Kolumne

petak, 27. siječnja 2017.

Zvjezdana Čagalj | Ostavi me


Dušo moja,
Ti koju mirišem strepnjom,
Ti kojoj ne dam disati,
Strahom je čuvam,
Reci mi,
Reci mi je li ti tako udobno
Stajati u kavezu
I drhtati predamnom?
Bojiš me se, dušo moja,
Vidim ti pulsirajuće žile
Pod vratom stegnutim
I bolom, i srećom, i strepnjom, i slobodom,
Slobodom gušenom polako i sasvim nježno
Prstima njegovim...
Vidim ti zamrznute suze u predvorju mogućih snova,
Skupljene usne namazane krvavim karminom od pelina,
I čelo ti vidim, nagrišpano naporom da mi budeš dobro...
Dušo moja,
Ti kojoj brišem znoj tapkajući jezikom po borama nemira,
Samo da ti kap koja žari poput koprivinog lista
Ne dodirne rubove vezene od laži,
Ti za koju dlanove mažem melemom da te ne ogrebe grubost njihova,
Reci mi, šapni,
Kako ću te pustiti gore, svijetlu i neokaljanu,
Ako se koprcaš čeznući za ludovanjem...
Čujem te, šapćeš mi u svakom miru trenutka
Jezikom kurvi, bestidnika, poročnika,
Razbijenih ogledala u kojima se cerekaju pakleni jezici...
Čujem taj suludi smijeh što mami slašću jabuka iz raja,
Lica, lica, lica...
I čujem tebe, dušo moja, čujem kako pitaš moju savjest
Zar nije svejedno u kom dijelu postojanja uživaš,
U ovome za koji znaš da jest,
Ili u onome za koji tek slutnjom stereš postelju?
I, znaš, dušo moja, pokolebaš ti mene,
O, da, itekako me pokolebaš...
I ja bih pijane noći,
Čujem pružaju zaborav,
I ja bih lažne šapate, bludne misli i razgolićene dojke
Kojima prodirem do posljednjeg nerva pohotnicima,
I da, sigurnost ženstvenosti, i miris parfema, i ...i...
Skidanja toaleta s lutaka u izlozima...
Provozala bih te, dušo moja,
Vijaduktima vražjeg adrenalina,
Pustila te da se vereš planinama nenadanosti,
Onako lelujava, nježna i prozirna,
Dušo moja čudesna...
Pustila bih da te ponesu tek dodiri ljubavi,
Samo da tako ne boliš,
Samo da tako ne boliš
Dušo moja jedina...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.