Pod okriljem jednog sasvim izražajnog i suvremenog naslova /riječi/ pojma nalazimo zaokruženi pjev, u procesu prepoznato kao pisanje i sabiranje misli kroz arhetipski temperament poezije. Taj olakšavajući ali nikad do kraja prozirni diskurs govorenja i obraćanja drugome nakon što smo to isto sebi rekli i u sebi čuli, u prigodi pristiglog pjesnika-zvuči kao sabirajuća melodija sasvim određenog ciljajučeg broja tonova.
Pjesnik i čitatelji (ta divna bića) susreću se kroz fermente ovih pjesama kao u igri zamijenjujući mjesta da bi rekli: ja sam on, on je poput mene, ja sam to mogao napisat ali nisam itd. Zasigurno autoportret jest portret te je svako koncentrirano i konfesionalno pisanje ujedno zajedničko putovanje u pitanja( kojima ova zbirka obiluje), odgovore, iskupljenje. I sam osjećaj krivnje kao dominantan otpuštajući osjećaj ove ponuđene poetske hrane-tako je lako i istinito djeljivi moment ljudskog srca.