Kolumne

srijeda, 31. svibnja 2017.

Mario Lovreković | Strava




Ima strave dok god se proteže potreba za njom, a ponekad, kada je nema, nedostaje. Puzeća glad, kamen koji isijava smrtnost, stravičnost koja nas grli, ljubi, i dira tamo gdje nije svakome dopušteno prići. Pa i volimo je na kraju, koliko god se bojali u početku, želimo je bilo kada osjetiti i na bilo koji način, jer zabavlja nas i plaši, a bojati se ima smisla. Tako razumijemo stvarnost kao grubu postojanost, shvaćamo da nismo posebni i da jednako gušimo sebe kao i sve druge naokolo, odnosno pokušavamo iskazati se kroz život. Strava je majka svih osjećaja, jer prisebnijih zasigurno nema, drugih među nama, onih koji bi trebali rađati mrtve. Bez straha.

Kao i svaka dobra majka koja voli svoj plod pretvoren u dijete, i moja je voljela svoj. Tretirala ga je kao biće koje mora biti prisutno u trenucima nasilja, mlado koje neće zapamtiti; zasjeniti će mu se um s vremenom, trebao bi takav, zamračen i biti. Nije to namjerno činila, međutim um nije zasjenio, po željama, zastranio nije nikada, zakrvario jest vlastito tijelo, tu mekoću djeteta, te nježne nokte na prstima, naboranu kožu pod očima. Pojeo je djetinjstvo poput ružne priče iznimno krutog prozaista bez volje za basnom.

Druga karika, otac, završio je kratku priču. Opio se, sahranio je svoju krv u dubini bez tlaka, zaključao je sve žile vlastitog  mesa, dopustio je da se raskuhaju uplakane u tmini, a onda ih je unakazio vadeći ih mlitave i mrtve, kao crve prije posljednjeg lova na ribe kojih više niti nema u potoku od sramote. Kratio si je vrijeme gledajući mamce, a misleći o možebitnom novom ulovu, onome što nikada nije imao, pa tako i o djetetu kojega je svojim sebičnim lovom zapravo usmrtio.

Osakaćen slijepim svijetlom tumaram kroz tunele vlastitog sjećanja, Prvi tunel je najmračniji i upravo on počinje priču koja je polu-vidljiva. Daje mi na uvid moje prvo sjećanje, moje prvo nasilje. Vidim oca, vidim majku, vidim sebe kako nešto psujem ocu...

Prva sjećanja koja su davno bila zapisana, za koja će licemjeri reći da nisu istinita, koja ipak postoje; što sada učiniti s njima kada su obznanjena?

Žrtve čitanja podijelit će sve na pola, kako zdrav razum uvijek i treba činiti ako se pronađe u nepoznatome, i odbacit će polovicu boli pomiješane s istinom, a onda zapravo ostaju samo packe, ne i udarci, ostaju samo mokre trepavice, ne i suze, ostaje samo to prokleto svijetlo, a ne i započeti mrak. Strah od čitanja istine, ono je što će uvijek krasiti primate, dobre susjede, roditelje možda, malena pluća koja vuku zrak poput mojih, opet ne i istim načinom.

Na kraju, kada dijete ostane živo i svjesno, a da drugima to i nije najjasnije, osjeti li se ponos što ipak nije učinilo najgore i ubilo se??


KRAJ

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.