Kolumne

ponedjeljak, 29. srpnja 2019.

Božica Jelušić | Objašnjavanje sebe



Mislim da sam to pokupila iz nekog šlagera, neki napasni stih: "ne postoji način da objasnim sebe", kako sam ja to, naime, zapamtila. Uvijek se na tom mjestu pitam o razlozima i ne nalazim odgovor. Zašto bi uopće čovjek "objašnjavao sebe", u sredini koja o njemu već ima svoje mišljenje, gdje ga prihvaćaju ili odbijaju uglavnom zbog istih stvari i osobina? Takvi smo kakvima nas je Bog stvorio (možda), ili amo takvi , kakvima smo se naporom volje i ugledanjem na svoje uzore stvorili. Oblikovao nas je neki hobi, nagnuće, strast, nešto što je iznutra dolazilo, odupirući se vanjskom pritisku i utjecajima. Mnogi su od nas "ljudi u samizdatu¨, dok većina ipak podražava i slijedi očekivani društveni model, budući da je tako lakše živjeti.
Claudel na jednom mjestu uzvikuje: "U kakvoj sam samoći živio među ljudima!" .Matoš se tugaljivo jada "Imao sam srce, djetinjasto srce...". Ujević, po običaju, prkosi: "Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik!". Ali sve to malo pomaže, ako ne postoji podudarnost frekvencija, ako su škure na prozorima duše zatvorene i učvršćene voskom predrasuda, ako naša nevoljkost prednjači nad altruizmom i ako ono što nas nadilazi ne možemo podnijeti bez žalca ljubomore i otrova sarkazma. Sebeljublje je strašno, solipsizam je katkada nužan, kao točka zrenja i povjerenje u vlastito iskustvo, koje ti omogućava da nastaviš plivati u struji života i s naporom preživljavati.

U prirodi, najljepša su stabla soliteri, koji žive na osami, šire se u punoj ljepoti i obujmu i sami se bore s podivljalim elementima. Među prirodnim vrstama, najkraljevskije su životinje same, kao orao, ris, puma, te nemaju potrebe za zaštitom krda, a postulate svoga opstanka nikome ne "obrazlažu" već ih mogu nametnuti kao zakon. Umjetnici, ljubavnici, pa često i veliki "osvjetljivači duše" na raznim područjima, često opsesivno sami sebe objašnjavaju, želeći biti ultimativno prihvaćeni od stvarnoga ili nestvarnoga "drugoga". Naime, samo na taj način završava se njihovo ucjeljenje, opisuje se puni krug smisla, ostvaruje se njihova misija na zemlji. Oni si naprosto ne mogu pomoći, takva je to ukleta priča.

Meni, ne znam ni sama zašto, ponovo padaju na pamet Zagoričnikovi stihovi, koje sam prije pola stoljeća uzela kao moto jednoj vlastitoj stihozbirci, a čija aktualnost zbilja ne prestaje nikada: "Svijet se grčevito drži svoga oblika / koji se sablasno mijenja u sve veću pošast / a usporedno rastu / nadanje, vjera i ljubav u čovjeka. // Do nepredviđenih rasežnosti / smrt preplavljuje svijet poezijom: / Mrtvi pjevaju o životu, živi o smrti".

Ali to zaista nemam volje objašnjavati.
29. srpnja 2017.

Flora Green

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.