O knjizi Mire Furlan „Totalna rasprodaja”

 

Piše: Mr.sc. Narcisa Potežica 

Poslije autobiografske knjige Mire Furlan „Voli me više od svega na svijetu” koja je prevedena s engleskog a tiskana kod nas u izdanju „Frakture” već krajem 2021. (u godini kada je Mira Furlan umrla) i ponovo u srpnju 2022. a već potkraj iste godine izašla je kod istog izdavača knjiga kolumni Mire Furlan „Totalna rasprodaja”. 

Naime početkom stoljeća poznata glumica koja je živjela u Americi pisala je za Feral Tribune svaki tjedan kolumnu pod nazivom Pisma iz Amerike. Izbor tih tekstova prvi put objavljen je kao knjiga u Beogradu 2009. godine pod naslovom „Totalna rasprodaja” a na kraju hrvatskog izdanja objavljen je i predgovor koji je sama Mira Furlan napisala za izdanje 2010.godine. 

Mira Furlan koje se mnogi sjećaju kao najpopularnije, najljepše i najseksepilnije jugoslavenske kazališne i filmske glumice 1991. godine sa suprugom redateljem Goranom Gajićem odselila u SAD.  Svojim spisateljskim umijećem uspjela je kako se često naglašava od privatnih, često intimnih životnih situacija doći do važnih univerzalnih tema. A kao što je i njena autobiografska knjiga „Voli me više od svega na svijetu” posvećena njenom sinu Marku Lavu i na početku ove zbirke kolumni je posveta „Marku i Goranu”. 

U ovim svojim tekstovima piše Mira Furlan o emigrantima i svojim iskustvima života u tuđoj dalekoj zemlji koju je nekada posjetila kao turist ali sada je i ona sama emigrant. Zatim piše o svojoj generaciji, o životu nekada u mladosti i sada u zrelim godinama, o svojim prijateljima i najviše o Hollywoodu i o Americi. Navodi da u američkoj kulturi prednjači moćni Hollywood koji izaziva strah, gađenje, ujedno ljubav i poštovanje. Upliće svoja iskustva i govori o životu u Americi nekada, prije dvadesetak godina i o događajima 11. rujna kada su srušeni twingsi pa je tada posebno teško bilo biti stranac u New Yorku. Nadalje piše o mnogim životnim temama i kritičari o njenim tekstovima/ kolumnama  naglašavaju „ona uvijek besprijekorno pogađa srž problema i, što je još važnije, emociju, koju prenosi jednako moćno kao što je to činila u glumi.”

Prvi tekst u zbirci kolumni je pod naslovom „Pohvala čitanju ili Moja generacija” napisan u Honolulu 2005. i govoreći o čitanju Mira Furlan zaključuje da preko pisaca dopiremo do sebe samih pa kaže „ Preko knjiga koje čitamo postajemo ono što jesmo”. („Totalna rasprodaja”, str.9. ). i nastavlja dalje „U rascjepkanom životu koji svi živimo svijetu, s milion obaveza i stalnim osjećajem grižnje savjesti zbog toga što nikako da postignemo sve ono što bismo morali ili što smo zamislili da bismo trebali ili mogli, čitanje knjiga postaje neopisiv luksuz” (str.10.). Ona navodi da sve više knjiga čak ako i kupujemo ali ih ne stignemo čitati, ostaju neotvorene za neke bolje dane. Referira se na Hornbyjevu knjigu „Kako biti dobar” i naglašava da je važno da od svojih života ne učinimo zbrku i da oko sebe ne sijemo zlo!

Knjiga „Totalna rasprodaja” nije samo sakupljena zbirka kolumni već je to i uvid u naš svijet koji se pred nama raspada bez obzira na to govorimo li o ekologiji, politici ili kulturi, čak posebno umjetnosti. Govori o umjetnosti koja se stvara za vječnost i pita kako je to danas.  

Puno toga oko nas propada, vrijednosti padaju kao na nekoj totalnoj rasprodaji! Taj raspad vrijednosti u životu i oko nas svakodnevno  Mira Furlan je opisala u mnogim detaljima. Opisuje u kakvom svijetu živimo a mnogo toga aktualno je i danas, gotovo dva desetljeća poslije njenih zapažanja i komentara.

Dotiče se bolnih i opasnih tema – o hrvatskim tajkunima, o novinarskom zanimanju, o licemjerstvu i lažima, o ulizivanju ali i o hrabrosti u novinarstvu. Zatim navodi često prikazivanje reality showa na televiziji koji su sve okrutniji, upozorava kuda ide svijet, jer naša perspektiva je nažalost često upitna.

O Los Angelesu govori kao o gradu koji je „simbol ljudske drskosti, nastao iz sulude, surove ljudske ambicije, istovremeno zastrašujuće i zadivljujuće” (str 187.). 

U kolumnama spominje osim američkih gradova i naš Zagreb, tu su tako zvane ljetne razglednice: London, Venecija, Pula, Motovun...i razne životne, čak svakodnevne situacije.

Mira Furlan govori i o skliskim terenima kao što su medicina i religija, o susretima s temom eutanazije, općenito komentira život i smrt u raznim oblicima.

Treba izdvojiti poglavlje - kolumnu pod naslovom „Ne zaboravi” (str.77.) i o borbi protiv zaborava. U prvoj rečenici spominje da je u Beču umro u 96. godini života Simon Wiesenthal „čovjek koji se sjećao”, koji je poslije boravka četiri godine u konclogoru – svoj život poslije Holokausta posvetio pronalaženju nacista koji su odgovorni za ubijanje 6 miliona Židova. Wiesenthal iako po struci arhitekt nije se bavio svojim zanimanjem već je uvijek naglašavao da nije nevine žrtve nikada zaboravio.

Jednu kolumnu prigodno uz Novu godinu posvećuje temi o sreći, pa što želimo sebi – trebali bi željeti i drugima oko sebe, a samom sebi za rođendan trebalo bi pročitati prekrasnu pjesmi Boba Dylana o starosti koju i citira. 

Za Miru Furla kao spisateljicu bilo je pisanje kolumni za Feral Tribune kao što navodi u predgovoru „svjetlo u mraku” i komentira da veliki projekti najčešće se ne ostvare a godinama je imala zadatak složiti mali pismeni uradak svaki tjedan i taj cilj je za nju bio „ljekovit” i bila bi sretna da se čitajući što je napisala netko u tome i prepozna pa završava „To prepoznavanje bi dalo smisao mojim riječima”.

U jednoj kolumni piše s puno sjete i poštovanja o svom učitelju joge Franku Whitu koji je u studio joge ušao sa 60 godina, učitelj postao sa 65, umro je sa 83 godine pa Mira Furlan traži novog učitelja prisjećajući se njegovih riječi da ne traži ništa izvan sebe jer „Moj učitelj je moj život” i zaista puno se burnih događaja zbivalo oko nje tijekom njenog života.

Odjeknula je kod nas vijest da je iznenada umrla u 66. godini života. Ali iako je gotovo tri desetljeća bila daleko od svoje domovine ostala je naša glumica koja je svojom pojavom, ulogama u filmovima i još više na kazališnim daskama obilježila razdoblje velikih predstava u mnogim gradovima nekadašnje Jugoslavije. 

Mira Furlan je hrvatsko-američka glumica rođena 1955. u Zagrebu, gdje je  provela veliki dio života od školovanja do velikih uspjeha u karijeri glumice do devedesetih godina, a kasnije je nekoliko puta  nastupila u predstavi "Medeja" na Brijunima i u Rijeci u Frljičevoj predstavi "Vježbanje života - drugi put" koja joj je posljednja uloga. Od njene 36.te godine, skoro pola svog života provela godina u Americi, gdje je igrala u prestižnim serijama i tamo živjela, a kobna sudbina zatekla ju je u njenom domu u Los Angelesu. Naime neočekivano je da je na kraju zaraza od komarca zapadnog Nila prouzročila njen prerani i nenadani odlazak s umjetničke i u isto vrijeme burne životne scene. 

Zato je sve na neki način iznenadila ali i pobudila veliki interes njena autobiografija objavljena baš uoči njene tužne godišnjice, jer je potkraj 2021. godine objavljena  knjiga Mire Furlan "Voli me više od svega na svijetu". Ovu opsežnu autobiografsku knjigu (631.str.) u nakladi "Frakture" s podnaslovom "Priče o pripadanju" s engleskog je prevela Iva Karabaić i hvali odličan jezik kojim je knjiga napisana.  

Sjećamo se da je oko Mire Furlan  bilo oko 1991.  raznih komentara i članaka u sredstvima javnog informiranja koji su ustvari i uzrokovali njen odlazak s tadašnjih kazališnih pozornica Zagreba i Beograda. Zato će mnogi sa zanimanjem uzeti u ruke njenu autobiografiju, najviše da pročitaju što i kako ona o svemu progovara, a govori zaista britko, ne štedi nikoga i mnogi se mogu osjećati pogođeni njenim oštrim perom.

Opću popularnost Mira Furlan je stekla kao mlada  ulogom Kate u poznatoj televizijskoj seriji Velo misto, koje je nekoliko puta reprizirano. Za svoje glumačke sposobnosti dobila je Zlatnu arenu 1983. za ulogu u filmu Kiklop i također kao najbolja glumica u filmu Lepota poroka. Zahvaljujući ulozi u filmu Otac na službenom putu   upoznala ju je svjetska javnost a od 1986. postaje tražena glumica koja igra važne i glavne uloge u brojnim kazališnim predstavama u gradovima diljem tadašnje Jugoslavije. Godine 1990. čak dobiva hrvatsku kazališnu nagradu Dubravko Dujšin. S brojnim predstavama gostuje u kazalištima od Ljubljane, preko Sarajeva, Dubrovnika do Skoplja. Ali najviše glumi u najvećim kazalištima njenog rodnog Zagreba i u Beogradu gdje živi i radi Goran Gajić, po njenim riječima "muškarac njenog života." Angažirana gotovo svakodnevno i rastrgana profesionalnim obavezama igrajući u HNK i u Jugoslavenskom dramskom pozorištu putuje gotovo svakodnevno - nastupajući u Zagrebu ili Beogradu i u doba kada počinje rat često postaje meta nacionalista s obje strane. Detaljno opisuje svoje psihičko stanje ali i atmosferu u kazalištu te susrete s publikom, posebno trenutke kada dobiva pogrdna pisma i mnoge telefonske prijetnje. Mnogi prijatelji šute, što joj i kasnije pišući o tim danima najviše teško pada - pa na kraju emigrira sa suprugom Goranom Gajićm u SAD. U Americi poslije faze preživljavanja radeći kao konobarica, a njen suprug kao radnik na poslovima dostave i selidbe, tek kasnije on opet radi u filmskoj industriji a na kraju Mira Furlan poslije mnogih poniženja jer ona je tamo stranac – ipak dobiva uloge u uspješnim serijama Babilon 5 i Izgubljeni.  

U djetinjstvu kao plaho dijete uvijek traži sigurnost u poznatom okruženju i svi njeni napori su u vječnoj želji da bude prihvaćena i voljena.  Tako ona piše u dalekom svijetu o svom pripadanju jednoj dalekoj zemlji koje više nema. Na taj način pričajući sinu a čini se u prvom redu američkim čitateljima objašnjava o zemlji u kojoj se rodila, živjela, imala karijeru a napose o svojim korijenima koji sežu s majčine strane od jednog djede Židova Fritza Weila iz Bosne (koja je tada bila u sastavu velike Austro-ugarske monarhije). Taj djed bio je uvijek u središtu svake zabave, iznimno muzički talentiran, silno dosjetljiv, šarmantan, tenisač, putnik, čovjek koji je govorio nekoliko jezika, nadareni imitator, materijal za legende. Nije ga nikada upoznala jer je za vrijeme Drugog svjetskog rata u doba NDH zato što je bio Židov ubijen u logoru Jasenovac. Kao mlad bio je ljubav učiteljice iz obitelji Savić, a plod te veze je Branka, Mirina majka koju poslije usvaja fina zagrebačka dama – njena voljena baka Ljuba, koja je studirala francuski i latinski u Grazu, Beču i Sorboni. Ta baka Ljubić kako su je od milja zvali ustvari odgaja malu Miru i potiče kod nje interes i ljubav prema knjigama, pa puno kasnije kada Mira Furlan odlazi u emigraciju – iz Zagreba nosi samo bakine i mamine knjige. Njena majka Branka bila je istaknuta stručnjakinja knjižničarstva u Gradskoj knjižnici u Zagrebu. Na više mjesta u autobiografiji piše o ljubavi prema knjigama a opisujući novi dom u Americi govori da samo tamo gdje su knjige - iz njenog roditeljskog stana u Petrovoj ulici u Zagrebu - tamo je i njen dom!   U njenoj autobiografskoj knjizi saznajemo razne intimne obiteljske prilike ili bolje reći neprilike. Njen otac, učitelj i nekadašnji partizan, porijeklom iz Slovenije rođen u Gorskom kotaru, bio je u Titovom logoru na Golom otoku, osuđen dvije godine, a također i majka tamo provodi čak tri godine. Po povratku kad su se oženili 1955. rodila se Mira. No taj njen otac, tada već prosvjetni savjetnik i kasnije poznati sveučilišni profesor sociologije i pedagogije na obiteljskim slikama je jedini uvijek ozbiljan ili namršten - imao je paralelnu obitelj kojoj je odlazio svaku nedjelju. Majka je sve to slučajno saznala, nažalost  se razboljela i pet godina zbog karcinoma kralježnice i kostiju bila gotovo nepokretna. Poslije njene smrti, slijepa baka Ljuba otpremljena je u Dom na periferiji grada a otac seli svojoj drugoj ženi. Danas bi rekli - odrasla je u disfunkcionalnoj obitelji, a zadovoljna je i hvaljena od svih jedino kada glumi. Ona odabire Kazališnu akademiju i svoj poziv glumice jer potpuno je sretna jedino na pozornici kada dobiva pljesak, žarko želi divljenje publike i da je svi vole. U mladosti poseže za alkoholom i dogom, sitne krađe i prolazne avanture nisu joj strane  a već kao poznata glumica sklona depresiji ona se liječi, čak se spominje pokušaj samoubojstva.

Juri od grada do grada, od pozornice do pozornice, ali najljepši su joj trenuci nove uloge. Opisujući svoja mladenačka putovanja – u potrazi za svim što je život u zapadnoj Europi pružao, posebno u Parizu, Rimu i Londonu, gdje uči engleski - ona koja je uvijek željela širine Zapada i sanjala o slobodi u Americi – ali i u dalekom svijetu osjeća se strankinjom i nigdje potpuno prihvaćenom. Često plače i sjeća se svog plača rastrgana između Zagreba i Beograda. Tek s napomenom da je "stranac s izuzetnim sposobnostima " uz pomoć američke agentice i vlasnice kazališta Židovke ali i zbog toga opet doživljava prozivanja. I kada dobiva potrebne dokumente za rad u SAD i dalje ostaje emigrant i stranac.

Tako je u autobiografiji ogolila i sebe i okolinu, s puno kritičkih primjedbi osim što je bila dobra glumica, višestruko talentirana – Mira Furlan se svojim knjigama dokazala kao uspješna spisateljica.

Biografija Mire Furlan bila je na neki način više od života, prepun padova i uspjeha, ljubavi i izdaja, a mnoge dramatične povijesne situacije odrazile su se na tijek njenog života.  

Tako je njena zbirka kolumni ostala nekako u sjeni njene velike autobiografske knjige ali se zato čita s lakoćom, gotovo s radoznalošću vuče čitatelja da pročita njene kratke tekstove, da lista dalje jer je je to zaista pitko i zanimljivo štivo na oko 280 stranica. Ipak knjiga „Totalna rasprodaja” Mire Furlan će nam otvoriti mnoge velike teme i probleme koji su sve aktualniji i u opisu događaja u svijetu i njenom pripovijedanju prepoznajemo mnoge situacije s kojima se susrećemo jer smo svi svakodnevno sve više svjedoci doba kada nažalost oko nas mnogo toga potpuno gubi nekadašnju vrijednost.