Ante Jeličić Beleca | O ljubavi moramo pisati, a Oliver je vječno nadahnuće

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Fotografija Olivera Dragojevića na naslovnici ljubavnog romana znači da ni Oliverove pjesme nisu daleko. Ante Jeličić Beleca napisao je roman "Ljubavna pjesma" u koji je upleo najljepše ljubavne refrene i kroz njih ispričao ljubavnu priču od razočaranja preko prihvaćanja realnosti do pronalaženja nove ljubavi i svrhe. Većinu refrena u romanu su Oliverovi i njegov glas čujemo dok čitamo roman i pratimo priču o distanciranom mladiću s jadranskog otoka koji se snalazi u američkom filmskom svijetu. 

Ante Jeličić Beleca rođen je u Splitu 1990. godine. Porijeklom je s otoka Hvara. U ranoj mladosti bavio se rukometom. Nakon završenog studija sportskog menadžmenta u Splitu, te MBA u SAD-u postao je izbornik rukometne reprezentacije Australije i time najmlađi izbornik rukometne reprezentacije u povijesti. Mušku rukometnu reprezentaciju vodio je tri godine (2016.-2019.), a žensku paralelno s muškom godinu dana. 

Pisati je počeo za vrijeme školovanja u SAD-u, te je 2011. objavio “Eskort djevojku”, a tri godine kasnije naslov ”Ljubavna molitva”.

Uz MBA, u Americi je i doktorirao filozofiju na Sveučilištu u Arizoni, gdje je objavio dva znanstvena rada - Kristova svjesnost i Prirodni zakoni svemira. Osim pisanjem i sportom, bavi se s turizmom, odmara uz glazbu, čitanje i filmove, uživa u igri sa svojom kćerkom, šetnjama s psom, te svemu što je vezano uz bilo koji oblik kreativnog izražavanja. 

Ante Jeličić Beleca dolazi na Festival žanrova Dvotočka u nedjelju, 28. svibnja u 12 sati u terminu ljubavnih romana, a 2. lipnja predstavit će „Ljubavnu pjesmu“ u knjižari Hoću knjigu Megastore. Uoči festivala, razgovaramo o pisanju i sportu i coachingu, budući da je u romanu prikazao životnu priču mladića koji traži svoju pjesmu i put do cjelovitosti. 

U romanu „Ljubavna pjesma“ glavni lik je talentirani ali distancirani Bud Bulin, koji proživljava cijeli spektar osjećaja od zaljubljenosti do ljubavne boli i razočaranja, preko nove nade do nove ljubavi. Kako ste se odlučili pisati otvoreno o emocijama koje mnogi skrivaju kao slabost?

Ne postoji ljepši osjećaj na svijetu doli zaljubljenosti. Također mislim da je ljubavna bol vrlo stvarna pojava. Ne želim dramatizirati pa kazati da je to bolest, ali svakako jest neka vrsta anomalije, patologije, disbalansa. Ljudsko srce i emocije baš poput i uma nisu dokraja istraženi i mislim da o ljubavnoj boli treba pisati i pričati, jer se ona tako liječi i zacjeljuje. Kada o ljubavi pišemo u književnom djelu, time pomažemo ne samo sebi već i nekome tko prolazi slične vrlo stvarne stvari a možda iz nekih razloga o tome ne usudi pričati! Nemam problem s izlaganjem ako osjetim da pomaže i meni i drugima, jer ja sam tu samo medij. Hrabrosti imam, emotivan sam jako, i ta kombinacija vodi do mojih priča o životu koje prenosim onako kako najbolje znam. Ranjivost je snaga, a ne slabost.

U roman koji prikazuje emocionalno sazrijevanje mladićakoji se bori sa svojim osjećajima upleli ste slavne Oliverove ljubavne refrene, uz pjesme drugih rock idola. Kako ste došli na ideju napisati roman kroz koji će voditi Oliverov glas i pjesme o ljubavi? Zašto u romanu dominiraju baš Oliverove pjesme?

Oliver prolazi kroz mene, kroz moj duh i bitak, što kroz ono što mi je značio u životu, što kroz ono što mi je sam život dodijelio. Mislim da je tu ta prijelomna točka, onog što želimo i onog što dobijemo. Prvo utjecaj roditelja, zatim život u Americi i Australiji, pa nakraju i osobna priča koja je jako usko vezano uz Velu Luku i baš Olivera. Oni koji me bolje poznaju znaju da nisam mogao stići bliže Oliveru nego jesam, iako moj Oliver nije idoliziran, moj Oliver je velik a normalan baš onakav kakav je bio. I ljudski. I vječan. I Dalmacija nikada više neće biti ista, njega nitko nikada neće nadmašiti - a znam što znači biti na vrhu i na dnu. Oliveru nitko nikada neće doći blizu. Neki će reći ni ne treba, ja im poručujem, neka vam bude inspiracija, i poštujte ga, a ne pokušavajte ga kopirati jer je to nemoguće. Moj Oliver nije posebniji od vašeg, on je osoban, a ja sam mu odlučio pristupiti na način na koji su me njegove pjesme kroz kreativan proces same vodile. I stojim iza te rečenice, kažem vam ovaj roman nije imao nacrt.

Roman „Ljubavna pjesma“ vodi nas u New York, gdje Bud Bulin svira u lokalima i glumi jer ne zna glumiti, a mori ga nostalgija za Splitom. Nostalgija i nesretna ljubav dvije su dominantne emocije romana, a obje se proživljavaju dugoročno, suprotno od brzog tempa svakodnevnice. Kako osobno usklađujete dugoročne emocije s ubrzanom svakodnevicom? Kako emocionalnoj ravnoteži pridonosi sport, kako pjesma, a kako literatura?

Osobno puno teže nego na papiru, budimo realni svi mi pričamo o ravnoteži ali nju se stalno lovi, ona je jedno na Himalaji, drugo u Americi gdje eksperti žive od self-helpa i to je cijela industrija, a treće u Hrvatskoj, još specificiranije na Mediteranu gdje ključa temperament. Da, sport, pjesma, čitanje, sve to koristi, savršene formule nema - zato i pišemo, zato smo i živi, zato i stvaramo. 

Life-coach Tomislav Tomić u svojoj preporuci primjećuje kako je roman „Ljubavna pjesma“ putovanje prema otkrivanju samoga sebe i vlastite cjelovitosti što simbolizira vlastita pjesma koju traži Bud Bulin.Jeste li od početka namjeravali napisati roman o potrazi za vlastitom pjesmom?

Ja sam čuo vlastitu pjesmu, ali nisam znao da ću je napisati. Često mi je bježala, a opet nekako na početku pisanja sam najjasnije čuo njene taktove. Dok se brusila ona je bila neuhvatljiva. Pisao sam, svirao klavir, osluškivao svoju kćerku. Ona je pjesma, toliko je muzikalna, njen ekg moj je najčjepši takt. Nije bilo lagano, za pjesmu pogoditi, sve je moment.

Trenirali ste rukometnu reprezentaciju Australije i bavite se lifecoachingom. Koliko je emocionalna stabilnost važna za postizanje sportskih i životnih rezultata? 

Ante koji piše jako je različit od Ante koji trenira. Mlad sam trebao preuzeti odgovornost i voditi igrače koji su često bili stariji od mene, a ja sam trebao biti trener, autoritet i decision-maker. Stoga iskustvo koristi, a opet nekad zakoči i više rješi mladost i ludost. Ante koji piše draži mi je od Ante koji je lider, ali ne ide jedno bez drugog. Australiju sam vodio dobro i fokusirano, mnogi su mi na engleski fini način sapunavali dasku, ali onda su me emocije vratile kući. I kad su me povrijedili opet bi s odmakom shvatio da su mi napravili uslugu. "Ljubavna pjesma" ne bi bila ovakva da je sve u životu išlo kao po loju. 

Postoji li razlika u motiviranju muškog i ženskog tima?

Postoji razlika, muške je lakše voditi, ali oni misle da je teže pa to treba rješavati s njihovim egom. Žene je puno teže voditi, ali one puno bolje slijede, te lakše primjete kakve patike nosiš i koju curu oslobađaš vježbi, stoga nastaju sekte, ćakule i sve ostalo. 

Prije „Ljubavne pjesme“ objavili ste dva romana koje je publika dobro prihvatila. „Escort djevojka“ i „Ljubavna molitva“ dva su naslova u kojima ste se također bavili nesretnim ljubavima koje određuju glavnog junaka. Zašto birate ljubav kao temu? 

"Eskort djevojka" je imala sretan kraj, ona je bila poklon mojoj inspiraciji, a nakraju je nažalost prerasla u "Ljubavnu molitvu", koja je jako tragična. Dakle, po vokaciji ne biram tugu, ali nekako ona dođe jer pišem iz emocija i dubine. Ljubav biram jer je ljubav moj pokretač, a valjda jer osjećam 10.000 duša kada sretnem jednu dušu, život nosi svoje zaplete i rasplete. Srećom, Sandra nije dala da i "Pjesma..." završi tužno, inače bi Bud imao sudbinu Titanica. 

Po čemu primjećujete da su mladima danas potrebni romani i razgovori o ljubavi i o osjećajima?

Jer su pogubljeni, introvertirani, jer su odcijepljeni od ljudskog kontakta i to često svojim izborom. Najgore je što su prestrašeni pa grade jake obrambene mehanizme. Nije to krivo, samo im trebamo dati model kako treba i kako ne treba biti, a kad dobiju obje strane medalje neka izaberu-sami!