Enesu Kiševiću
Večeras pjesnik stvara oblutke zvjezdana neba,
Košaru đurđica nudi koje mirisom mame,
Jedinu jabuku svoju koju baš svatko vreba,
A sve su duše iste, u sebi vazda su same.
Pjesnik postoji zato da melemom čista stiha
Ublaži tuđe rane, optoči odjeke krika
Da bol naše intime ne umre nečujna, tiha,
Već na se primi odsjaj vedrijih, poetskih slika.
Ulov se riječi vuče mrežama kao iz mora
Što su se punile mišlju rojeva noćnih sati.
Izgubit će se na spomen žutih, ispranih zora,
Što se povuku u čas dok obzorje sunce zlati.
Stihove pjesnik skuplja ko prvo šareno lišće
Noću napisavši pjesme, gestom im život daje.
Sad mu i turobna slutnja srce nježnije stišće,
Bol se u pjesme splela i sada u njima traje...
Biserje samoće, Beletra, 2024.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.