Elis Gobo | Najlakše se izražavam na svom lokalnom idiomu pićanskom govoru – on je moja prva jezična ljubav na kojoj najbolje i osjećam

Razgovor pripremio Nikola Šimić Tonin

Za one koji Vas manje poznaju, recite par riječi o sebi, a osobno znam da je sve manji broj takvih u svijetu pjesništva?

Zovem se Elis Gobo (rođena Baćac), po struci magistrica kulture i turizma te kroatistike, a pjesnikinja sam mlađe generacije Istarske županije. Pišem poeziju i prozu na pićanskom mjesnom govoru, a moje su pjesme objavljene u zajedničkim zbirkama: Žavajon, Pićonski feroli i feralići, Spoda menduli: versi z labinjonske skanciji, zbirci udruge Duša Šarengrad (2024.) i S ljubavlju Dea 7 u zborniku Domaća rič, te u časopisima Republika, Zadarska smotra, Zadarski književni ljetopis, Kvaka i Nova Istra.

Svoju poeziju predstavljala sam na brojnim pjesničkim večerima i manifestacijama, među kojima su Matica hrvatska u Puli i Zadru, Verši na šterni u Vižinadi, Barakovićevi dani i Domaća rič u Zadru, Večeri na Brižićevin dvuoru u Preku na Ugljanu, Ča vrh arbe na Rabu i Rešetarački pjesnički susreti. Jednom mjesečno, zajedno s pjesnikom Teodorom Gobom i Turističkom zajednicom Općine Raša, organiziram i nastupam na pjesničkim susretima pod nazivom Pjesnici u Kovarskoj kući u rudarskom centru za posjetitelje u Raši.

Dobitnica sam nekoliko priznanja i nagrada: laureatkinja pjesničkog natječaja Ca je ča 2024. u Labinu za pjesmu Prvo nego si zavajka nesto, drugog mjesta na natječaju Ingrid Krušić Maretić u organizaciji Knjižnice Vodnjan za pjesmu Da se je mene pitalo te nagrade Čakaviana 2010. za humoresku Ča to udoro va Istri zelenoj... ili kako Pićonci poju na ocat.

Kada se u Vam javio zov pjesništva?

S prvim nagovještajem puberteta počela sam pisati „za sebe“. To je razdoblje u kojem mladi čovjek neprestano propituje svijet i vlastita uvjerenja, pokušavajući dokučiti što je istina i što je smisao života. Pjesmama misaone tematike istraživala sam temeljna ljudska pitanja – sreću, postojanje, život u cjelini, njegovu suštinu i svrhu.

U srednjoj školi profesorice hrvatskoga jezika i književnosti Orijana Paus i Kristina Varda uočile su moj afinitet i talent za pisanje te me ohrabrivale da stvaram na vlastitom jeziku, oblikujući svoj idiom. Na studiju kroatistike svoje sam pjesme počela čitati javno – najprije na književnim salonima u pulskoj Matici hrvatskoj, kao polaznica recitatorske skupine.

Pokojni istarski književnik Drago Orlić, jedan od pokretača Verši na šterni, potaknuo me da pjesme počnem slati na književne natječaje. Moj prvi natječaj bio je upravo Verši na šterni. Tako su se nizala sudjelovanja na susretima i natječajima, rađala pjesnička prijateljstva, a uz to su stizale i prve nagrade – male potvrde da moj glas u pjesništvu ima mjesto i vrijednost.

Toliko emocije, duše, srca, unosite u svoju poeziju, a tu je i idiom vašeg kraja, pa nas svojom poezijom darujete višestruko, kad nas svojim stihovima „kupite” na prvu, zavolimo Vas, kroz Vas i Vašu poeziju zavolimo i Vaš kraj.

Hvala na komplimentu. Najlakše se izražavam na svom lokalnom idiomu pićanskom govoru – on je moja prva jezična ljubav na kojoj najbolje i osjećam. Sretna okolnost bila je što me do polaska u predškolu čuvala baka, od koje sam naučila prve riječi na pićonskom, dok sam standardni jezik počela usvajati tek u vrtiću. Jako sam vezana za moj Pićan, idiličan kraj središnje Istre u kojem je rođen poznati skladatelj Matko Brajša Rašan, koji je nekada bio biskupija, grad legendi i priča, u kojem je još uvijek živa tradicija usmenog pripovjedalaštva, a ljudi su skromni, topli i gostoljubivi. Njegov šarm često me inspirira na pisanje, i drago mi je ako stihovima uspijevam prenijeti na vas čitatelje osjećaje prema mjestu gdje sam se rodila, odrastala, zasnovala obitelj i u kojem i dalje živim. Pićan u meni živi i jednostavno je neodvojiv dio mog identiteta.

Koliko poezija, dok oblikujete svoju pjesmu oblikuje vaš život?

Proces pisanja poezije ne oblikuje samo pjesmu, on oblikuje i mene. Svaki put kada započnem stvarati, učim se strpljenju: čekam da se pojavi onaj tihi, unutarnji šapat iz kojeg se rađa prvi stih. Učim se hrabrosti, jer poezija traži da otvorim dijelove sebe koje inače skrivam, da progovorim o ranama, odnosima i trenucima na koje se često ne usuđujem osvrnuti.

Poezija me uči blagosti prema vlastitim nesavršenostima; nakon što dovršim pjesmu, shvatim da nijedna nikada neće biti savršena, ma koliko se trudila utkati cijelu sebe u nju. Uči me poniznosti prihvatiti da će drugi možda vidjeti nešto posve drugo, imati drugačiji dojam, osjetiti drukčiji ritam od onog koji sam ja namjeravala donijeti.

Pisanje me vodi u nevidljive predjele moje unutrašnjosti, otvara vrata tišinama koje sam željela zaobići i približava mi ljude koje nisam do kraja razumjela. Svaka pjesma postaje putovanje: u sebe, kroz sebe i prema svijetu.

Stvarnost i ono što živimo bilježi sve nas, pa i djela / pjesme koja stvaramo? Koliko Vaše životne stvarnosti ima u Vašim pjesmama?

Ponekad mislim da moje pjesme znaju o meni više nego što ja sama sebi dopuštam priznati. Kada mi je kolegica po peru, Marija Ribarić, posvetila pjesmu s riječima: “Ti se pred semi sučeš, ki more tako?”– kao da je izrekla ono što ja sama godinama osjećam, ali rijetko izgovaram: da se u mojoj poeziji doista skidam do kože, do istine, do onoga što najčešće nastojim sakriti od svijeta.

Kad pišem, ne mogu lagati. Ne mogu se pretvarati da nisam ranjiva jer pjesma to odmah osjeti. Ne mogu glumiti hrabrost jer pjesma izvuče istinu iz najskrivenijeg mjesta. Ne mogu biti netko drugi jer poezija traži mene, baš mene, onakvu kakva sam u najtamnijem i najsvjetlijem kutku sebe.

Možda je zato zanimljivo, ali i pomalo okrutno, da su mi upravo najtužnije pjesme bile najprepoznatije i najnagrađivanije – one o neuzvraćenoj ljubavi, o oproštajima koji su boljeli kao rez, o susretima koji su bili sudbonosni samo zato što su bili posljednji.

Razmišljate li o tome koliko će Te se ogoliti, gole duše reći sve, ili ipak nešto ne reći, zadržati za sebe?

Često se zapitam gdje je granica između onoga što pjesnik smije podijeliti i onoga što treba zadržati za sebe. Zreliji i iskusniji pjesnici znaju mi reći da ponekad u svojim stihovima otkrivam više negošto je uobičajeno – i to shvaćam kao dobronamjernu napomenu, jer svakome je njegova granica drugačija.

Ipak, moja pjesnička sklonost oduvijek je bila misaona poezija. Ona jednostavno traži određenu iskrenost i prozirnost, traži da se čovjek suoči s onim što nosi u sebi. U takvim pjesmama teško je ostati sasvim suzdržan, jer to bi značilo odreći se njihove srži.

Naravno, postoje osjećaji i iskustva koja ostaju samo moja, a ono što odlučim podijeliti uvijek nastojim izraziti tako da bude autentično, ali i obzirno – prema sebi, prema drugima i prema čitatelju. Vjerujem da se prava mjera uvijek nalazi negdje između iskrenosti i takta, a svaka nova pjesma i izvedba iznova me uči kako pronaći tu ravnotežu.

Postoji li kod Vas pat pozicija stvarnosti koja Vas drži u nekoj životnoj blokadi, pa se prenese i na poeziju: „Pisati o tome ili ne?

Postoji – osobito onda kada je rana još uvik friška, otpjevala bi klapa Rišpet, i kada bi potencijalno pisanje moglo samo dodatno otvoriti ono što još nije zacijelilo. U takvim trenucima treba sebi dati vremena i dopustiti si da se taj trenutak proživi u tišini, uz fokus na tijelo, disanje i jednostavno hodanje, na koje smo u ovom užurbanom svijetu gotovo zaboravili.

Međutim, kada osjetimo da riječ više ne boli nego otvara prostor, tada treba pisati. Tada riječ postaje most prema iscjeljenju, a ne dodatan teret. Zato vjerujem da treba pisati tek onda kada poezija može biti put prema oslobađanju, a ne prema produbljivanju rane.

Postoje li po Vama nepoetične teme za poetsku obradu?

Ne postoji tema kojoj bi poezija zatvorila vrata. Sve što stvarno postoji i što imaginacijom sami stvorimo, može postati pjesma. Nešto nam na prvu može izgledati kao „obično“ i „nevažno“, ali ako priđemo bliže i zagledamo dublje naći ćemo pukotinu kroz koju ćemo istisnuti stih pa strpljenjem i oštrijim gledanjem i cijelu pjesmu.

Poezija se ponovno vraća u modu, stiče te li takav dojam?

Doista, čini se da poezija ponovno pronalazi put do ljudi. U moderno doba poezija do čitatelja ne dolazi samo među koricama knjiga, nego se pojavljuje na društvenim mrežama, u porukama, medijima, na grafitima,... čujna je i u glasovima onih koji se prije nisu usuđivali pisati jer stihovi nisu elitni teren, već teren na kojem svatko može izreći svoju istinu i pretočiti je u stih. U vremenu otuđenja – od drugih, ali možda još dublje od sebe – u svijetu koji zahtijeva brzinu, učinkovitost, stalnu budnost, poezija postaje tanka, ali čvrsta slamka spasa koja nas vraća k sebi i daje oblik onome neizgovorenome što možemo čuti samo kada usporimo i prodremo u vlastitu nutrinu.

Kako bi svoju poeziju opisali nekome tko još uvijek nije imao priliku susresti se s njom? Do koga mislite da bi ona mogla doprijeti i zašto?

Svoju poeziju na pićanskom mjesnom govoru mogla bih opisati kao spoj duboke emotivnosti, iskrenosti i idiomske topline, u kojem se prepliću ranjivost, krhkost i hrabrost. U mojim stihovima susreću se osobna ogoljenost i misaona refleksija, pa čitatelj vrlo brzo osjeti da pred sobom nema samo pjesmu, nego dijalog s nečijim najskrivenijim prostorima.

U mojim pjesmama prepliću se ljubav, zanesenost, strast, tjelesnost, gubitak, čežnja, slike djetinjstva i krajolici Istre – sve ono što čini život, ali filtrirano glasom koji se ne boji ogoljenosti, a istovremeno pokazuje hrabrost suočavanja sa samim sobom.

Uz jutarnju kavu čiju bi ste poeziju rado čitali?

Iskreno vjerujem da svaki pjesnik mora puno čitati – sve pjesnike, stare i suvremene, domaće i strane, kako bi mogao kvalitetno pisati. Čitanje različitih glasova širi horizonte, pomaže u pronalaženju vlastitog izraza i uči nas kako se riječima može oblikovati emocija i iskustvo. Volim dopustiti da me nadahne svaki pjesnik, bez obzira na stil ili generaciju.

Ne želim nikoga posebno izdvajati kako se nitko ne bi uvrijedio, ali najradije čitam autore u čijim stihovima prepoznajem vlastita proživljena iskustva. Možda je to razlog zašto me posebno diraju pjesme primjerice Roberte Razzi, Teodora Gobe, Sanje D. Mikić i sličnih – u njihovim stihovima pronalazim dijelove sebe, osjećaje i situacije koje su mi bliske, a istovremeno me nadahnjuju i daju snagu za vlastito pisanje.

Kako se Vaša struka, rad za život dopunjuju, jesu li smetnja jedno drugom, i kako bi voljeli da se vaša pjesnička putanja razvija?

Kao direktorica raške općinske tvrtke ARSIANA d.o.o. bavim se očuvanjem i valorizacijom rudarske baštine. Kao praunuka rudara, svjesna sam koliko je ta tema duboko utkana u identitet Labinštine – gotovo da nema obitelji u kojoj netko nije bio rudar. Upravo zato uvijek imam na umu poštovanje prema težini i dostojanstvu rudarskog života. Projekt Kova experience – proživi dan u životu rudara, koji skoro tri godine provodim, osvojio je brojne nagrade i priznanja: „Zlatna koza“ 2024. za najinovativniji turistički proizvod u Istarskoj županiji, nacionalnu nagradu „Simply the best“ 2025. za najbolji posjetiteljski centar u Hrvatskoj, međunarodnu nagradu „Plautilla“ 2025. za kvalitetu i inovativnost u interpretaciji i zaštiti kulturne baštine povijesnih gradova, što potvrđuje da i turistička struka prepoznaje vrijednost projekta. Pišući pjesme, cilj mi je izazvati reakciju, ostaviti trag i unikatan pečat, a slično je i u poslu s obzirom na to da se bavim poslom u kojem je kreativnost jedna od najvažnijih vještina. Ovim putem, koristim priliku pozvati sve koji još nisu bili na Kova experience doživljaju da na arsiana.hr rezerviraju termin te da dožive jedinstveno iskustvo ulaska u rudnik ugljena i prožive dan u životu rudara.

Ima li nešto što Vas nisam pitao a rado bi ste odgovorili na to?

Puno ste me već toga pitali i vjerujem da smo dotakli najvažnije. Možda je najbolje da nešto ipak ostavimo za neke nove intervjue i buduće susrete.