Djoko Erić | Mascha Kaléko: Traži se: jedno negdje od tad i tad...

 
Negdje, u životu tom ugušenom bukom, 
Mora, sanjam s vremena na vrijeme,
Jedna tiha čuvareva kuća biti,
Sa par stabala ispred i pticom, koja pjeva.
U daljini, brda. Pomisliš, na oblacima ploviš.
A okolo mir! Tišina to je, koja zvoni.

Usrećuje me opet miris starih procvalih kestena, 
Koji, nezaboravljen, tako dugo preko mora i zemalja 
nosih...
Ne uzgajam ruže niti razmažene geranije.
Poljsko cvijeće na sto u seljačkom zemljanom ćupu!
Komšijski me iz sela pozdravlja zvono za večernje.
Vjeverica prepoznaje moj hod.
Ni srna više ne bježi od mene.
Četiri puta zrcali mi potok promjenjivo vrèména lice.
Moj kompas: sunce i vjetar.
Moje novine: tragovi u snijegu.

- Čudnovato: prvi dan i osjećam se blaženo, 
kod kuće!
Krajolik mi je već odavno poznat. Sve to viđah u snu tako često:
Bunar, stvari predaka i ognjište u kući;
Petrolejka u noći i od čvornata drveta klupe.

...Bilo gdje, u ovom napretkom zgaženom životu, 
Mora - prečesto sanjam - 
jedna takva čuvareva kuća 
biti.

Tamo sjedim često, u duhu, uživajući nebeskog mira 
divotu,
I gledam, ćuteći većma, 
u spuštajuću
večer života.