Marijan Falica | Slobodan pad

Nedjelja 5:53

Izvadio sam mobitel i poslao poruku.

Spavaš?

Ne, reci.

Ona soba, kod tebe, još je slobodna?

Kaj? Gotovo je?

Gotovo.

Spremio sam mobitel, zapalio cigaretu i pustio dim u zagrebačko svitanje.

Subota 9:43

Probudio sam se mamuran. Na stolu je bila otvorena boca piva, nagnuo sam iz boce.

Nije li malo rano za to? - Upitala je protežući se u krevetu.

Zašto? Pa budan sam - rekoh.

Nešto je promrmljala i oteturala do kupaonice. Pokušao sam podići roletne na prozorima.

Kako si? - Nisam čuo da se vratila u sobu.

Dišem.

Činio si mi se tužan sinoć.

Život je tužan.

Jesi li primijetio kako vrijeme prolijeće kad je svaki dan isti?

Ne, meni nije isti.

Pijan si svaki dan.

To zahtjeva predanost, mnogi je nemaju.

Ne seri.

Ne serem, uzmi vikend cugere za primjer. Ubiju se vikendom u alkoholu,  onda postaju agresivni ili glupi ili dosadni, plaču, hvale se, mrze, vole, varaju žene ili muževe, a drugi dan zabijaju glavu u pijesak.

Zar nismo svi takvi kad popijemo?

Ne, ja ne optužujem drugi dan cijeli svijet zbog mojih sranja.

Ne bi ti bilo žao da me pijan prevariš!?

Ne kužiš, ako to ne mislim napraviti trijezan, ne budem niti pijan.

Prekritičan si, ljudi se samo zabavljaju, trebaju ispušni ventil - rekla je i vratila se u kupaonicu.

Zabava i bježanje od sebe nisu isto – rekoh više za sebe.

Sunce se tek probijalo kroz zavjese, na radiju su najavljivali produžetak ljeta i paklene vrućine. Izišla je iz kupaonice i sjela mi u krilo.

Zagrli me – prošaputala je.

Nisam mogao, pitao sam se tko ju je sinoć grlio.

Ne voliš me? – Upitala je, krvavih očiju, mamurna kao i ja.

Nebitno - rekoh zureći u zid.

Znala sam! – Naglo je poskočila i odgurnula se od mene - Ne voliš me! Ružna sam ti! Ubit ću te gade, imaš drugu! – Vrištala je.

Rekoh ti, nebitno! S kim si ti sinoć bila vani, opet s frendovima!? S kojim ovaj put!?

Nije nam puno trebalo da se posvađamo. Vrijeđali smo se i povrjeđivali svaki dan, najmanja sitnica bila je dovoljan povod.

Znala sam, imaš drugu!

Nemam!

Samo piješ i pišeš! Ne želiš pričati sa mnom! Ne vodiš me van! Ne voliš me!

Trebam vrijeme za sebe – rekoh - nije bitno da li sam dobro ili ne. Nije bitno da li sam s tobom ili ne.

Imaš drugu, znala sam – sjela je i počela plakati.

Ne, ti nemaš sebe - promrmljao sam.

Ne jebi me s tim filozofiranjem i priznaj! – Ustala je i zavrištala kroz suze.

Skakala je po sobi polugola. Luda i mamurna.

Daj se smiri! Misliš da imam drugu, a meni predbacuješ da te gušim ljubomorom! Misliš da si mi ružna, a bitnije ti je kad ti neki pijani kreten pohvali izgled nego kad ti ja kažem da si lijepa! Ti ne znaš što bi sama sa sobom!

Sigurno nemaš drugu? - Sjela je i tužno pogledala.

Nemam, ali nije bitno. Gledaj, dobri smo, samo, svatko treba vrijeme za sebe.

Izgledala je kao da razmišlja o tome, ili me nije niti slušala, nasmiješila se.

Namjeravaš li išta više napisati za mene? – Skinula je grudnjak i zavrtjela ga na prstu. Prešetavala se po sobi samo u gaćicama.

Naravno – rekoh.

Nešto slatko, znaš, kao ja - stala je zamišljeno ispred prozora i dalje vitlajući tim grudnjakom.

Slatko je loše za zube - rekoh mrzeći susjede koji su mogli vidjeti te savršene sise.

Ne seri – rekla je ne okrećući se.

Donesi mi pivo – odvratih.

Odvratan si! – Zamahnula je i pokušala me pogoditi grudnjakom.

Dolazi s godinama – rekoh.

Ne sviđam ti se? – Mazno je upitala klizeći prstima po savršenom tijelu.

Zašto je vrag uvijek muško? – Pomislih

Možda bi trebali prekinuti? – Okrenula se opet susjedima.

Svjetlost sunčane zrake obasjala je odsječak sobe.

Može ta piva sad? – Zapitah uživajući u pogledu na njenu guzu.

Jednog ću te dana samo ostaviti – rekla je.

Bez cuge?

Bez svega.

Nemaš baš puno za odnijeti – rekoh.

Nije odgovorila. Lagano se gibala plešući na muziku koju je samo ona čula.

Hoćeš se ubiti? – Upitala je.

Ne vjerujem – rekoh.

Tako izgledaš.

Hvala.

Odložio sam praznu bocu i legao na krevet, zavukla se pod plahtu pored mene.

Ozbiljno ti kažem, počet ću se ljutiti, nisi napisao ništa gdje se mogu prepoznati već milijun godina.

Da?

Napiši mi ljubavnu pjesmu.

Sve moje pjesme su ljubavne, prepoznaj se u njima.

Ne seri, daj nešto, samo za mene, kratko i slatko.

Ok, imaš kratke noge i slatka si.

Idiote!

Na trenutak su oblaci zaklonili sunce. Crveno svjetlo neonske reklame prekrilo je plahte ispod kojih smo ležali. Zamišljao sam krv na plahtama i kako me susjedi pronalaze nakon tri dana.

Tvoji poljupci još gore na mojim usnama – rekoh.

Da, tako nešto.

Riječi pjesme od benda The Cult, sorry, napisano.

Ma odjebi!

Bio sam prazan poput pivskih boca pored kreveta.

U ovoj sobi, sati ljubavi još uvijek rade sjene – citirao sam.

Da, predivno je.

Sorry, Bukowski je to napisao.

Budalo, zašto ti tako nešto ne napišeš?

Nisam Bukowski.

Nisi normalan.

Ok, napisat ću ti ljubavnu pjesmu. Svidjet će ti se. Vodit ćemo ljubav. Zamišljat ćeš nekog drugog. Plahte će biti natopljene mojom krvlju. Susjedi će pozvati policiju. Bit ćeš s nekim drugim. Bit ću mrtav. Čemu ljubavna pjesama?

Sjela je na krevet i promatrala me. Sjene nisu mogle sakriti vatru u njenim očima. Možda smo oboje trebali nešto ili nekoga da nas spasi od nas samih? Krvavih očiju od alkohola i luđačkih pogleda, šutjeli smo i gledali se. Bili smo na kraju puta. Obukao sam se i otišao prošetati.

Subota 17:24

Vani je bilo kao u loncu, asfalt se isparavao, sunce je kuhalo ljude, cijedilo ih je sa smiješkom. Dovukao sam se do Route 66, birca u blizini Glavnog kolodvora. Klima uređaj je umirao pokušavajući rashladiti prostoriju, ali je hladio. Sjeo sam za šank i naručio pivo. Dan se primicao kraju. Još jedan dan za zaboraviti. Sjedio sam i čekao noć. Sumrak je bio slab, presporo je dolazio i još sporije gasio rujansku vrućinu. Noć je bila moje vrijeme. Noć je brisala dnevne poraze. Birc je bio ugodno mračan i poluprazan. Nisam primijetio kad je sjela nekoliko mjesta od mene. Pogledi su nam se susreli u ogledalu iza šanka. Podigao sam čašu i nazdravio joj. Nasmiješila se.

Cool - rekoh.

Ma moraš moći prozboriti nešto više od “Cool” - rekla je prilazeći.

Pravio sam se da ne primjećujem savršeno tijelo u pripijenoj haljinici.

Sorry, vrućina me je uspavala pa mi je to prvo palo na pamet - rekoh.

Da, uspavljuje. Vidjevši te, samo mi je kroz glavu prošlo “Hmmmm”- nastavila je zamišljeno gledajući kroz mene.

S obzirom na tvoje “Hmmm”, moje “Cool” i ne zvuči tako loše - rekoh.

Nasmijala se, a ja sam mahnuo konobaru.

Crvena kosa i zelene oči, opaka kombinacija, kaj piješ? - Upitao sam.

Bijelo vino, ti?

Trenutno pivo.

Ok, još jedan “Hmmm”, inače, što ima kod tebe?

Ništa posebno, ubijam još jedan dan, tražim način da živim i ništa ne radim ali mi ne uspijeva, kod tebe?

Čekam frendicu.

Nadam se da će kasniti - rekoh.

Još jedan osmijeh.

Ne neće, upravo stiže - rekla je i krenula prema vratima.

Bila bi to savršena priča da ja nisam ja - pomislio sam.

Zastala je i pogledala me.

Možda navratim kasnije - nasmiješila se i mahnula mi na odlasku.

Subota 20:49

Vani, noć je pobijedila i sumrak i vrućinu. Naručio sam još jedno pivo. Nije mi se žurilo. Noć je moje vrijeme. Konobar je lijeno brisao čaše. Promatrao sam kapljice koje su klizile niz orošenu bocu. Nisam dozvoljavao da mi se piva ugrije. Kao neki superjunak, rješavao sam ju hladnu. Nije bilo nikoga u blizini tko bi to cijenio. Ustao sam namjeravajući platiti konobaru i krenuti.

Hej, evo gledam te pa kontam da ti malo zasmetam, imaš vremena? – Upitala je prilazeći.

Duga smeđa kosa, pune usne, četrdesetak godina, zgodna. Opet sam sjeo za šank.

Naravno – rekoh.

Upravo sam prekinula s dečkom .

Nije te zaslužio.

Jednostavno mi je bilo glupo vući ga za nos ako on ima te svoje velike planove, a i malo sam se prestrašila, on je htio zajednički život i sve što dolazi s tim. Recimo, da ja nisam za to. Mislim, želim nekog ozbiljnog, ali i prostor za sebe. Ne moraš mi milijun puta u danu reći da me voliš i onda dodati još sve te svoje planove. Zavrtjelo mi se u glavi, mislim, nisam ga htjela povrijediti, to valjda svakoj curi laska, ali nisam mogla ostati s nekim tko je opčinjen mnome. Smučilo mi se. Razumiješ?

Potpuno.

Pijan si?

Ne.

Sigurno?

Sigurno, treniram svaki dan.

Koliko si danas popio?

Ništa. Par piva. Pravi gospodin.

Nije mi jasno kako te ne opali – nastavila je.

Ja sam s alkoholom, onako, dosta dobra, ali svaki dan? Nije mi jasno.

Opali me, naravno da me opali, zar bi inače imalo smisla?

Znaš da je to sranje?

Znam, ali drugi rade sranja.

Imam doma neki whiskey – rekla je.

Ok.

Platio sam konobaru pa smo krenuli do njenog stana. Rekla je da živi u blizini. Prošli smo pored Lisinskog, kroz Pothodnik pa Mihanovićevom do njenog stana na Trgu Marka Marulića. Putem smo pričali smo o svemu i ničemu.

Dvoje utopljenika u očekivanju pojasa za spašavanje.

OK, koja je tvoja priča? – Upitala je kad smo ušli u stan, nakon što nam je natočila cugu.

Uobičajena – rekoh.

Neka cura?

Neka cura.

Što ćemo sad? – upitala je.

Ekipa mi je vjerojatno na Strossu – rekoh.

Osmjehnula se i nazdravila mi s kauča u dnevnoj sobi dok sam izlazio iz stana.

Subota 22:19

Bili smo na Strossu i pili vino iz plastične boce. Mladen i Maja, Hrabri i Anđelko, Miroslav i ja. Završavali smo bocu i razmišljali kako da se dokopamo druge. Ivana je sjedila malo dalje tipkajući po mobitelu, bili smo joj glupi. Trava na Strossu, blago orošena,  svjetlucala je pod slabim svjetlima ulične rasvjete. Ljeto je bacalo zadnje karte, a jesen pobjeđivala. Dosadna subota. Maja je odjednom ustala.

Idem doma! – vrisnula je sa suzama u očima. Mladen ju je zbunjeno pogledao. Svi smo ju pogledali.

Kaj ćeš doma? – upitao sam nezainteresirano i nagnuo bocu cijedeći zadnje gutljaje.

Pisat ću dnevnik i napisat ću da me ne voliš! – vrisnula je prema meni.

Pa on te voli – pokazah na Mladena.

Budalo! Ti ništa ne kužiš! – još jedan vrisak.

Boca je bila prazna. Maja je imala pravo, ništa nisam kužio. Miroslav je imao blesavi smiješak na usnama, niti on nije kužio. Svi su me gledali, jebena situacija. Maja je krenula prema tramvajskoj stanici. Ivana je potrčala za njom, Mladen je i dalje zbunjeno gledao, ali sad prema meni.

WTF!? – Upitao je.

Mene pitaš? Nemam pojma, nikad nismo niti razgovarali nasamo, uvijek smo bili u društvu – rekao sam.

Subota je odjednom svima postala zanimljivija. Vrtio sam praznu bocu od vina i razmišljao di je najbliža vinarija.

Ženski radar – rekao je Anđelko.

Kaj? – upitao je Miroslav.

Znaš ono, kad imaš curu, onda ti trebe prilaze, a kad nemaš, kao da imaš fakin' gubu, nema jebene šanse da nekoj uletiš, ono kao, ovaj nema curu, neki kurac mu fali, kužiš? Ženski radar.

Briljantno buraz, briljantno. Prije bih rekao da je Maja pukla jer je ovaj genijalac bario Ivanu na tulumu kod Hrabrog. – rekao je Miroslav gledajući prema Mladenu.

Whatever, samo smo pričali – odgovorio je Mladen.

Nego, di ti je Ana? – upitao me je Hrabri.

Ne znam, bila je doma jutros.

Opet ste se posvađali?

Jebiga, mislim da smo došli do kraja, svađamo se svaki jebeni dan. Pun kufer smo zajedno a ni ona niti ja baš nismo tip za „korak dalje“ ono, brak, djeca, posao i te spike.

Ne znaš što bi sa sobom što dovodi do unutarnjeg  nezadovoljstva koje se manifestira tako da okrivljuješ druge za svoje probleme. – rekao je Anđelko.

Čuj ovog Dr. Philla, kaj si opet gledao Oprah Winfrey Show? – nasmijao se Hrabri.

Možda je u pravu? – Pomislio sam.

Idemo do Jabuke? – Predložio je Miroslav.

OK – rekao je Mladen, Hrabri i Anđelko su imali druge planove, meni je bilo svejedno.

Subota 23:49

Noćni klub polako se punio. Povukao sam se dalje od reflektora i svjetala. Mladen i Miroslav nestali su na terasi čim smo ušli u klub. Glava mi je pucala. Mamurluk je bio opipljiv. Lijepio mi se za sljepoočnice i zatvarao mi oči. Žmirio sam kad mi je prišla.

Mogu li te zamoliti za cigaretu?

Naravno.

Zapalila je i pogledala me.

Piješ sam u mraku?

Nije bio mrak kad sam počeo – rekoh.

Nasmiješila se i zahvalila na cigareti. Zažmirio sam opet i prepustio se muzici. Bas mi je trgao utrobu. DJ nije imao milosti. Pogađao je svakom pjesmom. Pearl Jam, Alice In Chains, Faith No More. Aperkat, kroše, direkt. Osjećao sam blesavi smiješak na svom licu. Nečija ruku primila je moje rame. Svijetla light showa su bljeskala. Slatka curica od dvadesetak godina stajala je ispred mene i smiješila se.

Mogu li te zamoliti za još jednu cigaretu?

Naravno – rekoh.

Uzela je cigaretu i čekala da je zapalim.

Pivo je OK – rekla je kroz smijeh.

Da?

Htio si me pitati da li sam za cugu.

OK – nasmiješio sam se i krenuo prema šanku.

Primila me je za ruku, pogledi su nam se susreli. U njenim očima bilo je toliko nevinosti i topline da je mogla otopiti ledenjak i spasiti Titanic. Prvi put kad je došla nisam primijetio koliko je predivna bila. Te pune crvene usne bile su kao semafor, mogle su prizemljiti avione, ne samo zaustaviti automobile. Krenula je ispred mene i vodila me. Zamišljao sam kako miriši ta predivna duga smeđa kosa. Jedino duže od kose bile su njezine noge. Kratka haljinica otkrivala ih je dovoljno da zaustavi dah i pretvori muškarce u slinave idiote. Dvadesetogodišnjaci su me mrzili. Četrdesetogodišnji dinosaur imao je u rukama ulov godine, dok su oni u rukama imali maramice za brisanje sline koje su im dodavali gay frendovi. I ja sam mrzio njih. Bio sam gori od njih, ružniji i stariji. Oni su imali svijet pred sobom, a ja više nisam imao što za izgubiti. Uživao sam u njihovoj mržnji koju nisu mogli skriti u očima dok sam u ruci držao anđela koji me je vodio. Prema šanku. Prema još jednom padu. Nije me bilo briga. Zamišljao sam kako milujem tu kosu i udišem njen miris. Kako joj ljubim vrat i ta malena ramena dok mi nudi poluotvorene usne spuštenih kapaka u iščekivanju.  Kako se ljubimo polako, dugo i potpuno. Upijajući jedno drugo. Vodimo ljubav, nježno i divlje, u parku pod krošnjama i zvijezdama koje se gase od ljubomore. Kako doživljavamo vrhunac u poljupcu, nježnom, jedva dodirujućih usana. Hodamo prema šanku, držeći se za ruke.

U mislima, njeno lice zamjenjuje drugo. Moj stisak popušta. Film, pregledan puno puta, premotavam na kraj i puštam odjavnu špicu. Kupujem pivo i dajem joj. Gledam ju. Preslatka curica, ali nije Ana.

Idemo malo na terasu? Manje je buke, možemo pričati – predlaže mi.

Sorry – odvraćam joj - super mi je muzika, idem još malo unutra. Uživaj – mahnem joj i odlazim.

OK. Vidimo se – odmahuje mi.

Nedjelja 02:17

Opet na šanku. Konobar je čekao. Nisam znao što bih naručio. Počeo sam s Martinijem, nije išlo. Naručio sam pivu, ni to nije bilo dobro. Pomislio sam da mi je jezik otupio. Ili je piva ishlapila. Ili je Martini bio presuh. Za viski nisam imao novaca pa sam naručio opet pivo. Trebaš biti uporan, kao i u svemu - pomislio sam. Nešto će mi krenuti prije ili kasnije. Sjela je za šank do mene i naručila vino. Mislim da je bila pijana. Nije me niti pogledala, samo je počela pričati. O poslu, o ljubavi, o alkoholu, o muzici. Nije se zaustavljala. Borio sam se s nedostatkom volje da se napijem i slušao njeno blebetanje.

Samo šutiš - rekla je – dosađujem ti možda?

Super si - rekoh.

Zašto ne želiš pričati sa mnom? Čudan si.

Zašto misliš da sam čudan? Ne druži mi se. Spašavam te od sebe. Prazan sam. Ne znam brbljati ni o čemu. Dosadio bih ti. Samo pijem. I slušam. Znam dobro slušati, Ako želiš pričati, tu sam. Samo ne očekuj da tračam. Ne očekuj razgovore o politici. Ne zanima me moda niti sport. Neću suosjećati s tobom. Neću se žaliti na svoj život, samo da bi se ti bolje osjećala. Samo ti pričaj, ako želiš. Kad završiš, dignut ćeš se i otići. Meni ćeš ostaviti sva svoja sranja. Sve što sama ne možeš probaviti. Svalit ćeš sve na mene i otići. Nisam uopće čudan. Ne druži mi se.

Ne, nisi čudan, ti nisi normalan - rekla je i nastavila pričati.

Nedjelja 3:58

Ana je došla u Jabuku. Ovog puta bila je s frendicom, ali nije dugo trebalo da se krug obožavatelja stvori oko nje. Nije mi prišla, niti sam ja njoj prilazio. Zabavljala se i smiješila s nekoliko idiota dok se meni utroba grčila od ljubomore. Nedugo zatim, svjetla u klubu počela su se paliti označavajući kraj večeri. Pogledala je prema meni, mahnuo sam joj i prišao. Primila me je za ruku dok smo izlazili iz kluba. Hodali smo ne pričajući. Kroz šumu iznad Saloona, Tuškancem do Streljačke, Kapucinskim stubama, pored Lotrščaka do Gradeca.  

Nedjelja 5:08

Bili smo na Gornjem gradu. Nebo, tamno, pred kišu, bilo je kao poklopac nad gradom koji je ranim jutrom kuhao od ljetne vrućine. Sparina je gušila Trg, Jurišićevu, Petrinjsku, Gundulićevu, Zrinjevac, Glavni kolodvor, Novi Zagreb. Želio sam prekinuti neugodnu tišinu, ali nisam imao snage. Napetost koja je lebdjela u zraku približavala se vrhuncu. Gornji grad kao da je utihnuo. Nebo se obojilo ljubičastom, tamno-plavom i rozom bojom. Kao da je Zagreb zadržavao dah zajedno sa mnom. Očekujući nešto, očekujući kišu, očekujući olakšanje. Vjetar isprva slab, jačao je i odnosio sparinu. Munje su osvjetljivale grad, nije bilo kiše, ali sam znao da dolazi.

Umoran sam - rekoh.

Pogledala me je.

Možda oboje trebamo pauzu - rekla je.

Zagreb je vapio za kišom.

Poželio sam da Anđelko nije bio u pravu i da ona nije rekla to što je rekla. Poželio sam da ne osjećam miris njene kože. Poželio sam da me njene usne više ne privlačile. Poželio sam milijun stvari.

Možda si u pravu – rekoh.

Dok je odlazila prve kapi kiše počele su padati.