Kolumne

utorak, 26. svibnja 2020.

Darko Dautović | Niti bolje, niti lošije...


(iz romana '16. Ljubavnik' – u nastajanju)

- Ne mogu vjerovati da pet godina nisi bio ni s jednom ženom... - promeškoljila mi se na ramenu.

- Vjerujem da ne vjeruješ. Ali je istina.

- Ja to ne bih mogla.

U tvojim godinama, ni ja nisam mogao protiv hormona i gladi za iskustvom, prešutio sam s razumijevanjem.

- Bilo je žena koje bi me privukle, ali vrlo brzo bih shvatio da me ne ushićuju. Dovoljan znak da mi nije mjesto uz njih.

- To nije razlog da ne bi mogao imati seks s njima.

- Točno, dušice. Ali, meni takav seks nije potreban.

Pridigla je glavu i sumnjičavo mi se zagledala u oči.

- Zašto me tako gledaš?

- Mislim da sereš. Svima je potreban seks.

- Ne kažem ništa protiv toga. Samo se stavljam izvan jednadžbe, jer ne vidim zadovoljstva u takvom obliku masturbacije. Valjda i ti razlikuješ seks od vođenja ljubavi...

Nasmiješila se, poljubila me nježno u rame i namjestila obraz na moja prsa.

- A možda sam i dovoljno star da bih tako gubio vrijeme.

- Pretjeruješ.

- Ne pretjerujem. - pobunio sam se. - Iskreno to mislim, a vjeruj da se pomalo i sjećam praznine koja bi ostajala nakon toga. Da, mogao bih se hvaliti da sam povalio ovu ili onu i što onda? Iskustvo mesa do novoga mesa... jakog li iskustva.

- Ok, recimo da te razumijem. - nije se slagala. - Ali, samoća... To mi je apsolutno neshvatljivo... Ja podivljam kad sam sama, moram imati društvo. Kakvo god. Moram imati ljude oko sebe. Nikada se ne bih mogla navići na samoću.

- Nije problem naviknuti se na samoću. Štoviše, s iskustvom, tijekom vremena shvatiš da je samoća predivna kada je ne moraš dijeliti ni sa kim. Velikodušno ti otvori prostor u kojem čuješ jasnoću svojih misli, riječi, glazbe, šum krvotoka i otkucaje srca, jasno vidiš neinterpretiranu stvarnost koju nosiš u sebi, pretvoriš je u sve što poželiš, skiciraš, crtaš, slikaš, fotografiraš, pjevaš... ili oblikuješ u konačnu, neporecivu jasnoću odluka koje te tada nužno vode samo tamo gdje trebaš biti. Ona je u prividu svoje težine poput paperja na dlanu. Zavodljiva i sigurna u samodostatnosti, bacit će ponekad neprimjetno i pokoju šaku pijeska u oči, tebi i tvojoj publici, a što joj nećeš zamjeriti. Dapače, možda ćeš to od nje tražiti i očekivati.

Ali usamljenost... Ona zna ugristi tako da zaječi i umrtvljeno srce. Suzbiješ li neugodu početne senzacije, zakoračila si prvi korak začetka primjećivanja vlastite tame, svog samoniklog užasa. Začuješ zaboravljeni zvuk kojega si prvi put čula u nekoliko sekunda po rođenju, u udarcu na zadnjici što te natjerao na prvi plač, u odvajanju od majčine topline da bi se Apgarom testirala tvoja ulazna opremljenost za život. Jasno čuješ glas koji te kinji tvojim nikad ostvarenim uspjesima, smije se licima svih bića koja su pobjegla pred svjetlom koje se ukazalo u trenutku rastvaranja oklopa iznad tvoje svakodnevice. Glas koji svojom vibracijom otvori zanemarene ožiljke i peče solju koju trlja u njih. Govori ti o tvojoj bezvrijednosti i sve što iz dana u dan stvaraš u svoje jastvo topće u prašinu. Poziva te na osvetu, na povredu, na naplatu neplaćenih, zamišljenih, stvarnih dugovanja i nepravdi, tjera da drhtiš u bijesu svoje nemoći, zaziva u ništavilo i ništavnost. To su, dušo, glasovi demona koje nosimo u sebi.

Ništa od života nije dalje od usamljenosti, ukoliko je ne prigrliš onakvom kakva jest. Tvoj je najodaniji protivnik koji će te, prihvatiš li mu bît, nepogrešivo voditi k svemu onome čemu se suprotstavlja. - pomilovao sam joj kosu.

- Jesi li ikada promišljala umjetnost kroz samoću i usamljenost?

Niječno je promrmljala.

- Samoća stvara mirom tišine. Usamljenost vrišti urlikom električne gitare, allegrom koloratura ili andantinom arije, bijesnim potezima kista, vrtoglavicom baletnih papučica, rečeničkim oblicima u kojima nespojivi pojmovi dodirnu tvoje sinapse i prespoje ih u biokemiju koja te iznenadi. U njoj nema, ni ne može biti laži. Usamljenost, slušaš li pozorno, govori jezikom idealnog partnera - izravno, nedvosmisleno i iskreno.

Pogledao sam je očekujući odgovor, komentar...

Disala je prvim snom. Isključio sam noćnu svjetiljku u nadi da ju je uspavao ton, a ne smisao monologa.

Ima li uopće smisla u ovoj vjetrovitoj ohridskoj snježnoj noći izvan njezinog disanja i mog pogleda na mirni ritam njezinih obnaženih grudi?

Sve je onako kako treba biti. Niti bolje, niti lošije... - uspavljivao sam se.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.