Kolumne

ponedjeljak, 27. lipnja 2016.

Lorena Kujek | Kad mladost zakasni


Sjedila je nasred trga, glave pognute, promatrajući dva goluba kako guguću nedaleko gradske fontane. Djelovali su idilično, neopterećeni svakodnevnim brigama nas smrtnika i lišeni svakog pokušaja mijenjanja stvarnosti. Jednostavno su samo živjeli: "To meni nedostaje", šapnula je sama sebi, pritom se bojeći da ju netko slučajno nije čuo, pa je stala okretati svoju sumornu, naizgled mladu glavu ne bi li opazila tragove čuđenja, ali sve što je vidjela bila je dakako, ravnodušnost.

Osjećala se ponovno mladom, iako je nosila teret godina na svojim leđima i ono nekoć, glatko, pročišćeno lice žuljalo je mnoštvo bora, a ponosni kapci što su tako rado nosili šminku sada su obješeni, koža je neelastična i ruke zahvaća starost, taj neumoljivi, genetski tok života.

Ona sjedi i čeka: "Obećao je da ćemo se ponovno vidjeti" - pomislila je. Prošlo je previše vremena od zadnjeg iskrenja u očima, posljednjeg povišenja tona u nekoj uobičajenoj raspravi, stiska ruke i zagrljaja što zaustavi disanje... Kad bi joj dali zrcalo u ruke vjerojatno bi u odrazu vidjela djevojku od skoro 20 godina, ali obavezno mlađeg izgleda, tužnih smeđih očiju koja se nalazi u škripcu- obrazovanje zastajkuje, volja se briše kao list papira nošen vjetrom, često nešto napiše, jer ju pokreću samo iluzije. Realno, sada je starica, nesvjesna kamena sputavanja.

Dijagnoza je kažu, progresivna demencija, brisanje pamćenja uslijed velikog šoka. Više nije svjesna same sebe, uloge u ovom svijetu i poimanja vlastite ličnosti. Nekad je zaista pamtila sve u tančine, boju njegove košulje kad su se prvi put sreli, frizuru poslije slavlja punoljetnosti, one grozne navike pušenja, koju je nedugo zatim i sama poprimila. Živi od uspomena, kao da je vremenski stroj zapeo na prijelazu dvaju obrazovnih institucija, prvih razočaranja i neuspjelih pokušaja buđenja ljubavi u nekome tko ju nije u stanju uzvratiti.

Stekla je nešto u životu, i ako pitate njenu obitelj za mišljenje unuci će obavezno reći da je baka uvijek bila čudna, kako joj se pogled gubio usred razgovora i da se sjetno prisjećala nekih ljepših vremena, a voljela je samo jednog čije se ime urezalo poput bršljana u njene kosti.

Djevojka prebire prstima po kutiji zamotanog duhana, pali posljednju cigaretu i vidi mladića koji joj se približava. Takav scenarij sanja svake večeri, a nikad se ne događa. U idućem trenu starica ustaje s prašnjave klupe, ali pada i ostaje ležati, bilo je to posljednje sjećanje.

Svemu je kraj. Preduhitrila ju je smrt što je potajno godinama obilazila, dok ju nije konačno shrvala. Na grobu, iz mase buketa samotno pored križa viri bijeli karanfil, a starac što grli križ, pustio je samo jednu suzu, najveću i najtežu- suzu kajanja.

Došao je, ali prekasno...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.