Tamara Modrić Zagorac | O lektorima ili onima "nevidljivima"

Nedavne rasprave bez konkretnih smjernica, kvalitetnih prijedloga nadležnog ministarstva (ili ministarstava), a kamoli konačnog rješenja, koje se odnose na nedavne loše rezultate vezane uz esej iz hrvatskog jezika na državnoj maturi, potaknule su me na promišljanje o struci u širem smislu kojom se bavim već punih 25 godina.

 

Naime, ja sam lektorica.

 

Ima li smisla uopće promišljati o poslu kojim se bavite ako se ne nazire neka bolja mogućnost u koju biste mogli uskočiti?

 

Ovako na prvu rekla bih da nema, ali nešto me ipak tjera da napišem o tome koju riječ.

 

Davne 2000. godine diplomirala sam na Filozofskom fakultetu u Rijeci, smjer hrvatski jezik i književnost, i time stekla zvanje profesora. Diploma mi je omogućila, između ostalog, da radim i kao lektorica. Usput bih željela naglasiti da sam Fakultet završila i diplomirala dok su na njemu ipak većim dijelom predavali profesori s velikim P.

 

Moj lektorski put započeo je još dok sam bila apsolventica – prvi posao bio mi je za časopis Rival. Kratko, uistinu kratko vrijeme provela sam u nastavi, tek toliko koliko mi je bio potrebno da položim državni ispit. Potom sam godinama radila kao lektorica za list Opatija, u kojem sam, zahvaljujući tadašnjoj glavnoj urednici Lidiji Lavrnji, naučila valjda sve što se u redakciji mjesečnog lista može naučiti. Neprocjenjivo iskustvo za moj budući rad. Uslijedile su potom lekture za županije, arhive, fakultete, turističke zajednice, izdavačke kuće… sve što je popunilo mojih 25 lektorskih godina. U međuvremenu sam osnovala i vlastitu izdavačku kuću.

 

No, da se vratim temi lektoriranja.

 

Da biste mogli raditi kao lektor, morate završiti studij hrvatskog jezika i književnosti. I potom stjecati godine i godine iskustva rada na najrazličitijim tekstovima ako želite biti dobar lektor. Često znam reći da je lektor neka vrsta obrtnika koliko je već postao uhodan u poslu kojim se bavi.

 

Što radi lektor?

 

Ispravlja jezične i pravopisne pogreške u tekstu ili, kako bi se reklo, ije/je, č/ć, veliko i malo slovo, pisanje imena iz drugih jezika, zareze, deklinaciju pridjeva, zamjenica, osobnih imena… Pritom se, naravno, koristi i normativnim priručnicima, premda je i to poprilično kaotično područje, no dobro, imamo pravopis i rječnike. I jako je dobro što nam je sve to dostupno na mreži.

 

Što lektor ne radi?

 

Lektor ne ispravlja tekst u pogledu autorova stila pisanja, ne poboljšava ga, ne literalizira ga ako je riječ o beletristici. Ako to radi, tada lektor više nije lektor, nego urednik. I, naravno, to mora raditi u dogovoru s autorom.

 

Koliko je lektor plaćen?

 

Sramotno malo. Lektor svoj rad naplaćuje po kartici teksta, a to nije isto što i stranica. Kartica ima 1800 znakova s proredima. Ne postoji neki općevažeći cjenik po kojem bismo naplaćivali svoje usluge, nego svatko od nas samostalno određuje cijenu. No, isto se tako zna da je ta cijena uvijek niska, jer, bože moj, pa živimo u zemlji gdje svi se znaju, od medicine, gastronomije, postavljanja pločica… Ako vas angažiraju agencije, tada ste u pat poziciji jer je agencija ta koja određuje cijenu vašeg rada, a na vama je da posao prihvatite ili ne.

 

Tko sve radi kao lektor?

 

Dakle, već sam na početku teksta navela da kao lektor može raditi onaj tko je završio smjer hrvatski jezik i književnost.

 

Pred neki dan sam skoro pala u nesvijest kada sam vidjela da je riječki Filozofski fakultet objavio "natječaj za upis na program cjeloživotnoga obrazovanja Primijenjeni tečaj hrvatskoga jezika za lektore i prevodioce". Mislim, mislim! Tečaj?

 

Iza mene stoji diploma na kojoj jasno piše da sam završila smjer hrvatski jezik i književnost, čime sam stekla zvanje profesora hrvatskog jezika i književnosti, kao i sva prava koja mi po tome pripadaju. Točka. Kraj.

 

Kako izgleda lektorov radni dan?

 

Većina lektora radi od kuće. Ili imaju svoje obrte za lekturu ili rade na autorski ugovor. Vidim da agencije kao normu kartica po danu navode brojku od 14 kartica. No, radi se i daleko više jer nekako je naručitelj uvijek u žurbi, "ma znaš, da je bilo jučer, bilo bi mi kasno." Ukratko, radi se puno. A to "puno" treba uskladiti sa svakodnevnim obavezama, djecom i njihovim potrebama (pogotovo kada se ubijaju od dosade tijekom ljeta, a vama je baš uletio posao koji nipošto ne želite odbiti), posjetom mami, kupovinom, ručkom za sutrašnji dan, robom koja čeka pranje ili glačanje… pa se to "puno" nerijetko protegne i u kasne noćne sate.

 

Što nam je donio Zakon o jeziku?

 

Kratko i jasno – jedno veliko NIŠTA.

 

Za kraj?

 

Iznimno cijenim svoje kolegice i kolege koji se maksimalno trude obaviti svoj posao, koji će tekst čitati i nekoliko puta, kojima je na stolu otvoren pravopis, a na laptopu stranice jezičnih savjetnika. Koji satima sjede nagnuti nad nečiji tekst, pritisnuti nerealnim rokovima. Ali unatoč svemu, ne žele predati tekst kojim ni sami neće biti zadovoljni. I sve to za cijenu od, recimo, 1,80 eur/kartici. Dvadesetak kartica vrijedi isto kao i pedikura ili manikura? E, tim je lektorima glava toliko puna teksta da vjerojatno ne mogu više ni čitati knjige koje im se gomilaju na popisu zvanom čežnja ili "to ću kad budem na godišnjem". A kada im se ukaže prilika da konačno pročitaju neku knjigu u slobodno vrijeme, jednim je okom čitaju kao opušteni čitatelj, a drugom kao lektori. Malo je reći – profesionalna deformacija.

 

Sva sreća da postoje takvi lektori jer u protivnom stvarno bismo hrvatskom standardnom jeziku mogli reći laku noć.