Ana – Marija Posavec | Ivana Šojat: Emet i druge priče

Puno smrti, zrnce konfuzije i poljubac ilovače

Ivana Šojat, Emet i druge priče, Fraktura, Zagreb, 2016.

   Ivana je Šojat sasvim sigurno spisateljica koja beskompromisno zadnjih nekoliko godina trese hrvatsku književnu scenu. Rodom, hodom i duhom Osječanka, britkoga izraza i jake rečenične konstrukcije, autorica širokog spektra interesa i tema u suradnji s Frakturom (također u punom usponu), objavljuje, nakon romana škakljive tematike o Domovinskom ratu, svoje novo djelo - zbirku proza objedinjenu naslovom „Emet i druge priče“.

    Naizgled neočekivano darkersko te odveć mračnim tonovima obojeno prozno štivo u zbirci se dijeli na šest priča od kojih je „Emet“ prva i najduža, s razlogom. Slijede ju priče „Talog“, „Tunel“, „Hrabrost“, „Demoni“ te „Oči“. Naslovi priča upućuju na tematsku srž zbirke koja se rastače kroz problematiku smrti, odnosa prema umrlima, pitanjem gdje su oni koji od nas odlaze, je li ih moguće vidjeti te kako s njima, prihvatimo li da na sebi nosimo pečat njihovih odluka i grijeha iz prošlosti – nastaviti živjeti.

    Osim problematike vječnoga pitanja o životu nakon smrti, Šojat kroz autoreflektivni pripovjedački glas ukazuje na problem grijeha roditelja, gnusoba koje ljudi čine pod utjecajem zlih sila i nagona (što mnoge religije lociraju demonima), zločina starijih radi kojih uglavnom ispaštaju djeca dok se isti ne razriješi pred licem pravde i Boga. S druge strane, autorici nisu strana poganska vjerovanja u onostrano te kroz priču „Emet“, od odnosa s mrtvima i neopipljivima širi poveznice pripovjednoga Ja s egipatskim i drugim vjerovanjima, predmetima kao čuvarima sjećanja na prošle dane i ljude, obiteljsku kuću kao simulakrum dobra i zla, miris ilovače (zemlje s groblja) kao jedini pravi te više puta ponovljeni označitelj kraja. Najjači je signal važnost izražavanja onoga što se vidi i kako se vidi; glavna je figura „Emeta“ slikarica Angela Vinaj na koju se svjesno „prikačio“ netko drugi, iz Šojatičina pera imenovana duša Lucije, koja ne želi otići od svoga domaćina jer je umrla premlada – duša koja tuđe tijelo koristi oruđem za slikanje anđela, čija su imena s razlogom obojena simbolom (Uriel, Gaiel).

    Snažni je, u Šojat, izraženi osjećaj za onostrano, transcedentalno, onirička iskustva, snoviđenje koje može poslužiti putokazom; snažno je i propitivanje shvaćanja osebujnog Božjega djelovanja – kada i kako On stvara čovjeka; starost i mladost u nje su samo dva lica jednoga novčića što ukazuje na prolaznost dragocjenoga vremena koje se treba iskoristiti u razrješavanju starih čvorova kako bi nasljednici bili mirni i dobili (možda) kartu za sreću – kako im ne bi – po riječima iz Biblije – zbog lošeg grožđa/vina roditelja, trunuli zubi prije reda.

    Priče „Talog“ i „Tunel“ obojene su jezovitošću fizičkoga nasilja, problematikom praznovjerja, ubojstava unutar obitelji, ratnim zlom koje se i nakon rata u izlomljenoj psihi čovjeka nastavlja dalje, alkoholizmom što često biva glavnim pokretačem tragičnih događaja jer „opijene osobe obuzima netko drugi – netko tko nisu oni sami, a odaje ih tupost u očima, oči bez sjaja“ (Šojat, 2016).

„Hrabrost“, „Demoni“ i „Oči“ priče su koje nastavljaju niz o smrtima, bolničkoj postelji, mučnim i istinskim priznanjima te pitanjima – kako se razračunati s neopipljivima, kako ih od sebe otpustiti i jesmo li im, kao samosvjesni ljudi, spremni za doživljena nedjela i nepravde - oprostiti.

    Jagna je Pogačnik u članku za Jutarnji list (2016) istaknula i s pravom Ivanu Šojat opisala proznom darkericom; Emetom i ostalim pričama, slobodna sam reći, Šojat se približila Jorgovanićevoj pa i davnoj Matoševoj prozi što odiše profinjenošću genija Poeova, a zadire i u mitem Doriana Graya. To se vidi svjesnim njegovanjem imidža mračne priče na hrvatski način kroz cijelu zbirku, gdje se radnjd iste „celofaniraju“ smišljenom fluidnom rečeničnom konstrukcijom s konfuzijskim spletom stvarnosti i nevidljivoga, naizgled - nepostojećega.