Kolumne

nedjelja, 27. listopada 2019.

Danijel Špelić | Henry James: „Okretaj zavrtnja“


Kada sam prije nekoliko godina sjeo pisati Odjeke, jedna od početnih ideja je bila poigrati se sa nekim klasičnim obilježjima žanra. Nisam birao, iskreno rečeno, što god mi je palo na pamet, to sam ubacio u priču (ako je imalo nekakvog smisla) i onda to preokrenuo naglavačke. Kada nemate izdavača iza sebe i nemate blagog pojma hoće li vaš rukopis ugledati svjetlo dana, onda se možete igrati s bilo čime i pisati što želite ne razmišljajući o posljedicama. Da ga danas pišem... vjerojatno bih skratio uvodni dio jer sam ga pošteno razvukao („Svatko treba biti svjestan svojih ograničenja“ - Clint Eastwood), ali te detalje koje sam porazbacao kroz radnju ne bih dirao. Jer funkcioniraju, barem u mojoj glavi, i u konačnici je sve to zajedno ispalo poprilično dobro. Jedan od tih poznatih detalja horor žanra, pogotovo onog koji u sebi nosi oznake gotskog, jest onaj o velikoj kućerini obavijenoj maglom, visokim bršljanovima i u okruženju šume. Priznajem, ja volim taj motiv i koristim ga često (ne iz naklonosti već zato što živim u Slavoniji i vidim šumu svaki dan i to je stvarno lijep prizor; kad sam u raspoloženju da ga znam cijeniti) i uklapa se dobro u cijelu tu horor priču jer šuma, mrak, zli stvorovi vrebaju... skoro da se sve samo piše.
No, tu je i filmsko naslijeđe jer gledam gomilu filmova, znam gomilu sranja o njima i ako je u toj kategoriji (zla kuća, junakinja, zli duhovi, puno vrištanja) vizualni su dijelovi uvijek slični i kada sam pisao Odjeke, bile su to filmske slike i scene, ne književne. I znate što? Filmovi su bolji od knjiga; eto, rekao sam to na glas.

U posljednje vrijeme sam nekako počeo prolaziti kroz te neke kultne književne klasike i shvatio sam jednu stvar; svi me razočaraju. Mislim, razumijem zašto su kultni i zašto imaju taj status, ali na kraju dana, kada se sve oduzme, ispada da je filmska verzija učinila više za neki roman nego što je to napravio sam pisac, jer kada netko kaže „Paklena kuća“ Richard Matheson, ja prvo pomislim na, tko bi rekao, veliku kućerinu obavijenu maglom, ali takvog opisa nema u samom romanu nego u filmu. Redatelji su, ako su imalo dobri u svom poslu, vizualni pripovjedači i, oh slatke li i debele ironije, u tome naprave bolji posao od samih pisaca. Posljednji u nizu romana koji su me ostavili ravnodušnim jeste i „Okretaj zavrtnja'. Između „Paklene kuće“ i „Priče o duhovima“, ovo je već treći klasik kojeg sam pročitao i prva pomisao mi je bila; okej, to je to? Gdje je nestao sav onaj horor, sva jeza i sav užas koji se obično povezuje s ovim naslovom, gdje je sva silna kontroverza i bla, bla, bla gluposti o kojima ljudi debatiraju već desetljećima? Roman ima jedan dobar dio, ali na to ću se osvrnuti kasnije, i razumijem zašto je postao kontroverzan, ali mi je i dalje bio poprilično razočaranje jer je... pa, ne znam kako da to politički korektno kažem; *ebeno dosadan. Plus su me radnje glavne junakinje mjestimično opasno živcirale, a kada želite zadaviti glavnog lika... to nikada nije dobra stvar.

Dakle, roman počinje pričom, pričom u priči, ako vam je tako draže. Jedan gospodin drugom gospodinu priča priču toliko jezivu, toliko užasnu, toliko nevjerojatnu da mora biti prepričana posebno pažljivo i oprezno da ljudi ne bi umrli od straha. Slično počinje i „Vremenski stroj“ pisca Wellesa, sličan pristup ima i „Priča o duhovima“ i to je okej. Kao da dođete u cirkus i slušate onog koji najavljuje atrakcije; nešto nevjerojatno za vidjeti, užasavajuća zvijer iz dubina afričke džungle... i onda izađe slon na pozornicu. Tako je i ovo ovdje. Uvod je toliko zlokoban i upozoravajući da samo što vam ne kaže da provjerite jesu li vam ulazna vrata zaključana, prozori zatvoreni i vatra u peći naložena. Jer slijedi strah, i užas, i teror,… i dosada. Priča u priči je ona o Guvernanti (nisam joj nigdje uhvatio ime) koja dobiva posao čuvanja dvoje male djece. Njezin poslodavac, zgodni engleski gospodin, Gospodin Darcy tip lika, joj objašnjava sve što treba znati i priznajem da je početak zgodan jer joj govori neke stvari koje su zanimljive. Dušo, lutko, mala... nemoj me zvati u slučaju problema, nemoj me zvati ni u slučaju VELIKIH problema, ne želim ništa znati, ništa me ne zanima, sve rješavaj sama, više me nećeš vidjeti. I moja prva reakcija je bila; „ebote, zar ona treba tu djecu čuvati do kraja njihovih života? Lik je sav u stilu; ja volim tu slatku dječicu, obožavam ih... ali ih ne želim više nikada vidjeti. Okej, vidio sam i gorih početaka, ovo je stvarno... zanimljiv početak, ali je problem što takav uvod nema nikakvu isplatu kasnije, lik doslovno nestane iz priče. Ali, naša junakinja se pomalo zaljubi u njega (naravno da se to dogodi jer su svi Englezi iz tog vremena ustvari Gospodin Darcy čak i kad su ravno prave bezosjećajne seronje) i tu i tamo ima neke maštarije o njemu, jako romantične. I dolazi na to imanje negdje u dubini engleske pripizdine, gdje je ta kuća (nikakav opis o veličini ne postoji - tek tu i tamo nešto iskoči, ali nikada se ne stekne pravi osjećaj koliko je velika) i šuma i magla i gdje je to dvoje djece i nešto kao kućepaziteljica koja je jedan od onih likova koji znaju sve i svašta, lokalna Radio Mileva, ali koja jednako tako ništa ne govori dok to radnja ne zahtjeva. I dolazimo do onih dijelova koji su dosadni i ponekad stvarno frustrirajući.

Jer, ništa se ne događa. Naša junakinja ima ta neka svoja razmišljanja o poslodavcu, o djeci, o kućepaziteljici i tako to, i to je jednostavno nezanimljivo. Mislim, stil pisanja je bogat, raskošan i poetičan, ali ništa bitno ne govori. Tako se djeca opisuju kao pravi mali prelijepi anđeli, med i mlijeko, kućepaziteljica je skromna, malo priprosta, ali dobra, našoj se junakinji sviđa posao i, iako mi se sviđa stil pisanja, to je stvarno izumrla forma u romanima. Sve to je zanimljivo koliko i gledanje sjednice Sabora gdje neki oldtimer čita statistiku o uspješnosti turističke sezone, govoreći o mjesečnim postocima, zaradi i usporedbi s prošlom sezonom. Ništa se ne događa. I onda - DUH! Pomislili bi da će to malo razbuditi radnju jer scena nije loša; iznenada se pojavi lik muškarca na prozoru. Jezivo, sablasno... okej, krenuli smo negdje. ALI, ne baš. To se dogodi u pola bijela dana, dok je naša junakinja u šetnji. Horor ne funkcionira u pola bijela sunčana dana, ma koliko spooky scena bila dobro postavljena. I ja sam bio u stilu; okej, sada ćeš otići istražiti tko je to, zar ne? Njet. Ona počne filozofirati. Joj, tko bi to mogao biti? Možda rođak koji živi povučeno? Možda član kućanstva (za koje se nikada ne kaže točan broj koliko ih je) iako joj je lice nepoznato? I ja sam ponovo bio u stilu; SADA ćeš otići gore i istražiti tko je to, zar ne? Neee, ona nije pro aktivni tip. Ona to zaključi na ovaj način; Ah, vjerojatno je to neki slučajni prolaznik koji voli stare kućerine i ušao je da malo razgleda. Ništa zabrinjavajuće. I ja sam bio u stilu; *ebote, zar ti stvarno nećeš otići gore i istražiti tko je to?!!! Ne, ona to ne napravi. Ustvari, život ide dalje. Med i mlijeko. Cvrkut ptica. Žena kao da je prokleta Marry Poppins, ali ona verzija koju nije briga što se mogući stranac mota oko djece koju bi trebala čuvati.

I tako cijeli kratki roman. Na kraju se ponešto dozna, tko su ta lica koja naša junakinja viđa (muško i žensko, navodno neki zaposlenici koji su se igrali skrivanja kobase i sada su, očito, mrtvi) i roman završi s pomalo nečim neočekivanim (neću vam reći čime, jel'te, pročitajte ga). Sada se vraćamo na onaj dobar dio. Roman (ustvari novela) se može interpretirati na puno načina; taj dio mi se sviđa. I ne čudim se što je kroz desetljeća povukao razne debate i puno ljudi ima svoj zaključak o čemu je točno priča; da li je to priča o duhovima ili je naša junakinja ustvari luda kao šlapa i sve je to bilo samo u njezinoj glavi? Ja imam svoje mišljenje, jel'te, kao i svi koji ga pročitaju i nemam pojma da li je ispravno ili ne, ali za mene osobno jest. Također, ima taj neki univerzalni štih zbog kojeg je i danas kontroverzniji nego onda. Guvernanta priča o dječaku s takvom pažnjom da nije baš teško zamisliti i malo nastraniji odnos između njih (iako nije, to je samo način na koji su se ljudi onda izražavali), ali i odnos to dvoje zaposlenika koji su umrli. Jer, u radnji i djeca kao mogu osjetiti njihovu prisutnost, a ona Radio Mileva govori kako su ti zaposlenici bili bliski s djecom. Sada, može se reći da ih djeca osjete zato jer su bili bliski s njima, ali i to da su ih oni možda zlostavljali. Taj dio o različitim interpretacijama je najbolji dio romana, ALI sama radnja je monotona i nimalo spektakularno jeziva kako se obećavalo, dapače, poprilično je dosadna i reakcije glavnog lika su takve da bi je čovjek najradije udavio u prvom maglovitom i hladnom jezeru. Barem ja, jel'te. Problem s pričom jeste što lika ne predstavlja kao nekog tko sudjeluje u radnji već stoji postrani i prepričava stvari, opisuje ih i tu dolazi do osjećaja statičnosti. Kao da vam netko opisuje sliku Noćna straža Rembrandta, i umjesto da odete u drugu prostoriju i pogledate vražju stvar sami, vi i dalje slušate kako vam netko opisuje kako izgleda. Tako mi je ispao ovaj roman, tako se ponaša glavna junakinja. Kultni status ima samo zbog onih različitih interpretacija i jer je bio nešto drugačije za svoje vrijeme, ali drugačije ne znači nužno i da je odmah dobro. Ipak, zanimljivo djelo, pogotovo jer ga do sada nisam čitao, ali već znam da mu se više neću vraćati.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.