Saša Jakšić | U što vjerovati, ako ne u ljubav!?

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Parkirao je na parkiralište ispred hotela, izišao iz svog Opel Grandlanda, mornarsko plave boje, skinuo sunčane naočale i malo se zagledao u more. Ja sam plaćala taksi i čekala da mi vozač izvuče kofer iz gepeka pa sam ga malo odmjerila. Ne radim to inače, ne odmjeravam baš svakog muškarca koji mi se nađe u neposrednoj blizini, bar prije nisam, ali sad sam na odmoru i sama sam. Pomislila sam kako nema ništa loše u tome da radim upravo to. Malo se počastim pogledima na zgodne muškarce. Pa muškarci to rade oduvijek…

Tako se prvi put susreću protagonisti romana „Istina o njemu“ Saše Jakšić, a priča se nastavlja u nepredvidivim smjerovima. Saša Jakšić postavlja svojim junacima visoke prepreke, a oni odlučuju hoće li ustrajati u svojoj borbi za ljubav. Jer uvijek postoji mogućnost odustajanja od ljubavi, u svakom trenutku, kao i u životu, a upravo ta činjenica čini ljubavne romane Saše Jakšić toliko napetima. No, kao i u životu, njezina rješenja nisu šablonska niti amerikanizirana. Mjesto radnje je Hrvatska, ali priče su univerzalne tako da domaće okruženje ne ograničava protagoniste. Ma gdje bili, junaci Saše Jakšić nalaze toliko ljubavnih i komunikacijskih izazova da ljubavne priče ni trenutka ne upadaju u imitaciju i ponavljanje. Zato je kondom u ljubavnom klinču spontan, a rasprava o njemu očekivana, komunikacija se uspostavlja čak i u nemogućim uvjetima, što pokazuje upravo roman „Istina u njemu“.

Saša Jakšić radi kao profesorica stranih jezika u Ugostiteljsko-turističkoj školi u Osijeku i dosad je objavila sedam romana, a vodi i vlastitu nakladničku kuću Prof&Graf, a vodi i blog Ovisna o čitanju. 

Sa Sašom Jakšić razgovaramo o njezinim junacima i brojnim izazovima koje postavlja i njima i sebi. 

Roman „Istina o njemu“ ima sve elemente ljubića, a uz to osvaja novi prostor borbe za ljubav koju ugrožava strah od budućnosti. Odakle inspiracija za roman? Imate li spisateljske uzore među našim ili stranim autorima?

Kao i kod drugih mojih romana i priča inspiracija je stvarni život – likovi koji imaju nekakve poteškoće, suočavaju se s predrasudama, prolaze kroz život boreći se, a na koncu se onda moraju i boriti za ljubav i sreću. Jer, tko smo i što smo bez ljubavi? Ona je jedino na ovom svijetu vrijedno borbe, a čini se da se to sve više i više zaboravlja. Ljubav i samo ljubav, u svim oblicima, toga nam nikada ne može biti previše.

Iako jako puno čitam, ne bih rekla da imam spisateljskih uzora u smislu da želim biti kao ti autori, ali ima mnogo domaćih autora koje zaista rado čitam i kojima se iskreno divim. Uživam tako primjerice u svakoj riječi koju napiše Marina Vujčić ili Melita Rundek, drage su mi priče Mirjane Matanović Radman, guštam u romanima Katy Lind, nasmijava me do suza Martina Duvnjak, a volim i pisanje Mire Mirovića, Kristijana Novaka, Josipa Grubišića i mnogih, mnogih drugih. A stalno otkrivam i nove, što me dakako oduševljava, jer naša je domaća književna scena uistinu bogata žanrovima i autorima, što mnogi na žalost i dalje nje doživljavaju tako.

Ljubav na prvi pogled ishodište je ljubavne priče i izvor zapleta. Zašto ljubavni romani podržavaju tu prestaru iluziju? Zašto ljubav na prvi pogled ide dalje i u 21. stoljeću? 

Kod mene baš i nema u pričama baš ljubavi na prvi pogled, i nisam ni sama sigurna vjerujem li u to. U privlačnost na prvi pogled – da. Zaljubljenost – da. Požuda i privlačnost – da. No za pravu ljubav treba vremena, jer ona nije nešto površno i prolazno, tako da ja vjerujem da ljubav dolazi tek kada upoznamo tu osobu...  A sad, je li prava i iskrena ljubav iluzija i može li se ona roditi tako brzo? Možda i je, ali u što drugo vjerovati ako ne u ljubav? A ako vjerujemo, veće su šanse da je i doživimo, zar ne? Teško je u 21. stoljeću pričati o ljubavi na prvi pogled kada većina mladih živi u virtualnom svijetu, pa tako i upoznaju potencijalne partnere, no kako ja volim pisati o likovima u zrelijim godinama, oni se i dalje pronalaze uživo, u stvarnim životnim situacijama, koje se zaista i mogu dogoditi, zbog čega mnogi čitatelji posežu upravo za mojim romanima.

U romanu „Istina o njemu“ predivne oči ima aktivist u udruzi gluhih, a u romanu „Po mojoj mjeri“ seksi je montažer kuhinja. Zašto niste primijenili prokušan recept ljubića s imućnim poduzetnicima i obiteljskim nasljednicima u skupim odijelima? 

Realni ljudi su mi oduvijek bili zanimljiviji i privlačniji, a svaki je lik stoga i poseban na svoj način. Mnogi mi čitatelji kažu da su baš zato moje priče tako uvjerljive i realistične, te da ih baš zbog toga i vole čitati – lakše se užive u priču ako vjeruju da je tako nešto zaista moguće u stvarnom životu, a dobila sam i više poruka u kojima čitatelji opisuju kako da njima ili njima bliskim osobama dogodilo upravo nešto slično nekoj od mojih priča. Osim toga, volim svoje pisanje koristiti za svojevrsno istraživanje, pa tako gradim likove koji tijekom pisanja počinju živjeti neki svoj život – što nikako ne bih mogla da se držim nekakve šablone po kojoj mnogi drugi pišu. Možda je to riskantno, ali tako za rezultat imam da je svaki moj roman drukčiji, neki su kraći, neki duži, neki su ispričani iz jedne perspektive, neki iz više njih, u nekima ima i neobičnih formi poput e-mailova ili intervjua itd.

Ljubavničko uživanje u hrani važan je element svih Vaših romana, a u zbirci pripovijedaka „Ove zime… ljubavi“ dodani su i recepti božićnih kolača i specijaliteta koje pripremaju protagonisti. Zašto ste dodali recepte pričama? Kakve su reakcije čitateljica na recepte uz ljubavne priče?

U više mojih knjiga ima mojih autorskih recepata – veliki sam foodie, volim kuhati i pripremati hranu, istraživati nove kuhinje, tako da sam tu ljubav u nekim knjigama spojila s ljubavi prema pisanju. Povratne informacije su odlične tako da ću vjerojatno i u neke buduće isto staviti neke recepte. A nagovaraju me i na izdavanje vlastite kuharice, što je u planu, jednom kad uhvatim vremena za takav zahtjevan projekt.

Ove godine bili ste ganuti oproštajem koji su Vam priredili maturanti kojima ste bili razrednica u Ugostiteljsko-turističkoj školi u Osijeku. Kako ste uz posao u školi odlučili pokrenuti nakladničku kuću Prof&Graf“? Kako usklađujete obaveze u školi i u poduzeću?

Ganuta sam oproštajem od svake svoje generacije koju sam ispratila u 20 godina radnog staža u školi, i od svake se je generacije jako teško oprostiti.

Odluka o pokretanju nakladničke kuće dogodila se spontano i takoreći neplanirano, u prvom redu smo planirali otvoriti obrt za izdavanje i prodaju mojih knjiga, kojih je bilo tada napisanih preko 20, a onda kada smo s papirima došli kući smo shvatili da zapravimo imamo izdavačku djelatnost te da bi mogli pomoći mnogim drugim domaćim autorima da ostvare svoj san i dođu od rukopisa do knjige u rukama – tako se nekako sve zakotrljalo i eto nas sada tu, radimo punom parom u svoje slobodno vrijeme na poticanju, podržavanju i promoviranju isključivo domaćih autora.

Upravo smo proslavili svoj treći rođendan i presretni smo zbog svega što smo u te tri godine postigli. Možemo se pohvaliti s preko 150 izdanih naslova, raznih žanrova, a sve su isključivo domaći autori. Ostajemo posvećeni dalje svom cilju – rad samo s domaćim autorima, promoviranje domaćih autora, razvijanje kulture čitanja domaćih umjesto stranih autora i sl. Zahvalni smo svima koji nas podržavaju u našem radu i veselimo se svim budućim projektima i suradnjama.

Živite u Tenji, oko sebe pronalazite inspiraciju i nastavljate usavršavati se, pa ste nedavno završili program Hrvatski jezik i jezična kultura na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Kako primjenjujete stečena znanja? Jesu li Vam nova znanja korisnija kao profesorici ili kao spisateljici? 

Edukacije nisu za nas ništa novo, na svojim smo poslovima i suprug i ja prolazili razne edukacije tijekom godina rada, pa nam nije neobično i sada se uključiti u nešto što smatramo da može pomoći da budemo bolji u ovome što radimo.

Educiramo se dakle na svim poljima potrebnima za naš rad u izdavaštvu - pratimo trendove i razvoj industrije i tehnologija vezanih uz grafički dizajn, grafičnu pripremu i tisak knjiga, a uz to brusimo i ostale vještine koje su poduzetnicima potrebne za opstanak na tržištu. 

Oduvijek smo vjerovali u cjeloživotno učenje, pa to zaista i primjenjujemo, još uvijek.

A nova znanja i vještine se uvijek mogu pametno iskoristiti ako ste kreativni, imate volje i volite to što radite, a i suprug i ja volimo oba svoja posla.