Kolumne

srijeda, 22. lipnja 2016.

Miloš Petronijević | Cigančica


… vetar je opet pomerio karton i pritka je pala, i poslala sam batu da iz potoka donese malo veći kamen, ali on je doneo još manji nego što je tu već bio i sišla sam sama, bilo je klizavo i pogledala sam u nebo i pomislila na jutrošnji pljusak, pokisli smo do gole kože, bati su cvokotali zubi i stavila sam mu ispod moje majice glavu da ga trbuhom malo zagrejem, takvi smo mi Cigančići, uvek vezani jedno uz drugo, teta iz koska nas je pitala zašto smo se baš tu sklonili, ali nas nije oterala, posle se drala što sam pokisli hleb istresla pod drvo, ponovo sam morala batu da ubacujem u kontejnere, svašta se tu može naći, zavisi šta kome treba i na šta je osuđen, tako je bata zimus izneo veliku lutku, tek malo manju od njega, samo joj je oko falilo, odenula sam je u lepe haljine i spavam sa njom, malo smo otpadaka doneli i moraćemo ponovo da idemo, prasci sad dosta jedu, mama kaže kada se ugoje i kada ih prodamo da će nas upicaniti kao anđelčiće, doteraće se i ona, i kada čika Milutin dođe svi ćemo otići u Italiju i postati gospoda, namestila sam karton da se smrad ne bi širio i smetao onima poviše nas, oni se uvek deru da smo sve živo zagadili, ćelavi je jednom došao žvaćući pljeskavicu i pokazivao nam kako to nema smisla, mama mu je skuvala kafu, dokotrljala sam trupac i pogledala kroz prozorče, bio je sav dlakav po leđima, mama je uživala u životu i vežbala za čika Milutina, kesa i kantica su prazni a prasci su još gladni, možda je dosad i ona teta što nam uvek stari hleb i još svašta u kanticu sipa skupila štogod, zimus je bati obukla rukavice i pojeli smo po veliko parče gibanice i uvek nam kad dođemo ponešto da, ona je tužna, kaže da bez tuge ni dan smisao ne bi imao, mene je jednom deka vodio u crkvu, on tamo ponekad sa ikona uzme po koji dinar da bi imao za cigare, unutra je bilo prostrano, svetlelo je kao ljubav, kao ono na televiziji kada je jedna devojčica našla tatu, meni se u srcu svidelo, svi su se razdvajali da deka i ja prođemo i odnekud s visina kao da su anđeli pevali, deda mi je rekao da je to hor i da nam se uklanjaju jer im smrdimo, posle sam srknula vino i pojela kao kocka šećera parče hleba i ukrala jedno za batu, i pitala sam dedu šta je to, i saznala da je to Božja krv i telo Isusa Hrista našega, koji je, jadničko, za nas postradao, kišica ponovo pada, teta nije imala ništa samo nam je po jedan keks dala, setila sam se kafane u blizini gde u Savu niz padinu izručuju svašta, rekla sam bati da se dobro drži za vrežu i već smo bili napunili i kanticu i kesu, vraćali smo se naviše, bata se okliznuo i otkotrljao u Savu, dobro je što je tu plitko, iz kafane su izašla dvojica i jedan od njih počeo je da silazi stepenicama, drugi je rekao „Ma ko im jebe mater cigansku; vi’š da su se nakotili i sve živo preplavili“, onaj se vratio, nikoga nije bilo, bata je plakao i zvao me, klizila sam niz strminu, pružila s obale bati ruku, pustio je busen s travom i ponovo se okliznuo, reka ga je ponela, nije znao da pliva, pošla sam za njim, talas me preplavio, i bol, voda je u dušu nadolazila…

1 komentar :

Anonimno kaže...

Jad i čemer....onaj ko ima ne gleda one koji nemaju....zakon jačeg, prestrašno....nikoga ne boli briga za ljudske živote, pa makar to i djeca bila...nisu njihova....Bog najbolje zna šta činiti i kako spašavati, a i kažnjavati one koji to zaslužuju....Priča je impresivna i mnogo mi se sviđa. Bravo Miloše što imaš dušu i što možeš da osjetiš i tuđu bol....

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.