Miroslav Pelikan | Lice

Tvoje lice znam, slutim ga oduvijek, kako  se ne bih sjećao svezane kose u konjski rep, znamen jahača iz daleka, polagani, usporeni korak, prepoznajem mistični lik iskovan kroz sve bure kroz koje sam prošao dok sam otvorenih očiju sanjao dodir nedodirljive iznad labirinta jer to je i tvoje i njezino lice, nježno tijelo s malim grudima

Zakratko se zagledam u svjetlinu tvojih očiju i uplašim se, uznemirim se moćnici Sjevera, je li to ona i ovdje dok rijetko sanjam a brod je tek nakupina ostataka na dnu ?

No priznaj, veseli te svaki njezin pogled dok pognute glave odmičeš niz hodnik, hineći, kako ništa nisi opazio

Ona je vladarica prolaza što vodi u labirint, to znaš i strepiš, zar opet tajna koji niti jednom nisi odgonetnuo?