. No krasno, prvo nebulozan san, a sad i modrica. Baš joj je fino započeo dan!Dok je kuhala kavu pokušavala se prisjetiti skladbe i ambijenta, koji joj je u snu savršeno do najsitnijih detalja bio poznat. Jedino je raštimana viola kvarila dojam, no ona je nekako znala da će zvuk biti takav. Predvidjela je kapljice znoja s čela prvog soliste, nervozne trzaje zgloba dirigenta i skupljene obrve članova orkestra u pozadini.A onda joj je iskipjela kava po čitavoj ploči štednjaka. No krasno, gunđala je sebi u bradu, brišući smeđu zapjenjenu lokvicu.

Dok je nešto kasnije jurila pustom cestom, u glavi joj je još uvijek odzvanjala neugođena viola. Neumorno je svirala skladbu, na nekim njenim unutarnjim žicama. Čim je stigla na posao, ispričala je kolegicama svoj uvrnuti san. One su naravno imale vlastita tumačenja. Sanja je bila uvjerena da san uvijek ima neko skriveno značenje i da mora zaviriti u sanjaricu, pa otkriti zašto gudači gostuju u njenoj glavi. Sonja je pak smatrala da su snovi tek odraz preopterećenosti, posljedica užurbanog života. Sara je pak bila uvjerena da san na nešto upozorava.

Nije zavirila u sanjaricu. Jureći za obvezama naprosto je zaboravila. K tome i ne vjeruje u takva tumačenja. Na raštimanu violinu tako je potpuno s vremenom zaboravila.

Žureći jednog kišnog jutra, bez kišobrana,u niskom startu za obvezama, iz stare oronule zgrade Glazbene škole prenuo ju je zvuk gudala. Da, to je definitivno bila skladba iz njenog sna. Na trenutak je pomislila kako bi mogla zaviriti unutra, možda čak i priupitati tko je skladatelj. Ali naravno da to nije učinila, ta tko još ima vremena za takve tričarije! Nastavila je dalje hodati niz sklisku ulicu, razmišljajući o hrpetini stvari koje još treba obaviti. Na uglu Hatzove se poskliznula i osjetila bolni titraj u nožnom zglobu. Dakako da se nije zaustavila, nije naprosto imala vremena za to.

Čitav dan, zglob ju je bolno zatezao. Znala je da treba jedan dobar oblog i odmor, no posao se odužio, a morala je i k teti Maji. Na treći kat jedva se popela. Oštra bol u zglobu više se nije dala umiriti tabletama. Napunila joj je frižider, posjedila malo uz nju, a zatim se uputila kući dok ju je pratio njen molećiv pogled. Znala je ona kako je teta Maja usamljena, ali zaista je bila na rubu snage, a morala je još i nešto skuhati za sutra. K tome u torbi je vukla tablice koje je trebalo prekontrolirati.

U devet, konačno je upalila svoje plave lampione u stanu. Umorno je spustila stvari na stolicu ali se nije usudila sjesti. Morala je prvo pripremiti klopu za sutra. Klinci su doduše veliki, znaju i sami kuhati, no ona ih nije htjela time opteretiti. Imat će kasnije čitav život tu obvezu i prisjest će im! Stoga je popila još jednu tabletu, stavila modru pregaču i izvukla namirnice. Prije kuhanja nedostajala joj je još samo glazba. Prstima je prelazila preko zbirke cd-ova, ali joj pogled nije zapeo niti za jedan. O, mrzila je ona takve dane. Dane u kojima ti nijedna glazba ne odgovara. Sve može biti krivo nasađeno, ali glazba - glazba te uvijek pomiluje po srčanim zaliscima. No danas su zalisci čvrsto sklopljeni čuvali klijetke. Odustala je od traženja i upalila radio, iako nikad nije voljela da joj drugi biraju glazbu. Pustila je radio da se automatskom opcijom zaustavi na najbližoj radijskoj postaji.

U pola jedanaest, konačno je završila s kuhanjem i krenula pod željno očekivani tuš. Otok na zglobu neugodno ju je iznenadio. Bio je znatno veći no što je mislila. Nadala se da će do sutra splasnuti. Ovila je oblog oko zgloba i umorno se ispružila na krevet. Uzela je crveni planer sa stolića i na njemu isplanirala sutrašnje obveze. Radila je to godinama. Naprosto nije mogla zaspati bez isplaniranog podsjetnika za sutra. U protivnom bi cijelu noć razmišljala što sve sutra ne smije zaboraviti! Potom se usredotočila na tablice, odmah uočivši neke očite nedosljednosti.

U ponoć mala joj je sms-om javila kako će spavati kod dečka i da sutra neće doći na ručak. No, krasno, za koga je ona ono krepana kuhala? Ali nije se mogla ljutiti na nju, jer što bi drugo devetnaestogodišnjakinja trebala? Sjediti doma i gledati sapunice?

U jedan je na vrata sobe provirio mali.

-Zašto si još budna? Ne čekaš me valjda?

-Radim.

Sjeo je na rub kreveta, a ona se jedva suzdržala da mu ne provuče prste kroz razbarušenu kosu. To mame više ne rade, barem ne velikim dečkima!

- Radoholičarko, a da ohladiš malo, neće posao pobjeći!

- Ovo ne može čekati... Skuhala sam ti ručak za sutra, kasno ću se vratiti.

-Ok, idem u krpe. Laku noć.

-Noć, dušo.

Ne sjeća se više što je te noći sanjala.

Ujutro je otok splasnuo, no cijelo vrijeme je imala utisak kako taj zglob nije došao na svoje. Smetao je, škljocao, kao da je na krivom mjestu. Opipavala je ona to danima, ali činilo se uredu. Konačno su je cure s posla nagovorile da ipak ode na rendgen.

Sjedeći u čekaonici, dok je većina pacijenata nervozno grintala, ona se smijala samoj sebi, shvativši kako joj je ovo čekanje baš dobro došlo da malo predahne. Kad je, dovraga, počela toliko juriti i zašto za ništa više nema vremena, pitala se. Više se nije ni sjećala kad je zadnji put imala slobodan dan. Godišnji odmor spadao je u iluziju oronulog magičara. Život čine male stvari, stalno je učila vlastitu djecu. Učinite svakog dana nešto lijepo za sebe, može to biti neka sitnica, ali da vas to raduje - govorila im je bezbroj puta. I sad se ulovila s velikim upitnikom iznad glave. Kad je ona zadnji put nešto učinila za sebe? Ne za tetu Maju, ne za djecu, ne za kolegicu ili bilo koga potrebitog - nego za sebe? Zaboravila je živjeti prema vlastitim postulatima.

Izvukla je svoj notes s gomilom isplaniranih obveza i na sljedeći list zapisala:

Ne zaboravi svaki dan učiniti jednu sitnicu za sebe!

Zamislila se na par trenutaka razmišljajući što je sve htjela a eto spletom okolnosti nikad nije napravila. Što je više razmišljala shvatila je da neprekidno ugađa drugima i žrtvuje svoje slobodno vrijeme i energiju za njih, potpuno zanemarujući svoje želje. One su pak sad toliko izblijedjele i činile se dalekima, nedostižnima ili nebitnima. Čak se morala dobrano potruditi da ih se prisjeti.

Stoga je odlučila načiniti popis želja. Nije važno ako se nikad ne ostvare. No ovako će je podsjećati kako bi mogla ponekad učiniti nešto i za sebe. Krivo! Krivo!Krivo! Već demantira samu sebe! Ne ponekad, svaki dan!!! Uzela je kemijsku i podcrtala svaki dan!

Okrenula je stranicu i krasopisom napisala:

Popis

Nekoliko trenutaka je stajala neodlučno a zatim počela pisati. Redoslijed želja ionako nije važan. Kad je stigla do broja devet, prozvali su je za snimanje.

Na popis je tijekom dana zaboravila. Navečer ga je, pripremajući se za sutrašnji dan, tek okrznula pogledom.

Sutradan ju je liječnica nazvala. Bile su frendice još od gimnazijskih dana.

-Dođi kod mene poslijepodne.

-Što je? Nalazi nisu dobri?

-Dođi do mene, pa ćemo razgovarati...

Nije joj se sviđao odgovor.

I evo je sad opet u čekaonici, peti dan za redom. U ruci je imala još jednu uputnicu s oznakom hitnoće.

-Samo da isključimo još ovu mogućnost...-govorio je specijalist.

Što je više pretraga radila, to su se liječnici više mrštili.

Popis želja ležao je u njenom rokovniku potpuno zaboravljen. Zapravo, izgledao je dječje smiješan u ovoj situaciji. Trenutno je ionako imala samo jednu želju.No svoju je želju zaboravila uvrstiti na popis.

I dakako, nije se ostvarila.

Sjetila se toga tek nakon mjesec dana, u bolnici, kad ju je mala pitala treba li joj što.

-Planer! - ispalila je.

-Mama, pa za boga miloga, što će ti planer u bolnici?

Nasmijala se. A kako i ne bi? Tko još sastavlja podsjetnik da te upozori u jurnjavi da staneš i pronađeš minutu za sebe?

Kad joj je mala donijela planer, nastavila je nadopunjavati popis. No kako su se liječnici sve više i više mrštili pored njenog kreveta, shvatila je kako je za neke želje zakasnila i više ih neće moći ostvariti.

Slani okus razočarenja širio joj se nepcem i nosnicama. No, ne slini sad, vikala je na samu sebe. Cijeli život nisi imala vremena i sad ti nitko nije kriv! Zakasnila si! Slikaj se sad, u koloru!

Sutradan je uzela kemijsku i precrtala sve ono za što je već sad znala da će biti neizvodivo.

Kad je, dva mjeseca poslije, čitav popis bio precrtan, uzela je kemijsku i napisala poruku klincima.

Dok je spremala njene stvari, kćer je pronašla planer. Stajala je neodlučno i pogledavala u njega.

-Misliš li da trebamo pročitati što je zapisivala u njega?- upitale je poslijepodne brata.

-Nisam siguran da želim znati.- odgovorio je on, sliježući ramenima.

-Možda nađemo nešto važno?- nesigurno je pripomenula.

-A možda nađemo telefon nekog ljubavnika!- iznervirano je progunđao on i otišao u drugu prostoriju.

Planer je tako ležao na radnom stolu mjesec dana. I kćer i sin su ga zaobilazili u širokom luku.

Jedne nedjelje dok se nevera spuštala na grad, podižući prašinu i udarajući nemilosrdno škurama, propuh je zalupio sve prozore u stanu. Mala i brat su dotrčali zatvoriti prozore u sobi, a potom su ugledali planer kako rastvoren leži na podu. Mala je podigla planer i sjela na krevet. Pogledala je brata, no on je nervozno i dalje stajao sa strane.

-Što ako ona nije željela da to pročitamo?- gunđao je.

Mala se još jedan trenutak premišljala i na koncu otvorila prvu stranu.Preletjela je pogledom preko nje. Potom je zavirila na drugu, pa treću...

-I?

-Nema ništa, samo bilješke, kad što treba napraviti - promrmljala je pogledavši brata.

Listala je tako sve dok nije našla prekriženi popis želja.

Pročitala je popis na glas.

Nekoliko trenutaka oboje su šutjeli. Zatim je mala okrenula posljednji list.

-Ostavila nam je poruku!Pogledaj!-okrenula je planer prema njemu.

-Pročitaj!

Mala nestrpljivo počne čitati.

Nemojte da vas očekivanja drugih i nametnute norme obeshrabre na putu do vlastite planine želja. Sve možete ostaviti za sutra, ali ne i svoje želje. Za njih nađite vremena - sada.

Ostatak večeri proveli su u tišini.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.