Kolumne

petak, 24. veljače 2017.

Pramcem u sumrak XII.


KAZALIŠTE

Piše: Jelena Miškić

Uspjela sam se odvojiti od back upova, team viwera, instalacija i poziva na relaciji stručnih poslova  preko fiksne i mobilne telefonije i - otišla u vukovarsko kazalište. U svečanosti mira duše predstavu koju sam pogledala izvedena je od strane jedne amaterske skupine. Dobrih sat vremena relaksacije. Komedija.

Jednu od protagonistica glumi krasna plavokosa, sada žena koju sam nekada davno poznavala, a koju danas viđam usput preko tarabi naših dvorišta većinom dok psujem kerove koji rondaju po Melanijinoj bašči. Nekada davno u Vukovaru koji je doista mirisao na bazgu i bagrem, bezbrižno smo se igrale ili u njezinom ili u mom dvorištu. Nekada davno bile smo nerazdvojne. Te ratne godine, u stravi i svjesnosti razdvajanja, obećale smo si kao djeca, da bez obzira na sve, jednog dana ćemo se potražiti i nastaviti tamo gdje su nas prekinuli. Pokidali. Nikada to nismo učinile. Viđamo se po gradu, na Dunavu, gledam ju u kazalištu, ali sada kao odrasli ljudi... šutimo. Kao da nikada nije bilo. Ali .. bilo je. Igranje od jutra do mraka, musave od sladoleda i beskrajne vije i žmire, ja koja sam se grozila konzumiranju njezine količine pojedene majoneze na kruhu, i ona koja je čeznula za kerovima kao kućnim ljubimcima, sretna djeca. Danas obje roditelji prekrasnih potomaka, kao iz davno zaboravljenih života, ali znam da nije tako, naša djeca umjesto nas nastavljaju tamo gdje smo mi stale u Vukovaru koji bi se možda da!, a možda i ne bi promijenio, tko to sada zna...  Kada je moja kći slobodna od školskih obveza i njezina isto tako, kao nekada mi, nabijaju loptom dok ih svaka sa svoje strane kapija ne pozovemo jer je davno pao mrak. Tako su i nas nekada majke zazivale, jer vrijeme je za počinak...

Kada je predstava završila, bilo mi je drago vidjeti ju na daskama koje život znače. Pomislila sam u jednom trenutku kako ću je iznenaditi i iza u garderobi pozdraviti. Pomislila sam kako joj želim reći toliko toga. Ali nisam. Upravo - toliko toga me prestravilo da sam jednostavno otišla. Možda kukavički dobacim aplauz preko plota. Ili naklon s terase. Shvatit će ona.

Možda...

Ono što me tješi je da su naša djeca bez možda. Lopta je lopta - ma iz čijeg dvorišta napucana kao poziv na igru do besvjesti i dječji smijeh koji odzvanja niz ulicu.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.