Ljudi se tiskaju jedni uz druge. Čekaju brodove. Svi su se obukli za putovanje, imaju tople jakne i šalove. Možda danas svi odu negdje, makar do placa, da potraže meso, svježe voće i povrće, šumske gljive i med, kolače, sve što u kući nedostaje – svježe vrhnje i sir. Da oslobode svoje ukusne pupoljke.
Đoko radi danas, ali ni za mene nema predaje. Oko mene krpe od magle. Kaže: "Negdje u magli izgubljeni su i moj prijatelj Mirko i njegov pas Kumi." Ali ja još ne čujem sirene.
Preko puta mene sjedi jedna gospođa, naučena na poraze. Do nje kćerka. Ona tek traži svoje riječi i misli. Mobitel u rukama joj pomaže. Nije to moj svijet. Ja si sam stvaram svijetove, a ostali samo plutaju i traže se.
Danas mogu uraditi ništa, a mogu i sve. Nekima je danas samo dan prije sutra, ali meni nije. Stalno otvaram nove staze i pravim planove u glavi.
Sirena. Došao je brod. Na njemu piše Titanic. Ljudi se ukrcavaju, više nemaju vremena za mene.
Đoko je ispekao patku sa krumpirima, ali Đoko je na dnu, u podpalublju. Negdje tiho osluškuje šumove. Za mene je dan već stvaran. Nisam se ukrcao na Titanic, jer ne volim brodove koji potonu na kraju priče.
A Kate Winslet? Neka je netko drugi drži na pramcu dok Titanic krene na svoje putovanje u nigdje.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.