Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Magdalene Mrčele "Kako je Flegmarin postao kapetan"

Piše: Mirjana Mrkela

Ljetni planovi 

            

S planiranjem ide ovako: zimi se planira ljetovanje, a ljeti se razmišlja o zimskim praznicima i Božićnim darovima. Dobro, ne rade to baš svi. Ali ako nešto silno želiš, onda mnogo prije Nove godine počneš zamišljati kako bi bilo da ti se želja ostvari. A ako često ne putuješ i uz to ne živiš na moru, velik dio zime provedeš sanjajući morsko ljetovanje. 
     

Zato se nisam iznenadila kad mi je Marijan poslao ovaj SMS: "Stigli smo. Kad se vidimo?"             

Naime, ja živim na moru i veseljem pratim planove svojih prijatelja u mom pravcu. Kad stignu, nađemo vremena i za druženje, kojemu smo se također unaprijed radovali. I evo nas: maestral popuhuje, cvrčci cvrče, djeca trčkaraju naokolo, a Marijan i ja uživamo u brbljanju. Imamo mnogo zajedničkih znanaca, jer se i on bavi knjigama, samo što nije pisac nego ilustrator. Zato ga nastojim navesti da mi ispriča makar neki trač o ljudima s kojima surađujemo. Ovog puta sam iz njega izvukla kritiku koja, na moju žalost, ne sadrži ni jedno ime.            

  — Žalosno mi je vidjeti kad vrsni ilustratori kopiraju sami sebe. — kaže on kao da mu je na jeziku kora od naranče, a ne narančada kojom se oboje osvježavamo.             

— Da. — uzdahnem ja i otpijem malo, da se utješim — Neki ljudi ne žele koristiti maštu, kao da je ona nešto što bi se moglo potrošiti. A ti, kako ti radiš?             

— Kod mene mašta dolazi na red nakon što sam sve pročitao, upoznao likove, osjetio atmosferu.        

— Daj mi neki primjer! — molim i odlažem čašu da bih pozornije slušala.            

— Pa evo, primjerice Flegmarin. Tebi su on i njegovi sigurno bliži nego meni, jer žive u Splitu. Ali mislim da sam ga i ja shvatio. Taj flegma Marin nije dječak koji se ne uzbuđuje, samo je malo opušteniji i šlampaviji od ostalih. 

Marin i njegova obitelj 

            

Znatiželjna kakva jesam, morala sam se što prije domoći spomenute knjige i pročitati je. Marin ima mamu, tatu i dvojicu starije braće koji su blizanci.             

Mama ima pjegice i osobito je nježna prema tati "jer je on njezino 'četvrto malo i najveće pile', a zapravo joj je središte svijeta jer on jedini još dopušta da mu raščupa kosu, povuče ga za obraze i ljubi mu nos. A kad nas trojica pri pogledu na to gurnemo prste u usta kao znak povraćanja, onda se i tata namjerno počne ponašati kao luđak pa i on njoj ljubi pjegice ispod očiju." Da su svi muškarci u obitelji privlačni, saznajemo usput, kada se mama nešto naljutila: "tata onda samo napravi balićevsku facu (odlika svih muških članova obitelji Balić - pogled ranjenog laneta ispod dugih trepavica)".         

Blizanci se zovu Renato i Žan. "Dobro, kažu da je Žan zgodan, što je da je, Renči i on su jako visoki, najviši u razredu, još je Žan crn na tatu, to cure vole, a i radi na sebi, on jedini nije doživio to da su ga cure u tom svom uranjenom pubertetu nadvisile i nadjačale". Ostvario je čak dvomjesečnu vezu sa školskom kolegicom koja se zove Marčelina. "Nije da se natječu s nekim, ali Žan zbilja ne zna gubiti pa su za svaki slučaj ipak par broj jedan. A zapravo su super: Marčelina isto trenira rukomet i isto ima problema s kontrolom bijesa. Valjda zato i trenira rukomet, to je sport za ljude kojima je do krvi, znam ja to jer mi je tata bio rukometaš".             

Za sportske aktivnosti drugog blizanca Marin kaže: "Renči je kao dijete bio penzioner." Ali vrlo je uspješan u šahu, iako "Ponekad me iznenadi koliko je glup za šahovskog viceprvaka." Naravno, pozorni čitatelj će otkriti da se ne radi o gluposti nego o brzopletosti.             

Marin nije takav i uglavnom se ne izlijeće. Jedan jedini put kad mu je prekipjelo pa je mami nešto pojašnjavao vičući, posljedice su bile teške. Naravno da se kajao. Inače je uporan ili, ako vam je draže, tvrdoglav. Primjerice, za Božić se uporno nada psu. " Znaju da želim psa, a znam i da ga neću dobiti jer je mama navodno alergična na dlaku, zapravo samo mrzi nered, a i želi prkositi tati koji je rekao da bi malog psića svi voljeli više od nje, ali na kraju bi se ona brinula o njemu jer smo mi ostali lijeni."             

No za Božić se dogodilo nešto što nije želio. Prvo, selidba. ""To vjerojatno znači nova škola", "a baš nam je bilo dobro ovdje".             

Značilo je i rastanak od starog društva. "Moja je školska ekipa bila poprilično šokirana što odlazim. Vjeran i Miro su u svoje proteste čak uključili i mahanje rukama, kao, 'prebit ćemo te ako odeš', toliko im je bilo žao." Ipak nitko nikoga nije prebio, a Marin se brzo uklopio u novu sredinu. Psa nije dobio, nego se dogodila još jedna nepredviđena promjena. 

Zašto je Flegmarin kapetan 

            

Kada nam Marin pojašnjava svoje mišljenje, neće sve reći izravno. Primjerice, nigdje ne piše da se zaljubio u Petru. No cijelo jedno poglavlje nosi naslov "Petra je moj najbolji prijatelj" pa sami moramo zaključiti je li se zaljubio ili nije.             

Zapravo on o samome sebi govori više kroz događaje, a manje iz izravnih opisa. I ne hvali se, primjerice, da je izvrstan u jednome sportu. Malo pomalo, kroz priču, otkrivamo kako je to nogomet.      

Ovo će vam sigurno pomoći da se dosjetite na što je Magdalena Mrčela mislila kad je svome romanu dala naslov "Kako je Flegmarin postao kapetan". 

      

Međutim, ja vam nisam rekla sve. Nisam vam otkrila najvažniji dio priče. To ćete ipak morati sami. Ljetujte, božićujte, bavite se sportom, zaljubljujte se i neka vam je zanimljiva knjiga uvijek pri ruci!