Zoran Gavrilović | Jutarnji žamor

Ljudi kao da su sanjali riječi cijelu noć, riječni mehanizam navijali u snu. A onda, ujutro, uz kavu – kad se okupe prijatelji – sve bukne iz njih: što su radili jučer, s kim su se družili, što su jeli za ručak i večeru, koje su probleme rješavali na poslu i kod kuće, izdaja perilice za rublje i novi obrt u seriji na televiziji. Da li su rano legli ili ih je mučila nesanica, da li su djeca opet nešto zaboravila ili su ih barem jednom uspjela nasmijati. Sve se istrese iz njih, na jutarnjoj kavi. Jedna priča, druga priča, treća priča – sve se priče moraju uklopiti u žamor koji ispunjava tišinu, u taj jutarnji huk riječi, u kojem se ne može prepoznati nijedan glas.

Ona sjedi na suncu. Ja ću sjesti pored nje. I ja želim toplo sunce u podne i zrak. Studeni je i jutra u sebi već nose dašak zime; ujutro se lede prozori. Znamo se od ranije, neka priča koja nas sve povezuje, jer živimo u malom gradu i sve priče prije ili kasnije postanu povezane. Moćna žena, velika kao Willendorfska Venera, izrodila je petero djece i svjesna je toga, ponosna i puna sebe kao drevna boginja.

— Bok — pozdravljam je da započnem razgovor.

— Bok — uzvraća. Vrpolji se na stolici. Ispred nje je već pripremljena cigareta. Smještam se za stol pored nje i čekam. Želim doznati sve o njoj, ali imam vremena; ipak nastavljam.

— Došla si iz Njemačke?

— Da, još prije godinu dana.

— Gdje ti je muž, sa kojim si otišla u Njemačku?

— U Njemačkoj je, radi. Doći će i on tu, ali mora zaraditi još novaca.

— Pa vidio sam te da radiš prije mjesec dana, kada sam se vraćao iz Koprivnice.

Ona se smije.

— Ne radim više sada.

Gleda me u oči pa nastavlja:

— Odlučila sam da više ne radim ništa u životu.

Gledam je u oči; ne mogu odrediti boju – oči su joj zeleno-sivkaste, kao vodena trava na dnu jezera.

— Pa od čega onda živiš?

— Izdržavaju me djeca i muž. Moje troje djece su sada već odrasle žene i one rade za mene.

— Lijepo — uzvraćam, a onda pokušavam popraviti: — Lijepo je imati toliko djece.

— Da, to je moje blago i moje prokletstvo. Kada sam tako plodna, ali moja djeca me vole i ja sam sada tu za njih.

Stiže mi juha. Miješam je kašikom jer je još vruća. Ona gleda na ulicu i osmjehuje se. Auto se zaustavlja i izlazi neki čovjek, sjeda nasuprot nje. Ne mogu mu odrediti ulogu u njenom životu. Čovjek je sitne građe, mlađi od nje, pokušava izgledati veće i važnije pa je obukao veliku zimsku jaknu. Referira joj što je sve učinio, a ona lijeno glavom potvrđuje. Čovjek je ispunio sve što mu je zadala, ona mu to potvrđuje, a onda ga otpušta. On odlazi do auta i čeka.

Probam juhu, ali još je vruća; ne mogu izdržati. Gledam je, smijem se i kažem:

— Ti si boginja.

Njoj je drago i smije se, pa mi odgovara:

— Ma nisam, puno je to posla i obaveza koordinirati živote za petero djece.

Čovjek u autu trubi. Ona se lijeno ustaje.

— Moram ići — kaže.

Ja je pozdravljam i ona odlazi. Uskoro je ulica prazna, nema više nje, auta i čovjeka. Moja juha se ohladila i ja uživam u ručku, razmišljam o njoj i čovjeku i zaključujem: biti božica nije loše, onda imaš puno podanika.