Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Gordane Lukačić "Totalna zavrzlama"
(ilustrirala Nina Ivanović; Zagreb: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2022.)

Piše: Mirjana Mrkela 

Malo ogovaranja 

Sjedimo Gordana i ja i ogovaramo prijatelja.

                — On je pravo dijete! — kažem, smijem se i obje se smijemo.

                — Dobro si rekla! — prihvaća moja prijateljica kad se prestala smijati — Ne posprema za sobom, žena mu sve mora spremiti i pripremiti. Samo što ne ide na posao namjesto njega.

                — Ih, koliko takvih ima! — nastavljam ja mudrovati — Samo da im je kauč i televizor! O jednome ću sigurno napisati roman.

                — Ja sam pisala o jednom drugačijem. — tvrdi Gordana, pružajući mi knjigu.

                Neven je otac, suprug i veterinar. Zaista nije od onih koji provode dane uz televizor. U slobodno vrijeme se radije bavi nečim vani. O njemu Gordana piše u romanu "Totalna zavrzlama". On je taj koji je za tu zavrzlamu najveći krivac. Ali dok sam stigla do raspleta, još nekoliko puta sam razgovarala s autoricom. 

Još o razlikama

                Morala sam pitati Gordanu Lukačić što točno misli. Primjerice, kad sam naišla na rečenicu:

                "Dobro, ja sam žensko, on je muško, kažu da postoji neka razlika."

                Bilo mi je nekako slatko razgovarati o razlikama. Moja prijateljica i ja nabrajale smo muškarce slične Nevenu. Ima ih, naravno, svuda oko nas. A mišljenje glavne junakinje u romanu „Totalna zavrzlama“ je ovo:

                "ali stvarno, naši susjedi, pa moj ujak, Markov trener i još neki, da ih sad ne nabrajam, su stvarno dobri muškarci. Svi ih hvale i ništa od onog (lošeg) što se govori ne bi im se moglo pripisati."

                Ta junakinja, Nevenova kći, ima 13 godina i mudro zapaža. Izvješćuje nas o razlikama između sebe i njezinog mlađeg brata. Ponekad i između odraslih i djece:

                "Čuju li oni uopće sebe što govore? Da ćemo vidjeti što je život kad počnemo živjeti? Pa počeli smo živjeti još u maminu trbuhu. Dobro, ako se to ne računa, što je onda sa životom nakon što smo se rodili?"

                Život tinejdžera je mojoj prijateljici Gordani dobro poznat. Ponosna sam na nju, jer je kroz lik tinejdžerice Nine sve tako vješto pojasnila.

Napetost do napetosti

                Vrhunac zavrzlame zbio se kad je Nina krenula u špijunažu.

                "Sjedili smo iza grma, a u ambulantu i iz ambulante ulazili su i izlazili meni nepoznati ljudi, a nitko nalik na onu koju čekamo. Ni tata nije izlazio. Čekanje je jako naporan posao. Sad razumijem kako je onima koji su morali držati stražu u ratovima. Toliko naporan posao da mi se pričinjavalo da vidim baku, Kralja i još neke poznate ljude, a normalno da to nisu bili oni jer Kralj ima slomljenu nogu, a baka nema kućnog ljubimca."

                Kralj je profesor tjelesnog kakvoga bih i ja poželjela. I ne, nije joj se pričinilo, stvarno je došao pomoći.

                "U čitavoj toj gunguli Kralj je stajao po strani i mislim da mu je istodobno bilo neugodno što je dio obiteljske priče, ali da je i ponosan što je čista srca krenuo pomoći Marku koji je za ove napete situacije sjedio u školi."

                Bilo je zbilja napeto. Čekali su pred veterinarskom ambulantom, pa su jurili različitim prijevoznim sredstvima. Pa su opet čekali, pa su se opet vozili.

                O napetosti govore i naslovi poglavlja, npr.: „Nešto mi je zastalo u grlu“, „Cirkus u ambulanti“, „Šaptali su u mraku“. A jedan od posljednjih naslova glasi: „Što vi radite ovdje?“ Sva sam se naježila kad sam to pročitala.

                A što radimo Gordana Lukačić i ja, već znate! Čitamo i pišemo, pišemo i čitamo. Razgovaramo o onome što smo pročitale i o onome što ćemo napisati. . Nadam se da i vi radite makar nešto od toga.