Kolumne

srijeda, 25. siječnja 2017.

Što je pisac htio reći XIII.


PROFESIJA PISAC

Piše: Vlatka Planina

U posljednje vrijeme pišem više unatoč nego zbog.
Junior je bolestan, a dječje bolesti neminovno stavljaju i život na stand by, kud li ne pisanje. Ipak, uhvatim se kako pišem svaki dan, i to dobro. Šokantno dobro, zapravo, i to ne samo s obzirom na situaciju.

Dok sam u osnovnoj školi stihoklepavala prve ozbiljne pjesme nisam mogla shvatiti kako "pravi" pisci pišu svaki dan, ili gotovo svaki. Moje pisanje tad i sljedećih desetak godina ovisilo je o izbojima inspiracije. Dolazili bi nasumično i ne previše često, ali kad jesu došli ono što je iz mene izlazilo bilo je odlično. Nije mi se jednom dogodilo da mi profesor literarne grupe ne povjeruje da sam sama nešto napisala. A jesam, uglavnom u gluho doba noći, s papirićem prislonjenim na prozorsko staklo kako bih barem nešto vidjela. Ako za ništa drugo, zagrebačka javna rasvjeta zaslužna je za barem tridesetak mojih pjesama.

U srednjoj školi ulične su lampe zamijenili mobiteli, oni prvi, robusni, s tek nekoliko funkcija. SMS poruke bile su tad moj najbolji prijatelj: pjesme bih utipkavala kao poruke i slala sama sebi. Svaka pjesma koštala bi me dvije-tri kune. Iz današnje perspektive, sreća je što nisam pisala više, vjerojatno bih bankrotirala.

Kasnonoćnom pisanju pridružilo se tamo negdje u sedamnaestoj godini pisanje pod klupom na satu, u tramvaju na putu do škole, u čekaonicama. Još uvijek je to bilo većinom nasumično pisanje, iako sam polako počela prepoznavati znakove da mi je inspiracija nadohvat ruke. Sjećam se da je neko vrijeme kombinacija Cranberriesa u ušima i ljuljanje stare trinaestice s podstavljenim sjedalima davala natprosječno plodonosne rezultate.

U to vrijeme moje su pjesme spletom sretnih okolnosti i dragog prijatelja pronašle put do svog prvog profesionalnog čitatelja, jednog našeg renomiranog i cijenjenog pisca, i njegove su mi podrška i odobravanje dale onaj ključni poticaj da pisanje počnem shvaćati kao profesiju i preuzmem kontrolu nad time kad i koliko pišem. Uslijedilo je čitanje desetaka knjiga o pisanju, kreativnosti, tehnikama za povećanje koncentracije i fokusa; otišla sam tako daleko da sam krenula proučavati neuroznanost, binauralne tonove i načine manipulacije moždanih valova, te istočnjačku meditaciju.

Nekoliko godina starija i pun kufer pametnija, na apsolventskoj godini fakulteta počela sam redovito pisati. Još sam uvijek imala male rituale koji bi mi pomagali da se "spojim na kreativnu struju", no postajalo je sve lakše, a ni rezultati nisu nedostajali: te godine izdala sam svoju prvu zbirku poezije. Iako je knjižica prošla nezamijećeno, suprotno onoj narodnoj: „prvi se mačići u vodu bacaju“, veoma sam ponosna na te pjesme; nekima od njih dičila bih se i da sam ih napisala upravo sada.

Danas, u iščekivanju izlaska sedme i osme knjige, pišem svakodnevno i u bilo kakvim uvjetima. Prošle su godine otkako sam bila "isključena iz struje". Dakako da postoje dani kada pišem više i bolje, dani kada napišem tek nekoliko redova ili stihova, a katkad i dani kada ne napišem ništa (pogotovo otkad mi je dodijeljena i uloga majčinstva), no ideje su uvijek tu, vrzmaju se po glavi čak i ako ih ne stavim na papir i neće nestati ni ako danima odmahujem rukom i tjeram ih od sebe:

„Nemam sad vremena, pustite me na miru“.

No vremena se uvijek nađe, ako ne ranije a onda u ono gluho doba noći s kojim sam se družila dvadesetak godina ranije. Samo je to druženje sada mnogo ugodnije, u toplom krevetu uz tablet, bez bojazni da ujutro neću moći dešifrirati vlastiti rukopis: tipkam brže no što pišem, i kudikamo urednije.

Kad sam se u jesen daleke '94. upisala u literarnu grupu, pitao me profesor koji su moji planovi (za tu školsku godinu), a desetogodišnja ja je kao iz topa odvratila:

„S dvadeset i pet objavit ću prvu knjigu, s trideset prvi roman, a s trideset i pet imat ću deset objavljenih knjiga.“

S prvim i drugim planom premašila sam rok za pola godine ali, kako mi se za sada čini, s ovim bih trećim mogla i uraniti. Jedina preostala želja, još iz tinejdžerskih godina, jest izdati za života stotinu knjiga. Znam, znam, nemoguć pothvat. No život je dug, a ideja ima bezbroj, samo ih treba uhvatiti. I pisati, naravno, puno puno pisati, ali taj mi dio zasad sasvim dobro ide.

Za kraj, umjesto klasične „što je pouka priče?“ citiram meni veoma drage stihove spisateljice Erin Hanson:

„And you ask: 'What if I fall?'
Oh, but my darling, What if you fly?“

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.