Kolumne

utorak, 24. svibnja 2016.

Svetlana Živanović: Prodavačica ljubavi | Odlomak

Prodavačica ljubavi

Odlomak - početak romana

Lepo sam videla kako mi se nešto belo približava ka licu i onda mi je ponestalo daha. Mlatarla sam rukama i nogama, ali nisam uspela da ispustim ni najslabiji krik. Krvnik me je iznenadio, uhvatio na spavanju. Da znadoh bar da udahnem pre nego što se belo stropoštalo na mene, imala bih neki minut više za borbu. Da mi se pri ruci našao telefon ili lampa ili ne znam šta sve držim pored kreveta, čašu s vodom možda, ali ne, ničega, ničega da udarim to podlo stvorenje. Nisam sigurna, ali mislim da je to bio jastuk, beli sa čipkastim ivicama, perjani, težak, neprobojan. Jastuk moje babe, nije moj sigurno. Moj je mekan i rastresit, tanak i plav, a ovaj ubistveni tvrd kao kamen, od kad znam za sebe stoji na krevetu moje babe. Ona ne spava na njemu. Tu je spavao deda, kako kaže, a umro je odavno, godinu ili dve pošto sam se ja rodila. A ona čeka da joj se vrati, ne bi li, jel te, legao pored nje. Otkačena žena, nema šta.

Izgleda da sam ja sada mrtva. Tako izgleda. Ne boli me ništa, ne znam da li dišem, to nikako ne mogu da utvrdim, primaknem ruku do usta i ne osećam strujanje vazduha, spustim je na grudi i ne osećam nikakvo titranje. Mislim da kroz mene krv više ne teče. To znači da sam mrtva. Ali čujem i vidim. I to ne neke nerazgovetne glasove ili zamućene slike, potpuno su jasne, čak izoštrene. Ne znam gde sam. Hodam, ali ne osećam da se moji mišići pomeraju. Bosa sam, ali ne osećam bockanje u tabanima, nema hladnoće niti vreline. Nije loše kad si mrtav, ako sam ja uopšte mrtva. Ne znam.
Dok sam bila živa, mislim dok sam znala da sam živa, javljale su mi se ponekad scene sopstvene smrti. Ali nikada ovako glupe, sa jastukom i bez zvuka. Zamišljala sam kako prelazim ulicu, pada kiša, pljusak, letnji najbolje, automobil izleće niodkuda, i to jak neki automobil, mercedes najnovije proizvodnje, ni slučajno neki krš ili bicikl ne daj bože, kako bi to bilo ponižavajuće, gume škripe po mokrom asfaltu, sirena ječi, pišti, diže me na haubu, odlećem preko krova, krv na sve strane, grmi, sevaju munje, ljudi trče, vrište, plaču, kukaju, hitna pomoć, policija, a ja ležim mrtva u bari, kiša razvodenjava moju krv i boji je u rozikasto, nežno rozikasto. Lepo, baš interesantno. A ne ovako, ne ovako da me neko namerno ubije, kakav blam!

Oko mene ima ljudi, ali opet sam sama, a možda to i nisu ljudi, možda su bivši ljudi, ili duhovi. Oni mene ne čuju, ne čujem ni sama sebe, ali govorim, sigurna sam, otvaram usta, razmišljam. Znam ko sam, ali ne znam šta sam. Sahranili me nisu koliko se sećam, a sećanje me dobro služi. Nisam videla povorku, niko nije plakao, a bar bi moja baba prolila reku suza da me je morala pokopati. I nisam u sanduku, ne nisam, nisam zatrpana tonama zemlje, mada kažu „ laka mu zemlja bila ”, možda je i meni laka pa je ne osećam, ne pritiska me, nisam u tami. Pa da pročačkam malo po svom sećanju, čisto da proverim sebe. Ko bi imao razloga da me ubije? Ko? I zašto?

Nisam svetica, to je svima jasno, ali ne verujem da sam zaslužila da me neko, proklet bio ko god da je, kokne. Lepa sam, to sam oduvek znala. Samim tim, tom svojom lepotom koja mi je nametnuta, stvaram sebi neprijatelje. Ona je došla slučajno, ja je nisam tražila, pa nisam ni kriva. Ne mislite da su moji dušmani samo žene, ima i muškaraca, ima onih koji bi mi unakazili lice i kičmu polomili, znam to. Dobro, priznajem ja da nisam baš uvek dobra, ali verujte nisam zla, to nisam.

U filmovima i romanima, bar onim koje sam ja gledala i čitala, najčešće stradaju uticajni ljudi, na primer sudije ili političari, narko dileri u nekim svojim mafijaškim obračunima, i neki drugi, jako bogati biznismeni. A ja? Ljudi, pa ja sam medicinska sestra! Ko bi imao koristi mene da ubije. Kome sam ja mogla da skrivim kad sam na poslu manja od makovog zrna. Na jedvite jade sam se i zaposlila i čuvam to radno mesto kao oči u glavi. Načelnik vreba svaku priliku kako bi podelio što više otkaza, kaže naredili su mu iz ministarstva da otpusti što više osoblja. Razumem, okej je to, organizacija, reorganizacija i tako dalje. Ja sam veoma savesna i stručna, ne može čovek da mi nađe zamerku. I ne verujem da bi se neko nameračio na mene zbog tog radnog mesta, plata je mizerija, niko normalan me ne bi ubio zbog toga. A opet, mora da je mene ubio neko ko nije normalan. Stalnog momka nemam, ali ima jedan kako bih ga nazvala... jedan frajer s kojim se povremeno viđam. E, on mi služi samo za seks. Samo to. Problem je što je on oženjen. Moguće je da me je njegova žena lišila života, ali i tu sam vrlo skeptična. Postoji drugi momak koji mi se godinama nabacuje, govori mi kako sam ja ljubav njegovog života, šalje mi cveće i čokoladice, fin je stvarno, ali on se meni uopšte ne sviđa, ni malo. Odbila sam ga više puta. Žena mog ljubavnika i dugogodišnji udvarač su jedini osumnjičeni, oni imaju bar nekakav motiv.   

Sada, pošto sam nevidljiva i nečujna krenuću da posmatram osumnjičene. I saznaću, bar se nadam, ko je moj ubica. Lep osećaj, lep. Šta biste dali da ste na mom mestu? Ja njih čujem i vidim, a oni i ne sanjaju da ih ja vrebam, merim svaku njihovu reč, postupak, skeniram ih od glave do pete. Pročitaću im misli. Neverovatno lepa moć. Možete da krenete samnom, kajanje vam svakako predstoji. Ili nećemo otkriti ništa ili će to biti nešto mnogo strašno, jezivo, ko zna šta ljudi, moji prijatelji i neprijatelji rade i misle. I nek vam odmah bude jasno da ste veoma privilegovani. Privilegovani zbog toga što sam vam i ovo do sada ispričala. Moja priča nije za svakog, samo za odabrane je, samo za odabrane...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.