O romanu Anabel Allende „Vjetar zna moje ime”

Piše:Narcisa Potežica, mr.sc. 

U doba kad se sve manje čita i kupuju knjige velika čitanost i ogromna prodaja od preko 74 milijuna primjeraka brojnih romana peruanske književnice Isabel Allende postaje čudo. Radnje svojih romana smješta u zanimljiva i burna povijesna razdoblja a likovi prolaze kroz razne tragedije iako je najčešće dobrota i poštenje  nagrađeno. Upravo te duševne boli njenih junaka u kojima se čitatelj može prepoznati ali i njihova pobjeda nad nedaćama kroz koje prolaze u olujama životnih okolnosti okviri su priča  magičnog realizma Isabel Allende. Njeni romani privlače milijune čitatelja u prvom redu španjolskog jezičnog područja a onda i mnoge koji čitaju njene knjige u prijevodima na engleskom.Njeni  romani prevode se i na razne jezike ( preko 42 jezika)  diljem svijeta a kod nas u izdanju naklade VUKOVIĆ&RUNJIĆ su naslovi „Paula”, „Afrodita” „Kći sreće”, „Portretu sepiji”, „Grad zvijeri”, „Moja izmišljena zemlja”, „Zorro”. „Japanski ljubavnik”, „Onkraj zime”, „Duga latica mora”, „Žene drage srcu mom”, „Violeta” i „Vjetar zna moje ime”.

Svjetski bestseler postao je upravo i roman „Vjetar zna moje ime” kod nas u prijevodu sa španjolskoga Tamare Horvat Kanjera objavljen 2024. a moto je napisan na početku glasi:

     Evo moje tajne, sasvim je jednostavna: čovjek samo 

      srcem dobro vidi.Bitno je očima nevidljivo. 

      ANTOINE DE SAINT EXUPERY. Mali princ

i druga misao vodilja kroz roman: 

„Postoji zvijezda na kojoj su svi ljudi i životinje sretni i ondje

je bolje nego u raju, jer se ne mora umrijeti da onamo odeš”    ANITA DIAZ

U ovom dirljivom romanu autorica spaja prošlost i sadašnjost, razdoblja koja su nam poznata a to je u Europi u doba nacizma i suvremena zbivanja među emigrantima u SAD. 

Tako pratimo posljedice rata i imigracije na sudbine dvoje djece: najprije sudbinu dječaka u Beču i tragediju njegove židovske obitelji i u drugom dijelu romana mukotrpan put malene djevojčice čija majka emigrira u SAD. 

Roman počinje opisom strašnih događaja 1938. u Beču kada u tako zvanoj Kristalnoj noći ordinaciju liječnika Rudolfa Adlera, zato što je Židov,  demoliraju pripadnici Trećeg Reicha. On je ubrzo poslije toga uhapšen, obitelj je izgubila sve što su imali, a na savjet susjeda i prijatelja malog šestogodišnjeg Samuela majka šalje s „Kinder transportom” u London. On je u posljednjem vlaku što je prevozio djecu iz okupirane Austrije u Englesku s nadom da se dječak privremeno spasi ne znajući da će njegova majka a prije toga i dječakov otac stradati u logoru. Potresan je opis kako malom Samuelu jedinom dozvoljavaju da odnese svoju violinu jer je virtuozno odsvirao ne želeći se na kolodvoru pred ulazak u vlak rastati od svoje violine. Po dolasku u Englesku prolazi kroz kuće raznih usvojitelja i jedino u glazbi nalazi utjehu. Postaje poznati glazbenik i odlaskom u SAD ženi Amerikanku u čijoj kući živi u starosti. 

U drugom dijelu romana u suvremeno doba  - poslije sedam desetljeća pratimo sudbinu slijepe sedmogodišnje djevojčice Anite Diaz čija majka bježi iz Salvadora u Sjedinjene Američke Države. Emigrantske obitelji se 2019. razdvajaju na nesreću, njihov se dolazak poklapa s novom politikom razdvajanja imigrantskih obitelji i Anita se nađe sama u kampu u Nogalesu. Od surove stvarnosti, sklanja se u čarobni svijet mašte Azabahar. Anitin slučaj dodijeljen je Seleni Duran, mladoj socijalnoj radnici koja uz pomoć odvjetnika iz jedne od najboljih tvrtki u San Franciscu pokušava ući u trag Anitinoj majci. Zajedno otkrivaju da djevojčica ima još jednog člana obitelji u SAD a to je Leticia Cordero, koja je zaposlena u kući vremešnog glazbenika Samuela Adlera. Pred kraj romana dvije slične sudbine  - djece koja su otrgnuta iz roditeljskog doma, daleko od poznatog okruženja i bez roditelja - naposljetku će se sresti Samuel Adler i mala Anita, jer njena tetka radi u kući kod Samuela Adlera. On čak financira operaciju kako bi se Aniti vratio vid i s njom kao da mu je unuka proživljava sretne trenutke. Simbolično roman ima naslov „Vjetar zna moje ime” jer su to riječi djece koja traže svoj identitet i napose riječi male slijepe Anite. Ona govori:

„Nema plakanja. Treba ostati miran. Nismo izgubljene. Vjetar zna moje ime a i tvoje. Svi znaju gdje smo. Ja sam ovdje s tobom, znaš gdje si a znaš gdje sam ja.Jesi vidjela? Ne treba se bojati. Mama nas može naći, samo mora preko telefona pitati miss Selenu ili Titu Edu.Također se ne treba brinuti zbog anđelice. Ona uvijek zna gdje smo i nikad ne ode daleko”:

                                              Isabel Allende Vjetar zna samo vjetar , str. 155.

To je bolno svjedočanstvo o žrtvama koje roditelji podnose da bi spasili prvenstveno svoju djecu i patnja djece koja preživljavaju odvajanje od roditeljskog doma. Iako doživljavaju i proživljavaju strašne trenutke djeca pritom nikada ne prestaju sanjati da će jednom i za njih osvanuti bolji i sretniji dani. 

Na taj način veliki broj knjiga čitatelje duboko diraju u srce, svojim sadržajem i opisima osvajaju milijune čitatelja romani čileanska romansijerke i svjetski poznate feministice Isabel Allende, koja  je postala jedna od najčitanijih suvremenih spisateljica. 

Isabel Angelica Allende Liona rođena je u Limi (Peru) 2. kolovoza 1942. a odrasla u Čileu.Kći je diplomata Tomasa Allendea Pescea i Francisce Lione Barros. Njen otac je prvi rođak Salvadora Allendea,  predsjednika Čilea (između 1970. i 1973.) a u nekim se publikacijama pogrešno navodi da su braća. Isabel Allende ima baskijsko porijeklo s očeve strane a portugalsko i španjolsko s majčine strane. Njezini roditelji su se razveli pa se njena majka s Isabel vratila u Čile i 1953. udala za diplomatu Ramona Huidobra Dminqueza, kojeg ona zove „ujak Ramon” pa kako je do 1958.  poslan u Boliviju ona tamo pohađa američku školu. Također je u Lisabonu studirala u privatnoj engleskoj školi. 

Tri puta se udavala i iz prvog braka imala je kćerku Paulu (1963-1992.) i sina Nicolasa (1967.) 

Napisala je autobiografski i epistolarni roman „Paula” o svojoj kćerki ( koja je umrla u komi u Madridu) i 1981. godine roman „Kuća duhova” o svom djedu koji je tada bio na samrti i umro s 99 godina.

Međunarodnu slavu je stekla već tim svojim prvim romanom „Kuća duhova” (1982.).Članica je Američke akademije umjetnosti i književnosti i smatra se najčitanijom spisateljicom na španjolskom jezičnom području. Osvojila je i Nacionalnu nagradu za književnost u Čileu 2010. godine ( kao četvrta žena koja je tu nagradu dobila a prije nje dobila ju je Gabriela Mistral 1954.)

Njezina su djela zabavna, s puno likova i zapleta  ali u isto vrijeme poučna, jer se baziraju na stvarnim suvremenim i povijesnim događajima u koje vješto isprepliće maštovite priče.

Uz književni rad, Isabel Allende aktivno se zauzima za ljudska prava. Nakon smrti kćeri Paule 1996. u njezino je ime osnovala dobrotvornu zakladu za potporu ženama diljem svijeta. 

Primila je preko dvadesetak počasnih doktorata, priznanja i nagrada. Među njima Nagradu za životno djelo PEN-a, a Barack Obama dodijelio joj je Predsjedničku medalju slobode, najviše civilno odličje SAD- a. Neke od nagrada i priznanja dobivala je niz godina kao na primjer u  Njemačkoj je proglašena autorom godine 1984., 1984. i 1986. U Francuskoj je dobila Grand Prix d Evasion 1984., zatim Veliku nagradu Belgije za radioteleviziju  (Point de Mire, 1985.), u Meksiku Nagradu za Najbolji roman 1985. i iste godine Nagradu Colima za objavljen likovni rad u Italiji XV Međunarodnu nagradu i  I Migliori  Dell Anno 1987, zatim i  talijansku  Književnu nagradu Barcarella 1993. i Nagradu Donna di Citta di Roma 1998. Slijedi Ženska nagrada za najbolji strani roman  u Portugalu 1987., Orden za zasluge u nastavi i kulturi "Gabriela Mistral" u činu "Velike službenice" Diplomatske akademije (Čile, 8. ožujka 1994.),  Nagrada Zlatna knjiga Urugvajske književne komore  2018.,  Nagrada za neovisnu stranu fikciju u Engleskoj lipanj-srpanj 1993. Također dobiva  Počasni doktorat Sveučilišta Santiago de Chile 2015.

Veći broj nagrada primila je još u SAD kao Nagradu časopisa Library Journal  1988.,  Nagradu Sveučilišta Brandes za glavnu zbirku knjiga 1993.,  Nagrada za feministicu godine 1994.,  Nagradu „Knjige treba pamtiti” Udruge američkih knjižnica 1996., Nagradu za književnost hispanskog nasljeđa  (SAD) 1996. , Nagradu Izbor kritičara 1996., Nagradu Dorothy i Lillian Grishi 1998.,Medalju slobode (SAD) 2014., a uz visoku Nacionalnu  književnu nagradu dobiva i Medalju  nacionalne zaklade za knjigu za istaknut doprinos američkoj književnosti 2018. i još mnoge druge.

Od 1988. živi u San Rafaelu Kaliforniji u SAD a od 2003. je američka državljanka.

Također je 1988. godine  dobila je zbog svojih kvaliteta kao čarobne pripovjedačice i talenta za "bacanje čarolije" na publiku, naslijedivši drugu ženu, Britanku J. K. Rowling, koja je osvojila prvo izdanje ove nagrade, koja se dodjeljuje u Odenseu, rodnom gradu poznate danske spisateljice.

Pisala je i za djecu pa je dobila Nagradu Hans Cristian Andersen 2012.  a okušala se i u detektivskom žanru. 

Početkom 1970-ih bavila se dramskim pisanjem, njena drama Veleposlanik premijerno je izvedena 1971., a 1973. Balada o srednjoj klasi i Ja sam Tránsito Soto, te kasnije i film  Sedam ogledala.

Isabel Allende o svom pisanju na književnoj razini, priznaje da kada počne pisati, stvara mjesto, vrijeme, a likovi i priča pojavljuju se sami od sebe; to jest, ona nema početni plan sa svim akcijama. Nekoliko njenih  knjiga nastalo je iz pisama ili osobnih razmišljanja. Primjeri za to su Kuća duhova i Paula , koju je napisala o svom djedu i u počast svojoj kćeri. Iako mnogi znanstvenici djelo klasificiraju kao autobiografsko, ona sama navodi da je to više nalik "memoarima", jer nije biografija, već zbirka sjećanja bliža fikciji nego stvarnosti. 

Humor je sastavni dio njenih zapisa, bilo novinarskih ili književnih. Priznaje da se navikla pisati na ovaj način dok je bila novinar, a sada, zahvaljujući tome, može vidjeti priču kao alternativnu perspektivu.

 Krikitka o Isabel Allende 

Iako su njezini prodajni uspjesi ogromni, postoje kritičari i pisci koji joj nisu oprostili, smatrajući je spisateljicom subliterature isključivo komercijalne literature ili, u najboljem slučaju, slabijom kopijom Gabriela Garcíe Márqueza. Sama spisateljica je priznala da je „Sto godina samoće” knjiga koja je najviše utjecala na njezin rad.

Što se tiče paradoksa između njezina uspjeha i mišljenja mnogih pisaca i stručnjaka Camilo Marks je godine 2011. napisao: „U osnovi, postoje dva načina čitanja Isabel Allende. Prvi se sastoji od pomnog ispitivanja nedostataka u njezinim knjigama, njihovog detaljnog razotkrivanja i slanja u dubine pakla s neospornom, zadovoljnom i utemeljenom osuđujućom presudom. Drugi se temelji na pretpostavci da je legitimno dobro se zabaviti čitajući njegove priče, budući da su zabavne, lako se u njih uplesti i imaju vrline koje privlače širu publiku ili zahtjevnije čitatelje. Između ove dvije krajnosti teško je pronaći srednji put: postoje oni koji će je uvijek mrziti, dok će drugi biti fascinirani svakim njezinim novim naslovom”.