Narcisa Potežica | Nenada Goll: Nemoguća misija

O Hani Szenes i knjizi "Nemoguća misija" 

                      

7. studenog bit će 77 godina od kada je završio život Hane Szenes, poznate padobranke koja je spuštena u Hrvatsku za vrijeme Drugog svjetskog rata. Naime ova je velika misija otpočela 7. lipnja 1944. kada je Hana spuštena kao jedna od padobranki sa ciljem spašavanja svojih sunarodnjaka. O tome piše Nenad Goll u svojoj knjizi "Nemoguća misija" s podnaslovom "Židovski padobranci u Hrvatskoj 1944. godine", Prvo izdanje Zagreb 2014. , u nakladi Despot Infinitus d.o.o., Biblioteka "Hrvatska povijest" (Tisak: Znanje d.o.o.).

Autor knjige svestrano opisuje veliku, možda najambiciozniju misiju padobranaca Židova kako bi doprinjeli spašavanju Židova koji su bili ugroženi za vrijeme nacizma. U knjizi se najprije otkriva geneza ideje da se takva komplicirana akcija uopće izvede. S uzbuđenjem pratimo kako su napredovale pripreme i na kraju je opisan sam odlazak padobranaca i njihova misija koja nakon svih kompliciranih priprema i operacija nije imala uspješan kraj.

Sve je počelo kada su se izjalovile nade da će Saveznici pomoći ugroženim židovskim zajednicama u okupiranoj Europi, a bilo je sve više vijesti o Holokaustu. U to doba provodi se sve češče odvođenje Židova u logore gdje zauvijek nestaju. Nažalost obzirom da je i Međunarodni crveni križ u Ženevi zakazao - javila se zamisao o upućivanju komandosa iz Palestine da poduzmu spašavanje najugroženijih Židova. Prva zamisao o upućivanju židovskih komandosa iz Palestine u okupiranu Europu pojavila se 1941. godine a njezin tvorac je engleski novinar Eric Rowe Gedye, koji nije Židov. Već tada se Jugoslavija spominjala kao najbolja moguća polazna baza komandosa. Saznajemo da se gotovo tristotinjak židovskih dragovoljaca, mladića i djevojaka iz Palestine prijavilo za taj gotovo samoubilački pothvat. Židovska agencija bliska Hagani - nova cionistička organizacija čiji je vođa bio Arje Altman sugerira zapovjedniku britanskih trupa u Palestini generalu McConnelu da se za akciju u Europi formira jedinica komandosa. Poslije gotovo dvogodišnjih priprema, nekoliko odgađanja početka pothvata i promjena planova, napokon je krenula u akciju prva od nekoliko grupa židovskih padobranaca koji su trebali učiniti nemoguće: potaknuti otpor i organizirati "samospašavanje" svojih još preostalih sunarodnjaka u nekoliko europskih zemalja. Tako je poslije svih priprema njih trideset i dvoje sudjelovalo u akciji, ali nažalost dvanaest ih je palo u ruke neprijatelja, od toga petorica su uspjeli pobjeći, dok ih je sedmero strijeljano.

U knjizi se uz tijek ratnih operacija u Drugom svjetskom ratu i misiji koja je idejno začeta na tlu Izraela a o kojoj povjesničari imaju kontroverzna mišljenja uz opis tragične sudbine sudionika, napose židovske heroine Hane Szenes pamtimo i opis ostalih učesnika.

Kad je u noći 13.na 14. ožujka 1944. iznad visova Žumberka iskočilo petoro padobranaca iz britanskog Halifaxa, malo je tko znao da je upravo tamo započela jedna od najkontroverznijih tajnih operacija Drugoga svjetskog rata. Među židovskim padobrancima koje su Britanci osposobili za radiotelegrafiste te uvrstili u svoje misije bili su rodom s područja tadašne Jugoslavije, tako uz Rueven Dafni iz Zagreba, Šalom Finci iz Sarajeva, Eli Zohar iz Grabovca kod Darde u Baranji i Nisim Arazzi Testa iz Bitolja u Makedoniji. Njima su Britanci namijenili misije i pripremale za odlazak u štabove jugoslavenskih partizana. Finci i Zohar bili su pioniri kibuca Gat u Palestini i trebali su biti spušteni kao padobranci u Jugoslaviju još u rujnu 1943. ali su vraćeni u Egipat "zbog aktivnosti neprijatelja u zoni iskakanja". U studenom 1943. prebačeni su Finci, Zohar i Testa u Italiju, a u travnju 1944. brodom na otok Vis u Dalmaciji. Kodno ime Šalamona Fincija bilo je Benjamin Fink. Zohar se pak u dokumentima 10. korpusa javlja kao Eli Joel, dok mu je pravo ime bilo Mirko Lowenthal u kojem je Ivan Šibl kao komesar 10. korpusa prepoznao svog školskog druga iz Zagreba i to je zabilježio u svom Ratnom dnevniku. Tamo navodi da mu je školski drug Mirko iz Zagreba ispričao da je 1938. otišao u Palestinu, a sada je narednik engleske armije, radiotelegrafist i zove se Eli. Šiblov komentar je "Svašta čovjek doživi u ratu!"

Finci i Zohar ostali su u partizanima do kraja rata. Finci je napustio Jugoslaviju u travnju, a Zohar u lipnje 1945.

Treći padobranac iz prve trojke Nisim Arazi Testa koji je došao u Jugoslaviju je jedini židovski padobranac spušten u Srbiju 1944. i bio u britanskoj misiji uz Glavni štab Srbije. Spustivši se u šumsko područje pri doskoku je slomio nogu, u ratu je dobio konja, dane je provodio uz radiostanicu a početkom 1944. povučen u Italiju odakle se vratio u Palestinu.

U ožujku 1944. spušteno je pet padobranaca u Hrvatsku, među njima i Hana Szenes. Avion je poletio iz Barija a pilot savezničkog aviona je tek zadnji čas u avionu pročitao naredbu – pravac preko Jadrana.

Od padobranaca koji su sudjelovali u antinacističkom otporu tijekom Drugog svjetskog rata u akciji spuštanja na tlo Hrvatske sigurno je najpoznatija Hannah Szenes (hebrejski : חנה סנש, mađarski: Szenes Hanna (1921-1944.), židovska pjesnikinja i padobranka. Također je u Izraelu jedna je od najpoznatijih nacionalnih junakinja.

Rođena je u Budimpešti 17. srpnja 1921. u židovskoj obitelji, njezin otac bio je novinar i dramatičar. Pohađala je privatnu protestantsku školu u kojoj je morala plaćati samo dvostruku umjesto trostruke cijene uobičajene za Židove jer je bila nadarena. Brojna iskustva s grubom ili suptilnom diskriminacijom okrenuli su mladu Hanu cionizmu, pa se pridružila mađarskoj studentskoj cionističkoj organizaciji Maccabea. U jesen 1939. godine emigrirala je u Palestinu za vrijeme britanskog mandata. Studirala je na djevojačkoj poljoprivrednoj školi u Nahalalu i živjela je u kibucu. Izbijanjem Drugog svjetskog rata pridružila se kibbutzu Sdot Yamu osnovanom 1936. godine, koji je često služio kao paravan za ilegalnu imigraciju Židova u Palestinu. Potom se pridružila paravojnoj organizaciji Haganah, prethodnici buduće izraelske vojske. Bojala se za majku Katarinu koja je ostala u Budimpešti. Stoga je odlučila vratiti se u Mađarsku. Godine 1943. pridružila se britanskoj vojsci, točnije ženskim pomoćnim snagama (Women’s Auxiliary Air Force) i započela je svoju obuku kao padobranka za britanske specijalne snage (Special Operations Executive). Zbog poznavanja Mađarske, planirali su je poslati tamo kako bi pomagala svojim sunarodnjacima u bijegu, spašavati srušene pilote i pomagati drugim agentima.Bila je sudionik u posebnim padobranskim misijama, a obučavala je i britanske vojnike. Cilj joj je bio pomoći savezničkim pilotima europskih Židova i antinacistima. Pred misiju odbrojavajući zadnje dane u Kairu srela se s bratom Gyurijem i postoji njhova zajednička fotografija a doživjela je Hana i neobičan susret koji je na nju ostavio dubok trag. Naime na ulici hodajući sa četvoricom prijatelja padobranaca govoreći mađarski upoznala je Andrewa Durovecza, kanadskog Mađara, dobrovoljca za misiju SOE (Uprave za specijalne operacije), inače novinara u ljevičarskom listu u Torontu, kojeg je privuklo kada je čuo mađarski jezik. On je kao šesnaestgodišnji mladić 1930. iz rodnog Szabolza otišao u Kanadu, a Hani je bilo sedamnaest kad je otišla 1939. u Palestinu, tako su ih povezali slični životni putevi. Obilazili su zajedno piramide, Luxor i kulturne spomenike Egipta i dogovorili se da se kada rat završi nađu u Kavani Emke u Budimpešti. Kasniji njihovi susreti nisu promakli "budnom oku osiguranja", pa i to da su prigodom četvrtog sastanka zajedno proveli noć u hotelu Shepheard u Kairu. Durovecza to nije iznenadilo i komentirao je da su napokon oboje prije svega pripadnici tajnih službi. Hana mu je otkrila svoje pravo ime Anna Szenes da bi je lakše našao jer je do tada ona za njega bila Hana Hagar. Durovecz je potražio Hanu 16. ožujka 1944. u Klubu židovskih vojnika ali rekoše da je prije dva dana otišla na zadatak. Nitko nije znao kada se vraća. Nikad je više nije vidio.

O sudbini Andrewa Duravecz se zna da je kasnije također sudjelovao u padobranskoj misiji u Slovačkoj, uhićen je ali je uspio pobjeći i vratio se u Kanadu.

A Hana Szenes je iz Kaira otišla najprije u Bari gdje je također posjećivala Židovski vojni klub s plavo-bijelom zastavom. Napokon je u noći 13./14. ožujka 1944. s nestrpljenjem dočekala trenutak kada je bila izbačena iz aviona iznad Jugoslavije, odnosno Hrvatake - na područje Žumberka (između Hrvatske i Slovenije) a zajedno s njom u grupi bili su Reuven Dafni, Jon Rosenfeld, Abba Berdićev i kao posljednji major Robert Eden, bratić engleskog ministra Antony Edena.

Hana i ostali padobranci uspjeli su se povezati s Titovim partizanima koji su iz njihovog Vrhovnog štaba dobili obavijest o dolasku padobranaca i njihovoj specijalnoj misiji od Amerikanaca. Goll u knjizi napominje više puta o trvljenju između britanskih i američkih interesa i u toj misiji. Dalje se spominje da su slovenski partizani i ostali spušteni padobranci dugo tražili Hanu koja se spustila puno dalje od predviđenog mjesta jer je bio vjetar a ona lagana. Ubrzo su padobranci saznali da je Hitler u Mađarskoj naredio instalaciju lokalne fašističke stranke jer je naslutio da admiral Horthy želi promijeniti stranu zbog napredujuće sovjetske vojske. Najtragičnija posljedica njemačke okupacije mađarske je bio kraj relativne sigurnosti 800.000 Židova u Mađarskoj. Iako su Hanini sudruzi odlučili otkazati misiju jer je Mađarska sada vrvila njemačkim vojnicima i agentima Hannah je odlučila nastaviti sama. A na vijest da su u Mađarskoj došli Nijemci ona se rasplakala s riječima da su eto zakasnili.

Među partizanima izaziva čuđenje jer je ta židovska padobranka - lijepa, mlada i obrazovana. Čak su je neke partizanke nagovorile da napiše članak za glasilo Antifašističke fronte žena Hrvatske za časopis "Žena u borbi" koji je objavljen na cijeloj stranici s naslovom "Britanske žene u ratu", potpisala se kodnim imenom (Minnie. Hagar, Courtnidge) a predstavljena je kao šef britanske vojne misije koja je nedavno prošla kroz Jugoslaviju i "napisala za naš list ovaj članak".

Nakon nekoliko mjeseci provedenih s jugoslavenskim partizanima, Hana se ipak odlučila na prelazak mađarske granice i neposredno prije toga u malo mjestu blizu Čazme u Donjem Mikloušu pridružuju se grupi padobranaca još dvojica i to Yoel Palqiem i Peretz Goldstein. Također prije toga u Čazmu dolaze dvojica visokih partizanskih oficira - Petar Drapšin, koji je bio zapovjenik 6. korpua "Slavonskog" i najmlađi general Titove vojske te pukovnik Harašin, poznatiji kao "Ilija Gromovnik", legendarni partizanski diverzant. Oni kao bivši španjolski borci koji su stekli prva ratna iskustva u Španjolskom građanskom ratu (1936. -39.) sada su oduševljeni židovskim padobrancima a potreseni njihovom potresnom pričom predlažu im da dođu u Slavoniju pa će ih odatle prebaciti u Mađarsku.

Ali Hana ipak sama, nikome ne vjerujući i u sumnji da ih partizani obmanjuju i ne žele im pomoći pokušava prijeći granicu s Mađarskom. Na rastanku s drugovima jedan od padobranaca Palgi mahne Hani, pozdravljajući dovikne "Vidimo se u Budimpešti!" a ona i Dafni odlaze prema Kalniku u Apatovac.U to doba velika je opasnost za sve koji pokušaju preći granicu, brojni Židovi bježe iz Mađarske, prelaze rijeku Dravu. Pred odlazak, na rastanku njen sudrug padobranac Dafni dobio je papirić koji je bacio ali kasnije ga je pronašao i predao muzeju heroja u Jeruzalemu – to je Hanina pjesma "Blagoslovljena je iskra", koja je uz pjesmu "Put u Caesareu" uglazbljena i popularne su među mladima u Izraelu.

Nažalost Hana je odlučila prijeći granicu s krivotvorenim dokumentima kod Čakovca i 7. lipnja 1944. gotovo odmah su je uhvatile mađarske vlasti. Graničari su pronašli u ruksaku njen nevješto skriven britanski vojni radioprijemnik. Shvatili su da je ona zapravo infiltrator. Odvode je u vojni zatvor u Budimpeštu. Vlasti su bile jako zainteresirane da Hannah oda imena drugih agenata. Padobranci Palgi i Goldstein su također uhićeni u Pećuhu, tako je propao njihov plan o spašavanju Židova i susreću se ipak ponovo s njom u Budimpešti u zatvoru..

Tijekom više mjeseci mučenja Hannah se uspješno odupirala svim pritiscima i nije odala ništa. Majku su joj uhitili i prijetili njenim pogubljenjem (do čega nije došlo). Za tamničenja komunicirala je s drugim zatvorenicima pomoću signala zrcalom i izrezanim slovima koja je postavljala u prozor. Svoje mentalno zdravlje nastojala je očuvati pjevanjem. Frustirani potpunim neuspjehom ispitivanja mađarski sudovi proglasili su je krivom 28. listopada 1944. za špijuniranje i veleizdaju, a njen govor obrane na sudu je potresan, hrabar i pun prkosa. Presuda u prvi mah nije donesena ali na kraju je kao britanska špijunka poslana pred njemački streljački vod.

Do zadnjega dana, 7. studenog do prije strijeljanja vodila je svoj dnevnik. Odbila je povez kako bi gledala svoje ubojice ravno u oči. Tako je mlada i lijepa Hana hrabro otišla u smrt ne odavši nikoga i gledavši hrabro svoje egzekutore u oči. Umrla je u 23. godini.

Za ostale zatvorenice bila je njihova "Blistava zvijezda" koja im je pričala o životu u Izraelu i jedna od njih Ibolia Šeer koja je preživjela zatvor svojoj kćeri je dala ime Anna kao uspomenu i sjećanje na nju.

Njen dnevnik je poslije rata preveden na hebrejski i objavljen 1946. a njeni ostaci preneseni su iz Budimpešte u Izrael 1950. i pokopani na uzvisini – na brdu Herzl u blizini Jeruzalema. Početkom 90-ih mađarski su sudovi proglasili prethodnu presudu nevažećom i posmrtno je oslobodili krivnje za špijunažu.

A oni koji su izravno odgovorni za njenu smrt - prvi, general Ferenc Fekete halmy-Czeydner, poznat kao "novosadski krvnik" i zapovjednik mađarske 5. armije koji je naredio masovne likvidacije Židova i Srba u Bačkoj kada je ubijeno 5.000 ljudi, poznat je po antisemitizmu, izrućen je Jugoslaviji i zbog nedjela je 4.ili.5. studenog 1945. je obješen u Novom Sadu.

Drugi, njen tužitelj kapetan Gyula Simon iako uhićen 1945. i optužen, da ga je vodila rasna mržnja, osuđen je na sedam godina zatvora, ali je prve godine pobjegao i objavljeno je da živi u Argentine. Godine 1985. je kao sedamdesetdvogodišnjak izjavio, kako bi se opravdao, da ga je razbjesnila židovskim ponosom i ponovo bi je osudio na smrt.

U Izraelu Hana Seneš je poznata, jedna je od nacionalnih heroja čije ime nose ulice, također kibuci a i neke udruge imenovane su po njoj. Osim ulica i naselja njeno ime nose šume, brod, pa i neke vrste cvijeća. Elle Wiesel, dobitnik Nobelove nagrade za mir 1986. godine u svega nekoliko riječi izrekao je veliku i najbolju misao o Hani Szenes "Njezin je život žrtva, njene su riječi pjesma, a njene priče nadahnjuju".

Hrabrost i žrtva Hane Szenes ostavila je snažan trag u Izraelu i nadahnjuje izraelsku mladež ističe više puta Nenad Goll u svojoj knjizi.

Obilježavajući desetgodišnjicu države Izrael uz mnoge priredbe nacionalni teatar Habima raspisao je natječaj za dramski tekst o životu Hane Szeres i rezultat je drama Aharina Megeda "Hana Szenes" koja osim što se u izvodi Izraelu izvođena također u Njemačkoj, Nizozemskoj i SAD-u.

Objavljeno je desetak knjiga o Hani Szenes i 1988. pojavio se film Menahema Golana "Hanin rat" u kojem naš Rade Šerbedžija ima jednu od važnih uloga.

Izraelska državna televizija je početkom 1980. godine emitirala dvadeset sedam nastavaka televizijske serije Yigala Lossina o povijesti cionizma. Jedan nastavak te serije posvećen je baš misijama padobranaca a završava riječima "Oni nisu spasili ni jednu osobu." Naime sada su otvoreni mnogi tajni dokumenti, pa je ova tvrdnja potaknula brojne javne i akademske rasprave. Iako se svi slažu da padobranci nisu bili uspješni, ipak su podijeljeni oko pitanja njihovog utjecaja na Židove u Europi do kojih su uspjeli doći. Ističe se važnost misije padobranaca za podizanje morala i ohrabrenje Židovima. Neki novi povjesničari "revizonističkog stila" poput Jehude Bauera i Joava Gelbera navode da su Hana Szenes i ostali padobranci bili tek "pioni u igri elite Yishuva" u misiji padobranaca i bili samo "smokvin list" (paravan) kojima su vođe Yishuva i Židovska agencija htjeli "prikriti svoju pasivnost i nesposobnost za vrijeme rata". Javnost takve tvrdnje o ovoj "nemogućoj misiji" nisu pokolebale u uvjerenju da židovski padobranci i njihove misije predstavljaju važan i nezaobilazni međaš u židovskoj povijesti.

Autor knjige "Nemoguća misija. Židovski padobranci u Hrvatskoj 1944. godine" Nenad Goll piše brojne članke, rasprave i knjige s područja vojne povijesti o značajnim ali i u kontraverznim povijesnim zbivanjima. Tako objavljuje: Tajne misije: Jugoslavija pred rat u britanskoj mreži, Hrvati u britanskim i američkim misijama SOE i OSS u Drugom svjetskom ratu, Američki ratni heroji u Hrvatskoj, Židovski padobranci: Kontroverzna tajna operacija 2. svjetskog rata. Ujedno nas autor knjige o "Nemogućnoj misiji" upoznaje i sa zanimljivom prepiskom i pokušajima da se u to doba mađarski Židovi preko partizanskog teritorija prebace u Italiju i tu vidimo široku lepezu različitih interesa, što je vrlo zanimljivo i dragocjeno svima koji žele više saznati o složenoj situaciji ispreplitanja različitih interesa partizana, Britanaca i Amerikanaca u svjetlu dramatičnih ratnih zbivanja.

Knjiga ima 189 stranica a popraćena je nizom crno-bijelih fotografija te prikazom (fotokopijama) originalnih dokumenata.

Na kraju je popis Izvora a tu je u prvom redu Bibliografija s popisom oko osamdesetak knjiga, zatim periodika s osamnaest jedinica i navedeni su čak i neobjavljeni rukopisi, zatim se navode Arhivi te popis razgovora uz naznaku s kim i kada su vođeni, a popisana su i pisma čiji su inserti citirani. Uz ovaj opširnii i detaljni popis literature donosi se i kazalo imena.

A zanimljivost i podatak koji treba napomenuti je svakako posveta autora knjige Nenada Golla jer je na samom početku napisano "Posvećeno mojoj majci Ljerki Bienefeld Goll (Požega,1909. - Slavonski Brod, 1997.) što na neki način otkriva otkuda autorov interes za ovu nemoguću misiju u kojoj su sudionici bili Židovi i pridonosi razumijevanju njihovog pokušaj organiziranja “samospašavanja” preostalih sunarodnjaka u najtežim danima Holokausta.