Oleg Antonić | Janez Menart: Uspon – Vzpon

 

VZPON

Vrh gore snežnobel kipi v nebo.

Meglica tik pod njim je diadem.

Za mano, pod višavjem, koder grem,

vse bolj se manjša vse, kar zre oko.

Prav tam v daljavi, v zvitih jarkih rek

že vse medli od senc in od meglic;

brezšumno je in moj zategli klic,

vse bolj zgubljen, ne vrne se v odjek.

In misel, ki počije tam in tod,

vse bolj medlo spominja se oblik

in zvokov sredi daljnih lis in pik,

ki ve, da skoznje me je vedla pot.

In vse, kar je prešlo kot brez sledu,

je zame vse bolj mrtvo, brez moči:

res je še tam, a le kot del poti

in le predhodje tega, da sem tu.

Kar pa res šteje, je ta slani znoj

in kamen, ki spotaknem se nad njim,

in lilast cvet, ki vanj se zastrmim,

in pa morda ta gora pred menoj.

Ta gora, ki sem si jo vzel za cilj,

ki vrh vse bolj zastira ji oblak,

ki vzpon tja k njej mi že šibi korak

in srka kri iz prenapetih žil,

ker to kar je za mano, me uči,

da pot, ki zdaj jo hodim, že čez čas

dobila bo nem, omrtvel izraz

kot vse, kar daleč spodaj že leži;

ker vem, da vrh, četudi stopim nanj,

rodil bo srečo le za kratek hip,

saj ko se v žilah umiri utrip,

bo s koncem hoje tudi konec sanj;

saj tam nad vrhom je le še nebo,

jaz pa pod njim obstal bom ves težak -

kako naj višje stopi mi korak,

ko pade noč in zvezde se prižgo?

Vrh gore je bel kažipot očem

In jasen dan žari od vsepovsod

in sreča je, da je pred mano pot,

in to da vem, da slast je v tem, da grem.

(Janez Menart)

USPON

Kamena stvarnost cijepa nebo snom,

koprenom joj vrh meko okrunjen.

Sipar me prima, meljem balast lijen,

smanjuje se sva stalnost poda mnom.

Ondje, daljinom, rijeci blista luk;

prikrati sjena izmaglici mah.

Nečujnost hvata pregrijan mi dah;

davanje svijetu slijeva me u muk.

(Tàmān da jest bijeg val gdje miruje;

bio čovjek čist ili omamljen;

bio umrežen, bio izglobljen;

on traje samo dok se daruje.)

Misao koju paša miluje

otpušta oblik netom opažen;

zaostane zvuk za mnom razblažen;

jedino me put s njima vezuje.

I sve što mi je mijenom proteklo

skupljajući se usput izdašno,

nekoć nasušno, sad je slabašno

spram ovog svjetla kud me doteklo.

(Čak i da duša negdje stanuje,

čak i kad misli prostru nedogled,

ma i da trudan bubri plodored;

sada što nije - mrtvo samuje.)

Živo što pak jest slani je taj znoj,

odjeka grohot kad se spotaknem

i moćni zvončić kojeg dotaknem, 

pa i na ovom divu nespokoj;

divu kojem vrh tajna zastire

magleći pristup u isklesan stih;

dok srče krv iz žila napetih

da volja moja k njemu zamire.

(No gdje bih? Još je samo tijelom k dnu:

ozvučiti zid oblijećući hram,

nakapati stup isplakavši plam,

biti stalaktit - ogledalo snu.)

Kud god već da um biće pronosi,

čak i kad se sav svijetom razlijem, 

zabljesne odraz umrtvljen i nijem 

što ga tek na tren zbiljnost uznosi. 

I vrh, ako ću segnut k naumu,

zanosu dat će sasvim kratki rok,

jer kad se vrati mir u krvotok

silaz će samo htjeti k razumu.

(Cvjetanje snova gasi patina,

nestaje voćna filozofija,
ustaje opća ekologija,
ledena kada lizne istina.)

Nada mnom bit će nedohvatni svod,

nemoguć daljnji u visinu hod;

uopće, kakav steći ću tu plod?

Smrznut da snatrim zvjezdani svoj vod?

Vrletan mi vrh smjerom sidri svijest

jasan dok me dan žari odasvud.

Ushit utka srh; preda mnom je put

i znam: sva slast je tu gdje korak jest.

_________________________________________________________________________________

* Dijelovi u zagradama dopisani su prepjevu kao plohe prizme kroz koju je prelomljen sadržaj izvornika Janeza Menarta („Vzpon“).

** Janez Menart (1929. – 2004.) - slovenski pjesnik i prevoditelj (vidi primjerice natuknicu „Menart, Janez“ u Hrvatskoj enciklopediji LZMK).

*** Naslovna fotografija iz osobne arhive snimljena je u Julijskim Alpama, s Bambergove poti. Na stvarnosnom su horizontu istaknutiji (slijeva nadesno grebenom): Dolkova Špica, Škrlatica, Visoki Rokav, Veliki Oltar (zaklonjen Rokavom) i Dovški Križ. Dolina Vrata uronjena je u oblak.