Do
pojave serijala „Pjesma leda i vatre“ i HBO-ove adaptacije istog u vidu serije „Igra
prijestolja“, većina mainstream čitatelja nije čula za ime Georgea R. R.
Martina, što ne čudi previše kada znamo da je svoju spisateljsku karijeru počeo
sedamdesetih godina prošlog stoljeća objavljivanjem kratkih priča, a onda je
krajem tog desetljeća objavio i prvi roman, „Umiranje svjetlosti“ (Dying of the
Light) 1977. Početkom osamdesetih je već bio etabliran pisac SF-a i fantasyja,
a onda je došao njegov četvrti roman, „Pjesma Sudnjeg dana“ (The Armaggedon
Rag) 1983. koji ga je gotovo uništio, financijski i karijeristički. Zapravo, roman
je toliko loše prošao da je čovjek digao ruke od pisanja romana i otišao u
Hollywood da radi kao scenarist, a kasnije i kao savjetnik na novom ciklusu „Zone
sumraka“ (Twilight Zone, 1985.-1989.). Ozbiljnijem pisanju se vratio tek s
gorespomenutom „Igrom prijestolja“ (A Game of Thrones) koji je izašao 1996.
Zašto je toliko loše prošao kada znamo da je to Martinovo omiljeno djelo, što se itekako osjeti kada se čita? „Pjesma Sudnjeg dana“ se može nazvati eksperimentalnim romanom i veoma ga je teško svrstati u neki određen žanr, iako se u njemu prepliću najmanje tri, a to je, uz loš marketing i pogrešna očekivanja čitatelja, vjerojatno jedan od najvećih razloga njegovog, tadašnjeg, neuspjeha. Vjerujem da će sada biti bolje, pošto je roman vremenom dobio kultni status, a i dobio je vjetar u jedra popularnošću „Igre prijestolja“ pa je sve s Martinovim imenom traženo. Drugi razlog je motiv romana, a to su zaboravljeni ideali generacije djece cvijeća, koji su osamdesetih godina, u doba kada se gledalo na druge stvari, ljudima jednostavno nisu sjeli. Oni koji su te ideale ganjali i za njih se zalagali šezdesetih godina prošlog stoljeća su "odrasli" i bavili su se "ozbiljnim" stvarima, a mlađim generacijama nije bilo stalo do toga.
