Božica Jelušić | Ana Ahmatova: Za ljubav

Za ljubav te ja ne molim.
Bolje ćeš joj mjesto dati.
Neću onoj koju voliš
Ljubomorna pisma slati.
Mudar savjet tek da čuje:
Pjesmom nek' mi se osladi.
I moj portret da poštuje-
To uljudan ženik radi.
Praznoglavka dobit' mora
Znak pobjede neizbježne,
A me svjetlost razgovora,
Nit' spomen na dane nježne.
Al' groš sreće kad ljubljenoj
Dotraje za zadnje dane,
A duši prezasićenoj
Kad odbojno sve postane,
U noć moju uzvišenu
Ne dolazi. Ne znam tko si.
Kakva pomoć u tom trenu?
Lijek za sreću ne donosim.

Prepjev: Božica Jelušić

Božica Jelušić | Ana Ahmatova: Bijeli kamen

Kao bijeli kamen u tami bunara,
Uspomena spava u meni bez zvuka.
Izgubit ne želim ništa od tog dara,
To je moja radost i sva moja muka.

Mislim da će onaj tko izbliza kuša
Proniknut mi oči, pronaći tu gošću.
I od nekog koji tužne priče sluša,
Sjetniji će postat, shrvan turobnošću.

Odlučiše ludi bozi zemne ljude
Pretvorit u stvari, s iskricama svijesti.
A da živjet mogu nezemaljske tuge,
Htjedoše da tebe u sjećanje smjestim.

Prepjev: Božica Jelušić

Božica Jelušić | Životu u gostima, s poezijom u vječnosti

Portret: Nathan Altman. 1914

(Fragmenti o Ahmatovoj)

ANA AHMATOVA, najveća ruska pjesnikinja 20. stoljeća, oličenje je jednoga životnog pardoksa: živjela je 77 godina, od čega intenzivnih 60 pripada pisanju i preživljavanju na trusnom tlu poezije. I zaista. sve što se od te plemenite pehlivanske majstorije moglo dobiti ona je dobila, dok je istodobno u čvrstim gabaritima zbilje sve gubila: sve joj se otimalo, rušilo i guralo je na rub crnoga ambisa očaja, melankolije i propasti. Jednoga su joj muža streljali, druga su dvojica završila u ruskim kazamatima, gdje će joj zaglaviti i sin Lev, svjetlo njena života, ostavljajući je da "zavija pod bedemima" i s kanticom hrane da provede "tristo sati" u redovima nesretnih žena, majki, sestara, družica, čekajući da joj "odbrave katanac", ti neumoljivi zatornici slobodne misli i prava na sičušne, skrovite ljudske snove.

Ahmatovu su istovrsnici i nepoznati stiholjupci voljeli, slijedili, slušali, posvećivali joj pjesme, slali pisma ljubavna i razna, uzimali je za estetski parametar. U njenom osvjetljenom noćnom prozoru vidjeli su svjetionik usred maglovite lirske pokrajine, omotan velovima iskričave rječitosti i užgan iskrom genijalnosti. Ljubav je bila njena misija spasa, tražila ju je neprekidno i bez nje ostajala, kao po kazni. I kako je bilo uopće moguće, zapitat će se ljudi novoga doba, da se takve riječi spajaju u bolnoj glavi i uzdrhtalom srcu, dok ih je ruka bilježila, trepereći poput krila grlice u oluji: "I tvrda, hladna riječ je pala, / Na vrele grudi, šaka jada; /svejedno: sve sam to već znala, / I smirit ću se, bar se nadam..."

Ana Ahmatova | N.V.N.

U ljudskoj je intimi ta zavjetna crta,
nju zaljubljenost, ni strast prijeći neće, –
neka se usta ljube usred muka smrtna,
a ljubav neka srca na komade siječe.

I prijateljstvo tu je preslabo i one
godine sreće što je uzvišena, vruća,
kad su nam duše slobodne, nesklone
za sladostrasna lagana klonuća.

Oni što streme njoj su – ludi, a tko je
dosegnut uspije – taj je slomljen tugom…
Sada si shvatio i zašto moje
ne kuca srce pod tvojom rukom.

Ana Ahmatova | Dvije pjesme

1.


Jastuk je već vreo
s obiju strana.
I druga svijeća evo
gasne, i krik vrana
sve je čujniji, jasan.

Evo dočekah zoru,
kasno misliti na san…
Zastor na bijelom prozoru
bijel je i nesnosan.
Zdravo!

Ana Ahmatova | Ljubav

Čas zmijski svita u klupko,
čara na samom dnu srca,
čas cijele dane s gukom
na bijelom oknu – golubica.

Čas blista u inju sjajnom,
u snu zumbula se skova…
Odvodi sigurno, tajno
od radosti i od snova.

Umije slatko zaplakati
u molitvi tužne violine,
i strašno ju je opaziti
kad u tuđemu smiješku sine.

___________________________

Ana Andrijivna Ahmatova (ukr. А́нна Андрі́ївна Ахма́това )(rođena: Gorenko, ukr. Го́ренко); (Ukrajina, Odesa, 23. lipnja 1889. - Rusija, Domodedovo, 5. ožujka 1966.); ruska i ukrajinska pjesnikinja